Kako se živi posle dima i krvi 1

„Ja sam hrišćanin i meni je defetizam i zaglavljenost u tragizmu stran. Ja sam film ‘Zaveštanje’ pravio zato da bih, ako ničim drugim, umetnošću porazio zlo.

Moj je život borba za vaskrsenje, to je ono što sam video kod junaka ‘Zaveštanja’ i za mene su oni stoga istinski heroji“, kaže Ivan Jović, reditelj filmova „Zaveštanje“ i „Isceljenje“, u intervjuu ad hominem nedeljnom Danasu.

Podvlači: „Minimalna istina je da je pogrešno uzimati decu od majki, odvesti ih u logor i tamo ih pobiti ili pustiti da umru od gladi i bolesti. Ali ta minimalna istina se zaboravi, jer počnemo da se bavimo brojkama: koliko je dece bilo, pa terminologijom: da li je to genocid ili samo zločin; pa sve do onog da su zločine činili i drugi, komunisti naročito.“

Dokumentarni film „Zaveštanje“ tek ćemo premijerno gledati, dok je film „Isceljenje“ već učestvovao na više međunarodnih festivala i imao zapažen uspeh. To je zanimljivo utoliko što je najpre rađen film „Zaveštanje“, ali, posle 450 sati snimljenih svedočenja žrtava koje su preživele zločin protiv čovečnosti logora Jasenovac (NDH), tokom Drugog svetskog rata, cela ekipa koju predvodi reditelj Ivan Jović osetila je potrebu da stvara nešto što bi bilo „isceliteljsko“ – po njih same pre svega – nakon suočavanja sa svedočanstvima ovih ljudi. Zato, i tako je, po iskazu Ivana Jovića, nastao film „Isceljenje“.

NBO: Objasnite nam tu povezanost ova dva filma. Ona je i subjektivna, tj. vaša lično ljudska, ali, naravno da se u tom redosledu proishođenja jednog filma iz drugog učitava i višak značenja.

IVAN JOVIĆ: Svako ko se na ovaj način bavi teškim ljudskim sudbinama neminovno oseti duševni zamor. Nemoguće je toliko dugo slušati jedan te isti scenario stradanja, a ne zapitati se nad smislom svog tog istorijskog zla koje melje pojedinca. Drugo, nemoguće je ne videti kontinuitet zla i njegovu sposobnost da se nastani u svakoj sledećoj generaciji. Tako se i desilo da smo, posle pedesetog svedoka, i ja i cela ekipa osetili potrebu da uradimo nešto čime će se sve to prevazići. Tako je nastalo „Isceljenje“, kao pokušaj odgovora na pitanje kako se živi posle dima i krvi. Jer to je i meni i Monji, koja je pisala scenario, uvek bilo zanimljivije od samog dima i krvi, to pitanje: kako gradimo sebe i život posle velikog zla. Jer se to pitanje postavlja i pred našu generaciju.

NBO: Nakon 450 sati snimljenih svedočenja o patnji kroz koju su ljudi prošli našli ste se sami u montaži da napravite selekciju koja može da stane u sat i po filma. Da li je bilo teže slušati i gledati te ljude, ili napraviti tu selekciju? Kakvo je to iskustvo?

IVAN JOVIĆ: Sam lični susret sa svedocima uvek je bivao dubok i katarzičan. Ali atmosfera snimanja podrazumeva veći broj ljudi koji saučestvuju u događaju nečije ispovesti. Na početku montaže sam se našao sam, sa slušalicama na ušima, suočen sa tim pričama. Tad sam imao prvu malu krizu, odjednom me to, u usamljenosti, jednostavno pogodilo. Materijal je bio obiman i moralo je tako da se radi, sa strogom metodologijom, popisivanjem tema, motiva i minutaže. Uporedo sa mnom, taj posao je radila moja asistentkinja Ana Marjanović, koja je ponela ogroman deo istog tereta. Kad smo počeli sa montažom, prvo olakšanje sam osetio kad smo materijal skratili na 15 sati, a sledeće veliko mučenje je nastupilo kad je trebalo da sa dva sata skratim na sat i po. Tih poslednjih pola sata sa kojima sam se rvao odnelo mi je mnogo energije. Prestao sam da spavam i osećao sam se, za svaki minut koji izbacim, kao da sečem deo tela.

NBO: Rekli ste da je „Zaveštanje“ u poslednjem trenutku zabeležilo ove preteške priče stradalnika. Odlučili ste se za ovakav film shvativši da ako vi to ne učinite, priče ovih ljudi ostaće nezabeležene. Da li ih niko za sve ove godine nije ništa pitao i koliko su bili iznenađeni, koje emocije su iskazali prema samoj ideji da sada snimite tu priču potisnutu u njima toliko decenija?

IVAN JOVIĆ: Bilo je u skorije vreme projekata manjeg obima, neki svedoci su snimljeni. Ali, „Zaveštanje“ je karakteristično po tome što ono predstavlja arhivski projekat sa metodologijom koja se inače koristi u stvaranju baza podataka usmene istorije. Svaki naš intervju vođen je po određenom obrascu i praćen je određenom dokumentacijom. To je vrlo važno, jer takva arhiva može da posluži za dalju muzejsku i obrazovnu upotrebu. Većina svedoka je shvatila značaj ovakvog pristupa, i želeli su da njihova priča ostane zabeležena na ozbiljan način. Svi oni, koliko im god bilo teško da se prisećaju velike lične traume, imaju osećanje odgovornosti prema budućim naraštajima i veliku želju da njihova poruka dopre do ljudi. Mislim da su mnogi od njih, koji su izbegavali da o toj traumi govore čak i članovima svoje porodice, osetili obavezu da govore javno, sa osećanjem da je ta priča značajna i da ljudi moraju da je čuju i postanu je svesni. Na neki način, sve te ispovesti, budući da dolaze od ljudi koji su došli do kraja svojih života, predstavljaju čin konačnog suočavanja sa sobom i vremenom u kom se živelo. U tom pogledu, to jesu njihovi video-testamenti, i „Zaveštanje“ je otuda logičan naslov. Drugo važno pitanje je to što oni kao civilne žrtve nikada nisu bili deo dominantnog narativa sećanja na ovim prostorima. Zbog toga je njihovo potiskivanje onoga što su proživeli bivalo bolnije i dublje.

NBO: Zašto je na mapi logora Jasenovac tek izbledeli toponim? Dok su logori, kao ljudska stradališta, većini naroda najpoštovanija svetinja, pre svih, uzmimo primer odnosa jevrejskog naroda prema svojim žrtvama. Da li je ideja filma da se to promeni?

IVAN JOVIĆ: Ideja filma je da svi koji ga gledaju učine napor sećanja. Jer ako su svi ti ljudi mogli sve to da prežive i da nakon tog zla izgrade živote, odgaje decu, izgrade auto-puteve i škole, najmanje što im mi dugujemo jeste sećanje. Na ovim prostorima sve je kompleksno. Baš pre neki dan razgovaram sa Monjom o tome i dođemo do zaključka da je ovde najteže složiti se oko minimalnih istina. A minimalne istine su jednostavne i temeljne. Takvo stanje utiče na ono što ja doživljavam kao našu zaglavljenost u Velikom petku. Mi nikako da dočekamo taj dan vaskrsenja. Time idemo protiv elementarne logike života, koji se žilavo nastavlja svuda oko nas i posle najvećih stradanja, i time na neki način izražavamo naše nepoštovanje prema tom životu, prema borbi tih ljudi o kojima je ovaj film. Zato je estetika predstavljanja tog stradanja u dosadašnjim filmskim projektima često bila pogrešna i bez pravog osećanja za žrtve.

NBO: Očekujete li da će se neko od učesnika „Zaveštanja“ pojaviti na premijeri? Jeste li u kontaktu sa tim ljudima? Da li se nešto promenilo u njihovim životima, odnosima sa porodicama, potomcima, nakon što ste vi zabeležili njihovu priču?

IVAN JOVIĆ: Mi se povremeno viđamo, sa nekima se čujem telefonom, odlazimo na skupove koje organizuje Udruženje logoraša. Sve ćemo ih zvati na premijeru. Ovo nije moj film, ovo je njihov film. Oni su ga, na neki način, možda i režirali, jer ja sam samo pustio da se oni dogode. Mislim da je za njih ispovest data u filmu predstavljala veoma katarzično iskustvo. Uvek su posle intervjua zahvaljivali, i videlo se na njima veliko olakšanje. Meni i ostatku ekipe je samo teško kad neko od njih umre. Smrt prvog svedoka, Ostoje Slijepčevića, teško sam podneo. Srodili smo se sa njima, pretpostavljam, i ja ne mogu da ih ne doživim kao drage rođake.

NBO: Film „Isceljenje“ počinje sa nekoliko važnih citata, i prelepim glasom grčke vokalne umetnice Nektarije Karanci, koja peva ili poje jednu sasvim posebnu melodiju.

IVAN JOVIĆ: Da, „Isceljenje“ počinje citatom iz Svetog pisma u kome se sugeriše da jedan sadi, drugi zaliva, ali da je Bog taj koji čini da nešto raste. Na najbukvalnijem nivou to korespondira sa motivom suvog drveta koje monah u filmu zaliva: što je opet neposredna referenca na Tarkovskog i njegov film „Žrtvovanje“. Nektarija Karanci je jedna od najvećih živih izvođačica vizantijskog pojanja, njen glas nosi iskonsku snagu tla sa kog je ponikao. Ona je u duhovnom smislu razumela „Isceljenje“ i odmah dala muziku za film, Psalam 33 sa teriremom. Terirem je drevni vizantijski napev, koji u molitvi produžava vreme duhovne kontemplacije, a prema predanju, terirem je uspavanka kojom je Bogorodica uspavljivala malog Hrista. To je moćna meditativna melodija, koja se izvodi na celom pravoslavnom istoku, a Nektarija je donosi na posebno snažan i potresan način. Na neki način taj njen terirem je zaštitni znak filma „Isceljenje“ i po njemu smo Monja i ja nazvali i svoju produkcijsku kuću.

NBO: „Isceljenje“ je, dakle, priča o pravoslavnom monahu, Srbinu iz Bosne, kome su tokom rata ubijeni sinčić i supruga. On nalazi sebi isposnicu, i pokušava da nastavi monaški život, ali mu dolaze dva gosta, stari Bošnjak sa svojim bolesnim unukom. Šta zatim biva?

IVAN JOVIĆ: Događa se sudbinski susret arhetipskih neprijatelja, kao u svakom dobrom zapletu, samo što ovde taj dramatični susret ima i dublju dimenziju, jer se i jedan i drugi junak, pored toga što se susreću međusobno, susreću i sa Bogom. I sve je to bolno i neophodno. Pre svega, monah tek kroz čin praštanja postaje istinski monah. Sve do tog trenutka on je samo čovek koji je pobegao od sveta i sakrio se u svoju mantiju, u svoje metanije i čitanje molitava. On mora da shvati koliko je sve to prazno ako mu je srce otrovano. Tek kroz proces praštanja on postaje celovitim, isceljuje se. Film pre svega govori o isceljenju monaha. Stari Bošnjak u filmu, samim tim što dolazi da traži oproštaj, već je zakoračio na stazu isceljenja. Dečak, iako telesno bolestan, duhovno je najzdraviji od sve tri ličnosti u filmu. Monahu Bog šalje neprijatelja zato da bi mogao da prođe kroz proces praštanja, koji će mu omogućiti da opravda mantiju koju nosi. Jer bez ljubavi mantija je samo krpa. To je ono na šta film podseća: da je praštanje proces koji nastaje voljnom odlukom da volimo. I da, ukoliko želimo da budemo duhovno savršeni, moramo da praktikujemo istinsku sastradalnu ljubav, čak i kad je predmet te ljubavi naš neprijatelj. Sve druge verske prakse koje monah u filmu čini nisu dovoljne.

NBO: Čin isceljenja i dečaka i monaha je ljubav, tačnije, trenutak kada monah istinski zavoli dečaka, za kojeg isprva u ličnoj patnji nije našao snage da se moli?

IVAN JOVIĆ: Da. Upravo tako.

NBO: Rekli ste mi da je ovo prvi srpski duhovni (religijski) film. Blizak vam je Tarkovski, ali u nekoliko navrata film zaliči na omaž čuvenom „Ostrvu“ P. Lungina, na primer kroz duži kadar, gde sasvim sami, i vaš monah, kao i Lunginov junak, otac Anatolij, neprekidno ponavljaju Isusovu molitvu, koja sadrži samo jednu rečenicu.

IVAN JOVIĆ: Meni je Tarkovski blizak idejno i estetski, ali nikad nisam mislio da mogu da se uporedim. NJegov film je lirika, pre svega, sugestivni doživljaj. Ja sam kao pisac pisao isključivo romane i priče, nikada nisam napisao pesmu. Tako da je ono što radim mnogo narativnije od Tarkovskog i on za mene ostaje kao neka krajnja mogućnost filmskog jezika koju treba uvek iznova gledati i istraživati. O „Ostrvu“ nisam razmišljao kao o neposrednom uzoru. Čini mi se da je „Ostrvo“ na jednoj ravni konfesionalniji film od „Isceljenja“. „Ostrvo“ će najdublje razumeti gledalac koji pripada pravoslavnoj tradiciji, dok „Isceljenje“ razume svako, što je pokazao i prijem publike na najrazličitijim festivalima u svetu. Svako od nas nosi taj čvor nemogućnosti da se oprosti i nastavi dalje, to ljudi razumeju. Drugo, „Isceljenje“ dodatno radikalizuje tu isposničku, molitvenu estetiku koja, ispostavilo se, naročito pleni stranog gledaoca. U pitanju je mnogo tiši film, između ostalog.

NBO: Šta mislite da je razlog da je vaš film prvi takav u našoj kinematografiji, a da je ruska kinematografija razvila duhovni film kao posebni žanr?

IVAN JOVIĆ: To je pitanje kulture. Ruska kultura vekovima objektivizuje religiozna pitanja kroz književnost, filozofiju, film. Mi tu tradiciju nemamo: tu duboku religioznu nit koja bi se protezala kroz našu književnost ili film. Malo je kod nas takvih stvaralaca, kod kojih je to očišćeno od nacionalnog ili od kulturnih naslaga: malo srpskih stvaralaca, u svim umetničkim oblastima, ogoljava odnos sa Bogom. Tako da je normalno da toga nema ni u filmu, on je nekako i najmlađa umetnička oblast.

NBO: Razmišljate li da nastavite sa ovakvom vrstom filmova koji mire, upućuju na ljubav, i ne propagiraju zlo?

IVAN JOVIĆ: Razmišljam da nastavim sa filmovima koji izazivaju određen estetski doživljaj, utemeljen na nekoj dubokoj ideji i emociji. Jer film je pre svega to: slika, pokret, zvuk iza kojih se krije nešto drugo, što nas primorava da se zagledamo u sebe. A to što ima moć da nas natera da pogledamo u sebe uvek je istinito, a onda mora biti i dobro. Jer istina na kraju uvek dovede do dobra, takva je njena priroda.

NBO: I obrnuto, put dobra uvek je i put istine. Verujete li da će publike žedne takvih filmova biti sve više?

IVAN JOVIĆ: LJudi su žedni smisla, kroz celu svoju istoriju. Danas, u ovo doba simulacija, u kom živimo nekakvu zamenu života, zamenu koju omogućuju mediji i tehnologija, možda više nego ikad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari