Đorđe Sibinović: Teško je zaobići pogrešne stanice 1

Ljudi kojima je stalo do cilja, do energije, do ljudskosti, likovi stvaralačkog erosa ne mare uspehe i slavu, oni vide svoje greške jer samo u njima mogu pronalaziti prolaz kroz zidove svih ograničenja.

Tako posmatrano, sve što vredi je Pogrešno, sve ono preko čega se stiže na cilj, što pravi rezultat, što pokazuje vidljivi efekat, javlja se u sumi Pogrešnog. Zato je to efektan, ne samo naslov, nego i rizik zauzimanja mesta za grešku, posebno u kulturi koja unapred optužuje u svojoj elementarnoj ontološkoj pretpostavci. Satiričnost me sačekala uračunata u zlosrećni trenutak besmisla u kojem je opstanak moguć samo uz javna priznanja pogrešaka iz prošlosti, više nego u talenat ili strategiju proze. Naši vladari, unazad dvadeset pet godina, savršeno pristaju poslovici o majci koja je karala sina zato što se vadio a ne što se kockao. Držim da je jezik koji to sugeriše početni satirični oblik ali da je krajnji vid izdržljivosti kada postaneš nečija „vadilica“. Mi već četvrt veka živimo tuđe grehe iz prošlih vremena. Možda je previše. Ili je Pogrešno – kaže u razgovoru za Danas doktor prava i književnik Đorđe D. Sibinović, čiji je roman „Pogrešno“ ovih dana izazvao primetnu pažnju javnosti.

Inicirali ste lavirint slojeva kroz koji čitalac mora da prođe ako želi da shvati sudbinu Sretena Dalabe, glavnog junaka vašeg vremena. Da li je njegova sudbina i priča o celoj jednoj generaciji možda? Da li je ta generacija, kako kažete, „živela tuđe grehe iz prošlih vremena“ zato što nije imala izbora ili ih je dobrovoljno prihvatila? Što bi moglo biti POGREŠNO.

– Nisam sasvim siguran od čega je život sastavljen, koji njegovi slojevi su dokazivi i kakvim sredstvima, u kom prostoru je moguće ostvariti najveći stepen sličnosti ili sklada između „jave i sna“, a koje viškove odbaciti radi otkrivanja njegove čarobne neponovljivosti. Zamislimo na trenutak da se u našoj stvarnosti pojavi Gojko Mrnjavčević da posvedoči ljubav, bratstvo, karakter… Koliko sekundi bi dobio na nacionalnoj televiziji, kakav bi mu bio šer i koliko bi ubeležio lajkova? Moj idol, moj deda, učio me da budem kao najmlađi Mrnjavčević, a u isto vreme varao je ženu. Odanost izabranici i večnoj ljubavi, požrtvovanju oca i stuba porodice dokazao je dostojanstvenim držanjem pred tri različita streljačka voda, noseći komšije na leđima u „krvavom maršu“, životom u kojem nije bilo mesta za neljudsko i neživotno, koristoljubivo i nekrofilno. U svojoj mapi vrednosti nemam ubedljiviji primer Pogrešnog. Mislim da su likovi u romanu Katalog jedne generacije koja se sa istorijskom pravilnošću ponavlja u svakom vremenu. Najbolje prolaze likovi koji jašu na leđima generacije koja u životu traga za vrednostima sopstvenog odgoja. Oni nekažnjeno greše na tuđi račun a na svoj račun pakuju lovu kojom iskupljuju grehe i posle indulgencije, uživaju slobodu izniklu iz korupcije, gorde se slavom objavljenom u medijima i zakupljuju mesto u istoriji lakog i brzog zaboravljanja. Niko ne bira da bude Pogrešan ali se čini da je malo puteva kojima je moguće zaobići pogrešnu stanicu.

Razumeo sam da iz onoga što ste rekli, ko bude čitao roman moraće sam da se snalazi u lavirintu jezičkih kaskada, koje karakterišu stil romana, između ostalog. Bilo bi dobro da nam kažete nešto i o prostoru u kome se kreće glavni junak i akteri romana? Neki prostori su definisani, po meni, sa talentom arhitekte (Dubina zidova zastrašujući se javljala usecima za prozore u čijoj dubini su nestajala tanka prozorska okna… strana 97) i kako taj prostor utiče na ponašanje i karakter likova?

– Navedeni opis odnosi se na amfiteatre školskih zdanja koji su svojom monumentalnošću ukazivali na rigidno hijerarhizovanu strukturu unutar koje je moguć samo pokušaj otkrovenja, koji pravilima tamniče proces saznajne emancipacije, stabilizuju poredak kontrole, jer njihovo znanje ne oslobađa. Zato je taj opis precizan do objektivne arhitektonske provere. Ali, uprkos i posle učionice, moj literarni junak Sreten vodi sina nebu u pohode i napušta projektovane fizičke oblike da bi se prepustio doživljaju prirode kao krajnjem ljudskom dometu, vrednijem od svakog znanja. To bi mogla da bude sugestija cikličnosti koja iz logičkog jedinstva egzistencije svedoči o prihvatanju ali i nepristajanju na pokoravajuće ponavljanje saznajno proverljivih oblika postojanja. Za mene je sloboda moguća samo ako je zasniva sugestija a razvija i ostvaruje kreacija. Zato je ovo proza „lavirinta“ kako je Vi nazivate. Kad god bi mi se učinilo da stvar izvodim na „jednu stranu“, odmah bih odustajao i menjao strategiju. Čitanje ne postoji kao usvajanje izveštaja o predmetu već jedino kao mera ličnog učešća u sadržaju. Štivo u kojem vas nema kao čitaoca za vas nije ni napisano a mesto u svetu postoji samo za onoga koji ga sam nađe. Tako je i u prozi koju čitamo. Dovoljno je da ona bude dovedena do granice, preko granice prelazi sam čitalac i tek u tom susretu rađaju se pisanje koje privlači i čitanje koje se pamti.

Vratio bih se na vašu tvrdnju da „najbolje prolaze likovi koji jašu na leđima generacije koja u životu traga za vrednostima sopstvenog odgoja“. Da li čitalac može da tu u romanu potraži relaciju sa aktuelnim fenomenima društva i sredine u kojoj živimo ili…?

– Bez obzira što svi pripadamo istom rodu, njegova unutrašnja podela nepogrešivo razdvaja one koji tragaju, gotovo čeznu za vrednostima koje ne nalaze ni u ponašanju svojih učitelja od onih koji efikasno ostvaruju vidljive ciljeve korisnosti svih vrsta. Najveći problem nije u neravnopravnosti koja nužno nastaje, ne samo u zauzimanju različitih društvenih pozicija, nego prvenstveno u dostupnosti društvenog dodatka ličnim prilikama pripadnika razdvojenih podgrupa, nego se ona otkriva u fatalnoj nepomerivosti pozicija, bez obzira na konkretne istorijske prilike, domete, napredak ili tehničke promene. Naime, da je moguće drugačije, do sada bi se već ostvarilo da Vinston Čerčil odbaci svoju prirodu i u ostatku života bude Platon Karatajev!?! To je nemoguće i uz Božiju milost i uz generičku prirodu koja je onakva kakva može biti a ne onakva kakva jeste. Tako je i sa nama i našim vladarima. Vazda. Ja ostajem uz Sretena.

Normalno je da pisac brani svoje junake, a još normalnije da ostane do kraja pored glavnog junaka. Mislim da smo dovoljno zaintrigirali čak i one koji nisu redovni čitaoci da potraže roman POGREŠNO. Na samom kraju zamolio bih Vas da kažete šta je bolje, da li poštovati profesionalnu odgovornost i ćutati, ili ćutati, a čitaoci će shvatiti šta je moralnije?

– Niko nikoga ne može odbraniti. Posebno je teško ubediti savremenike u moralnost kada braniš svoje. Braniti i voleti svoje nije dokaz moralnosti nego pristrasnosti. Kako god je shvatali, moralnost nalaže svrstavanje, opredeljenje, izbor i izričitost. Na drugoj strani ostaju, i kada su prećutani, odricanje, odbacivanje, prezir. To je prema svome nemoguće. Zato što sopstvo, ne svojina, podrazumevaju život u hiljadu lica u kojima se možemo javiti. Braniti svoje ružno lice možda jeste moralno na neki supererogativni način, koji podrazumeva izrastanje iz morala, ali svakako ne može biti razumljivo za publiku koja očekuje slavu ili osudu, priznanje i spokoj prepoznavanja u pobednicima aktuelne zbilje u koju se utapa i sakriva sve, od morala do nemorala. Ono što prećutimo danas, uvek možemo reći sutra. Makar i kao naknadnu pamet. Štetu koju nanesemo pogrešnim govorom nikada ne možemo ispraviti. Neću nikoga braniti ali ni napadati. Moj moral je moja stvar. Čitanje je moral pisanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari