Loši izbori 1

Petak, 7.oktobar
Sve i da vas politika suštinski ne zanima, kada živite u Vašingtonu, nemoguće je da je u izvesnoj meri ne pratite.

Ili makar ovaj predizborni cirkus kom se čini da nema kraja. Još jedan vikend u glavnom gradu počinje tako što se ljudi od 7 ujutru dogovaraju ko će gde pratiti drugu predsedničku predizbornu debatu u nedelju, i šta se očekuje od Hilari a šta od Trampa. Moram priznati da danas mnogo manje podržavam gospođu Klinton nego pre devet godina, ali sam poprilično siguran da nikada ne bih glasao za Donalda Trampa. To mi nekako dođe isto kao i glasati za Vojislava Šešelja u Srbiji. Znao sam da Berni Sanders neće dobiti nominaciju, pa sam ipak ostao uz Hilari. Suštinski, to uopšte nije bitno obzirom da ću pravo glasa u SAD imati tek za tri godine.

Kad smo kod Srbije, kao i poslednjih par godina dok sam živeo u Beogradu, selektivno pratim šta se događa. Uglavnom me zanima kako su moji roditelji i određeni članovi porodice, jer su svi ostali sa kojima sam u kontaktu rasuti po svetu. Vrlo često sebe uhvatim da čitam razne gluposti preko interneta koje uglavnom loše utiču na moje raspoloženje. Nekad mi pak Beograd nedostaje. Ne često, ali opet dovoljno. Propratio sam kako je Jelena Milić prošla u “Ćirilici”, u kojoj je gostovala pored Vedrane Rudan, Marka Vidojkovića i Vladimira Kecmanovića. Naravno, ako je verovati domaćim medijima – ona je luda NATO plaćenica, a ova pomenuta trojka je sastavljena od vrsnih poznavalaca međunarodne politike, bez obzira na to što se njihovi stavovi zasnivaju na konzumaciji trećerazredne proruske literature i rekla-kazala teorijama zavere. Ali valjda je poenta bila u tome da se u emisiju dovedu ljudi koji nisu glupi, pa ni ludi, ali su dovoljno drski i bezobrazni.

Nažalost, to nije bio najveći šok sa kojim sam se suočio ovde “preko bare”, jer su vesti o skandalu vezanom za izbor Ivana Medenice u zvanje redovnog profesora na FDU brzo doputovale. Kao bivšeg studenta FDU ova vest me je poprilično uzrujala, ponajviše zbog toga što je bilo čak 12 redovnih profesora koji su glasali protiv toga da se, uprkos više nego pozitivnom izveštaju komisije, u kojoj je bio i moj bivši profesor Nebojša Romčević, Ivan Medenica ne izabere za redovnog profesora. Veoma burna reakcija studenata i pojedinih profesora je u meni izazvala u isto vreme i tugu i radost. Ma kako ljudi reagovali, strašno je da se neko poput Ivana Medenice uopšte dovodi u takvu apsurdnu i ponižavajuću situaciju. To je valjda svima jasno, pa i tim malim ljudima koji su mislili da će 12 glasova biti presudni i konačni. Naravno, nekadašnji dekan, potom nekadašnji VD, pa sada opet dekan, Zoran Popović, je odmah dao izjavu kako on neće dopustiti da Ivan Medenica ostane bez posla praveći opet od sebe lažnog junaka, koji spasava stvar time što će raspisati još jedno (tajno?) glasanje. I kroz tu situaciju se samo potvrđuje jedno – ljudi su svuda isti, samo se razlikuje sredina u kojoj žive i imovinsko stanje. Loših ljudi je uvek bilo i biće, ali je to nekako u manjoj sredini lakše uočiti. Ono što u Srbiji, čini mi se, nikada neće zaživeti, a što je ovde u Americi jako bitno – jesu zakoni. Zakoni koji se poštuju i koji su isti ako ne za sve, onda barem za većinu. A ta većina je siromašna, kao i svuda po svetu i vrlo malo se pita. Mislim da sam to ovde konačno primio k znanju gledajući kako se po prvi put u istoriji SAD takmiče dva, vrlo verovatno, najneomiljenija predsednička kandidata, u toku čijih kampanja je otrivena gomila kriminalnih radnji.

Subota, 8.oktobar

Subota je još jedan dan koji po običaju počinje pre 7, jer je to nešto čemu vas ovaj grad vrlo brzo privikne. Za nekoga ko bi u suprotnom vodio vrlo neorganizovan život, atmosfera u kojoj je

raspakivanju kutija nakon selidbe, ali i u sređivanju romana koji sam najzad završio u avgustu. Ipak, stigao sam da pogledam film “Ona”, u režiji Pola Ferhufena, s Izabel Iper u glavnoj ulozi. Pogledao sam takođe i “Devojku u vozu”, ali film nije ostavio pozitivan utisak na mene. Subota je uglavnom idealan dan za socijalizaciju u toku dana u Vašingtonu, što meni svakako više odgovara od noćnih izlazaka. Ponovo prolazim kroz fazu “šta ću biti kada porastem” i spremam rezimee za poslove na koje treba da apliciram u toku naredne nedelje. Vašington nije grad u kom bih se mogao baviti filmom, ali televizijom svakako.

 

Nedelja, 9. oktobar

Pošto je ponedeljak praznik i neradni dan (Columbus day), odlučio sam da izađem iz Vašingtona, makar na dan-dva, i uputio se do Virdžinije na imanje predsednika Tomasa Džefersona – Montičelo. Često zaboravim da živim u jednom od najlepših delova Amerike, između Virdžinije i Merilenda, gde ima dosta toga da se vidi, i gde je gotovo svuda zelenilo – nešto što je meni jako bitno i zbog čega svaki put kada posetim NJujork konstatujem da ne bih mogao tamo da živim. Dobro, jedan od razloga. Nešto manje impresivan utisak ostavio je Ričmond, koji bi postao grad duhova da nema studenata. Rešio sam da do sledećeg leta obiđem sve što nisam na istočnoj obali, jer me nakon posete Srbiji i putovanja po Evropi čeka preseljenje u Los Anđeles. Najzad sam prihvatio da ne treba da punim telefon hiljadama pesama, pa je ponovno korišćenje iPoda bilo krajnje očekivan korak. Kada mi se nečiji novi album dopadne, onda ga slušam iznova dok mi ne dosadi. Ovo vikend putovanje je pratila Nora Džons i novi album “Day breaks”.

Ponedeljak, 10. oktobar

Na putu do Vašingtona stao sam do još jedne kuće bivšeg predsednika SAD, imanje Maunt Vernon, na kom je živeo Džordž Vašington. Proletelo mi je kroz glavu kako su i prvi i potencijalni predsednik SAD bili preduzetnici, što je vrlo verovatno jedina stvar koja ih povezuje. Onda se setim i toga kako Tramp pokušava da zaludi svoje glasače glupostima poput vraćanja američkih poslova (koji nikada nisu bili američki) u Ameriku. Ne znam kada je neko poslednji put kupio parče odeće na kom piše da je proizvedeno u SAD. Kako sam svratio do pumpe da kupim vodu, spazio sam gomilu časopisa koji su se bavili razvodom Anđeline Džoli i Breda Pita (žuta štampa je nepresušan izvor gluposti), dok su dnevne novine zasipale čitaoce citatima sa sinoćne debate koju sam srećom isprva preskočio, pa kasnije odgledao najbitnije momente. Sve je i dalje po principu – “Zavadi pa vladaj” pomešano sa momentom “Hleba i igara”. Doduše, svi problemi vam postanu manje bitni kada upadnete u vašingtonski zastoj u saobraćaju.

Utorak, 11.oktobar

Dogovorio sam se sa najboljom prijateljicom da ćemo se ipak sresti u Los Anđelesu nakon Nove godine i moje kratke posete NJujorku. Vašington, kako ona kaže, može da sačeka toplije dane. Meni je ipak dosta ovog miholjskog leta, jer je leto bilo poprilično sparno. Ove godine sam počeo da praktikujem jednu dobru stvar, a to je čitanje knjiga u metrou, koji ide, verovali ili ne, sporije i neredovnije nego autobusi pre petnaestak godina u Beogradu. Da, to je nešto što je pomalo sramotno za glavni grad, ali se da prevazići. Vašington je idealan za vožnju bicikla ili šetnju. Ako nigde ne kasnite, svuda se može doći peške. To što se šetnje retko praktikuju od strane većine ne treba da vas spreči da nekom nepoznatom rutom stignete do odredišta. Baš tada sam shvatio koliko tu mogućnost ne koristim dovoljno, s obzirom na to da živim blizu Bele Kuće i da mi je ista na putu do posla.

Sreda, 12. oktobar

Vašington je zanimljiv grad kako za politička poznanstva, tako i za slučajne susrete sa holivudskim džet-setom. Jedan od dražih momenata ove godine mi je svakako bio kada sam upoznao novinarku Ejmi Gudman, jednu od osnivača sajta “Democracy now” i urednicu vesti na istom. Nažalost, umalo je bila uhapšena u Severnoj Dakoti na jednom od protesta protiv izgradnje naftovoda koji bi išao (ili pak već ide?)sve do Teksasa. Osim nje, pre dve sedmice, upoznao sam, ovog puta neplanski jednu od omiljenih glumica iz detinjstva – Džejmi Li Kertis. Ovog puta, Džejmi je bila u poseti Vašingtonu kao autor dečijih knjiga. I tako odmah nakon moderiranja druge debate, u jednoj od knjižara na 14.ulici sreo sam Andersona Kupera. Inače, ta knjižara je jedna od oko desetak manjih koje su opstale u Vašingtonu, nakon što su se sve veće, poput nekoliko Barnes and Noble, pozatvarale u protekle tri godine. Jedno od mojih omiljenih mesta u gradu, osim bioskopa na E ulici, je Bridge Street Books knjižara u Džordžtaunu, koja nekako opstaje preko 30 godina, uprkos činjenici da se više od 80 odsto knjiga u Americi kupuje preko interneta. Tako sam i naišao na jednu knjigu Slavoja Žižeka koju sam propustio – “Less than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectical Materialism”, koja verujem da nije prevedena kod nas.

Četvrtak, 13. oktobar

Poslednje dane odmora iskoristio sam za administrativne aktivnosti. Pošto sam i ovde par puta kao i u Srbiji gubio ličnu kartu, opet sam čekao dva sata dok nisam došao na red da zahtevam novu. Eto još jedne sličnosti, ne samo sa Srbijom, već Evropom uopšte – administracija u Vašingtonu nije ništa brža u odnosu na onu kod kuće. Čudno mi je kada napišem “kod kuće”, a mislim na Srbiju, iako mi je Vašington stalna adresa već skoro tri godine. Pitanje je uopšte šta i gde je kuća. Zapravo ceo taj imigrantski status je poprimio novu dimenziju zbog ovogodišnjimh izbora. Čini se da je sve u životu vezano za izbore. Amerika je na putu da načini još jedan loš izbor, dok u Srbiji postaje iznenađenje ako se načini dobar. Još u toku studentkih dana tvrdio sam da je FDU Srbija u malom. Teško je generalizovati jednu ustanovu gde imate s jedne strane profesore kao što su Ivan Medenica i Nebojša Romčević, a sa druge moju katedru za filmsku i televizijsku produkciju. Na kraju vidimo da se ipak radi o netrpeljivosti prema različitima i boljima, ostvarenima i uspešnima. Onda se ponovo vratim na Konstantinovićevu “Filozofiju palanke”, jednu od mojih omiljenih knjiga, koja kao da je pisana o FDU. Da ne bude da se jedim samo na tu ustanovu, školstvo je generalno propalo, a čine se većinom pogrešni izbori. Osporavanje toga da se jedan od najboljih profesora izabere za redovnog nije dokaz da je Srbija propala, jer toga ima svuda. Ipak ovaj gest je dokaz da u Srbiji i dalje gotovo niko nema snage i volje da se suprotstavi prosečnosti i ispodprosečnosti.

Autor je filmski i televizijski producent iz Beograda na radu u Vašingtonu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari