Orhan Pamuk: Ne verujem u sukob civilizacija 1

Orhan Pamuk sve teže i ređe daje intervjue. Razgovor za Danas, na koji je odmah pristao, vođen je posredstvom Skajpa sa Anđelkom Cvijić, saradnicom Danasa.

Kompletan intervju sa Orhanom Pamukom biće objavljen u ponedeljak, 24. oktobra, u Danasovom sajamskom dodatku Praznik knjige

Pamuk je još jednom otkrio do koje je mere ovaj skromni pisac otvoren i prirodan, pronicljiv i analitičan, maštovit i prepun ideja, duhovit dok joj, slatko se smejući, pokazuje stranice beležnica u kojima i dan-danas ispisuje svoje romane rukom, i usput kao slikar u duši crtka po njima. Intervju za Danas vođen je u divnoj atmosferi razumevanja, smeha i srdačnosti.

U svom sajamskom dodatku Praznik knjige, koji izlazi 24. oktobra, Danas će objaviti ekskluzivni intervju sa Pamukom. Odgovor na jedno od velikog broja pitanja koja mu je Anđelka Cvijić postavila, čitaocima Danasa nudimo kao predigru za uživanje koje ih očekuje u ponedeljak.

* „Žena crvene kose“ je i politička alegorija o pobuni jedinke protiv autoritarnosti. Ne posustajete u borbi protiv opresije. Da li je to zadatak modernog intelektualca?

– Rekao bih da ne znam šta je moderni intelektualac. Ono do čega je meni stalo jeste moderan i pristojan čovek koji ima savest, i oseća solidarnost sa drugim ljudima. Ne pišem moje romane da se borim protiv nečega. Volim ove teme – mitove, kopanje bunara, pisanje priča koje su povezane sa tradicijom i savremenošću. Volim te stvari. Ali ne pišem moje romane da bih u njima izneo politički komentar. Nikad nisam imao probleme zbog mojih romana. Ja jesam imao političke probleme u Turskoj zbog onoga što sam iznosio izvan mojih romana. Zadatak modernog intelektualca je, možda, ono što ja smatram mojim zadatkom a to je zalaganje za slobodu govora, liberalizam, demokratiju. To su moje ideali, ali niti sam pisao, niti je ijedan od mojih romana napisan da bih zagovarao slobodu govora ili demokratiju. Te stvari radim izvan mojih knjiga. Romani su mi suviše dragoceni da bih u njih unosio političke poruke.

K. D.

 

KAFE EGZISTENCIJALISTA

Pikanterije pariskih mandarina

Kako spraviti filozofiju iz koktela od kajsija? Za Sartra to nije bio problem: on je filozofirao iz nesvesti, voajerizma, stida, sadizma, revolucije, muzike, seksa. Sara Bekvel, u svojoj knjizi Kafe egzistencijalista. Sloboda, bivstvo & koktel od kajsija (Sarah Bakewell: Das Caf� der Existenzialisten. Freiheit, Sein und Aprikosencocktails, C H. Beck, 2016) pripoveda sa očaravajućom lakoćom kako je egzistencijalizam postao osećanje života čitave jedne generacije koja je bila željna radikalne slobode i autentične egzistencije.

Pariz 1932. U kafeu Bec-de-Gaz veli Rejmond Aron svome prijatelju Sartru: „Vidiš li, mon petit camarad, ako si fenomenolog, onda možeš da govoriš o ovome koktelu, i to je filozofija!“ Ova jednostavna rečenica bila je rođenje novog pokreta, koje se širio u pariskim džez-klubovima i kafeima. Inspirisala je muzičare i pisce, izazivajući gnušanje građanstva i oplodila feminizam, antikolonijalizam i revolte 1968. Sara Bekvel pripoveda u ovoj knjizi prvi put istoriju egzistencijalizma. U središtu stoje antipodi Hajdeger i Sartr, jedan koji je u svojoj kolibi promišljao bitak i tubitak (Sein und So-Sein), a drugi u pariskim kafeima pisao kao opsednut. Ali ovde je reč i o Edmundu Huserlu, Morisu Merlo-Pontiju, Simon de Bovoar, Albertu Kamiju, Iris Mardoh i mnogim drugim.

Autorka iz Londona, Sara Bekvel nalazi u Kafeu egzistencijalista slobodu, polet i hedonizam kao praktikujuću teoriju jedne uzbudljive ere. Godine od 1945. do otprilike 1960, činile su epohu sjajne francuske renesanse nakon deprimirajućih godina pobede Nemaca 1940. Francusko pozorište, francuski filmovi, romani, moda i filozofija dominirali su zajedno sa dolazećim godinama američkog doba, kulturnom klimom Evrope.

Francuski egzistencijalizam bio je taj koji je zagovarao uzbudljivu atmosferu nove slobode. Omniprezentni Žan-Pol Sartr u beskrajnim je diskusijama o neizbežnim temama u oblacima dima cigareta i isparenju alkohola prepunih kafana, uz pratnju ritma džeza. Naizgled hedonistički opušteni, život im je bio primenjena teorija. A teorija Sartra kaže: najpre gola egzistencija, golo bivstvo. NJegova duhovna suština, njegov karakter, njegova esencija, njegov tubitak (So-Sein) ne donosi niko sa sobom i nije nikome Bogom dano, već ga svako sebi stvara, kreira sopstvenu ličnost. Mi nismo slobodni, već smo na slobodu osuđeni, prokleti. Ovakva bazalna šema na grandiozan način je primenjivana u Sartrovom ateističkom egzistencijalizmu – u filozofskim tekstovima, u romanima, pozorišnim komadima ili esejima. Prvo nemačko izdanje Sartrovog �uvres objavljeno je sa pakleno crvenim slovima na crnoj pozadini. Za njega su, piše Sartr svojoj životnoj saputnici Simon de Bovoar, „njegov život i njegova filozofija jedno te isto“. Tome saobrazno su njegove misli, njegove refleksije nešto čulno, doživljajno, pojmovi i slike, termini i svakodnevne profane stvari prelazili jedni u druge. Autorka Bekvel je još kod Hajdegera uočila da je za velikog filozofa svakodnevlje naporedo sa kičem njegove nacional-socijalističke romantike stvarnost u vidu stvari kao što su sto, stolice, cipele. Tako je i kod Sartra, koji razmatra lepljivost i šlajm, glupo-faktično bivstvo (en-soi) kao i mučninu.

Bekvelova je želela da predstavi panoramu istorijski ostvarenog egzistencijalizma uključujući i njegove protagoniste. Na početku stoji religiozno napeti Kjekegor kao preteča egzistencijalističke filozofije koga će Karl Jaspers naknadno oživeti. Huserl i možda još više Hajdeger određuju fundamente francuskog egzistencijalizma još kod Albera Kamija i Simon de Bovoar. U centru scene je Žan-Pol Sartr, koji je, otkriva Sara Bekvel, bio samo 1,53 santimetra visok. Pikanterije iz života pariskih mandarina čitaju sa napetošću i kurioznim saznanjima. Tako je tu reč o susretu Sartra i Hajdegera 1953, Ceringenu, o muzi egzistencijalizma Žilijet Greko, o filozofu Morisu Merlou Pontiju, najboljem džez-igraču pariskih klubova, o tome kako je Sartr veoma površno vladao nemačkim i još lošije engleskim, o tome kako se oslobađao svojih prosovjetskih i maoističkih atituda. Prijatna i zabavna lektira sa dozom anglosaksonskog humora i empatije i briljantna kolektivna biografija koja oživljava ondašnje razgovore o biću, slobodi i koktelu od kajsija. Sant�!

Zoran Andrić

Orhan Pamuk: Ne verujem u sukob civilizacija 2

KRATKA PROZA

Okolina – literarni teren

Književnica iz Sombora Zdenka Feđver pojavila se nedavno sa svojom sedmom knjigom Prtine, štampanom (KriMel, Budisava) u 300 primeraka, o svom trošku. Jedan od recenzenata Jožef J. Fekete kaže da Zdenka Feđver svoju okolinu tretira kao literarni teren.

„NJene kratke priče – ponekad građene samo od nekoliko rečenica – ogoljene su od suvišnih reči, nepotrebnih narativnih stranputica, tako postaju direktne, neposredne sa dozom humora ili tuge, ne retko u istom tekstu… Pripovedačica jasno omeđuje svoj svet: to je Sombor sa svojim sponama, na primer sa Vukovarom i Novim Sadom. Unutar tog malenog sveta u svojim pričama fokusira sve uže i uže, na stambenu zgradu sa stanarima, pa na svoj stan, na svoju porodicu, na unučiće, i u poslednjem tekstu u knjizi samo na jedno slovo. Ali to fokusiranje, bolje rečeno zumiranje ne znači ujedno i uzak videokrug, nasuprot, otvara široku panoramu doživljenog, na detalje, fragmente opisanog ličnog sveta… Nova pouka koja nas uči ne samo o tome, kako treba pisati, nego i o tome, kako se može razmišljati o stvarima – delićima našeg ličnog i kolektivnog bitisanja – koje možda i ne primećujemo i možda smatramo da je bit čoveka u filozofskim visinama razmišljanja – piše u recenziji Jožefa J. Feketea.

U priči Simbioza Zdenka piše: „U meni – dve mene. Jednoj se bolno raspadaju kosti, mišići, slaba je, šora je pritisak, lupa srce, vrti joj se, kad spava, spava na parčad, svako parče prepuno je groznih snova, a u boji su, ustaje sva samlevena, pa se nekom iskuka i bude joj lakše – iako su žalopojke uzvraćene. Druga, stegne zube, zanemi, psujući sebe u sebi, zasuče rukave i svaki dan uradi, u kući i van kuće – sve što treba. Spolja niko na meni ništa ne primećuje. Ju! Što dobro izgledaš! Ko staro vino. Što starija… Još smo složne. Odavno uskisle, obe se smeškamo, mudro ćuteći“.

A evo i priče pod naslovom Pitalica: „Čestitamo bako! Kako se zove unuk? Jug. Kako? Jug. Kako? Kada sam posle nekoliko takvih dijaloga konačno shvatila da čestitari s potpunim nerazumevanjem tobož čuju ime, pri svakom novom susretu odgovarala sam: Ulica Jug Bogdana. U našem gradu postoji ulica sa tim imenom i čestitari su radosno uzvikivali: Bogdan!? Ne, Jug – odgovarala sam. I nisam morala ponavljati“.

Drugi recenzent, David Kecam Dako, napisao je da su priče Zdenke Feđver tematski raznovrsne, „a mnoge i bez uzora u savremenoj prozi“.

„Zajedničko im je da su sve nastale zahvaljujući naumu autorke da zapisom o sebi u neobičnom, ponekad i u čudesnom trenu, makar i naknadno, razjasni smisaonost onog što sama čini kako bi izašla na kraj sa onim što je bilo i ostalo je moj put, moja prtina – trag za mnom, moj život i moja priča o mom mestu u tom i takvom životu. Rečju, knjigu Prtine čine realističke životne povesnice i prozni isečci iz samo naoko tako prozaičnog, svakodnevnog života u maloj ravničarskoj varoši somborskoj, a sve ih doživljavamo i kao priče iz autorkinog vidnog i nevidnog spomenara, kao lične zapise i kao priče o sopstvenom odrastanju, o učenju samostalne brige o sebi (Ispravi se, Seko! I da cipele uvek blistaju!); kao i učenje odgovornosti za sve ono što svojim postupcima zasluži, što dostigne, što brigom i radom sama sebi priušti, ali i odgovornosti za ono što promaši“, napisao je Kecman u recenziji.

Za kraj evo i priče C: „C! Najkraća reč. Potpuno i jasna i glasna. Uvek kaže – ne. Uvek odgovor na pitanje . Bilo ono kratko ili dugačko. Hoću li opširnije objašnjavati ? C!“

Zdenka Feđver rođena je u Vukovaru, 1950. godine, od svoje pete godine živi u Somboru. Dosad je objavila četiri knjige pesama: U dvadeset petom času (Književna omladina Crne Gore, Titograd 1983), Oduzeto vreme (ROID Vuk Karadžić, Paraćin, 1989), Vreme oduzeto, drugo dopunjeno izdanje, isti izdavač i godina, Odraz (Memorija O.D. Sombor, 2001), te kratke priče Pufnice i ježevi (zEtna, Senta 2006) i Eh (Publikom, Sombor 2010). Zastupljena je u mnogim zbornicama, uvrštena u devet antologija, petnaest edicija novosadske pčese i u Leksikon umetnika Vojvodine. Pesme su joj prevođene na mađarski, albanski, turski, bugarski i makedonski jezik.

Đ. Kukić

 

JEDNA PESMA MESEČNO

Lucija Butković

Thermos

muskulaturu treba držati čvrstom

za sve buduće svjetske ratove

koje ćemo voditi s benč klupa.

meso je upakirano u duplu foliju

prema europskim standardima sigurnosti,

a vode je napretek u thermos bocama.

u predahu se da razmišljati o misli

ovješenoj o klin ispod odjeće za fitness,

ljeti je najgore obećati spremnost domovini.

 

Lucija Butković rođena je 3. aprila 1991. u Zagrebu. Studentica diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje poeziju i prozu u Zarezu i Fantomu slobode i piše za portal Muf.

Agon 35, leto 2016.

 

PECANJE

Zadovoljstvo tela i duha

Najpoznatija u svetu knjiga posvećena sportskom ribolovu, Savršeni ribolovac, konačno je izašla i na srpskom (Mediterran publishing, Novi Sad 2015). Delo A. Voltona i Č. Kotona od 1653. do danas doživelo je približno 550 izdanja na engleskom i još nekoliko desetina jezika. Napisana s ciljem da zabavi pecaroše sklone razmišljanju, ova knjiga je vrsta priručnika, ali i oda prirodi, vodama i bićima koja ih nastanjuju. Veći deo napisao je Volton. NJegov mlađi prijatelj dodao je poglavlja o pecanju pastrmke i lipljena, te o pravljenju i upotrebi mušica po pojedinim mesecima.

Čestiti Volton je pesnik, filozof, izuzetno načitan čovek. Pored Biblije, poznaje i rado navodi dela desetina autora, od Aristotela i Cicerona do Montenja i savremenika. On uživa dok opisuje reke i potoke, ribe i trave, drveće i ptice, biljke i oblake. Zajedno s njim uživa i čitalac. Naravno, danas ne mogu da budu od koristi onovremena uputstva za pecanje. Draž knjige čine opisi reka i rečica, riba i mamaca te otmeno izlaganje. Ničiji život, kaže on, „nije tako pun sreće i zadovoljstva kao život jednog ispravnog ribolovca… Mi sedimo na obali obrasloj jaglikom, slušamo ptice kako pevaju, i osećamo kako je u nama isti onaj mir kao i u ovoj tihoj srebrnoj vodi…“

Knjiga pleni dobroćudnim tonom i poštovanjem koje autor iskazuje prema drugim ljudima, kako pesnicima i naučnicima, tako i prema prostom puku koji sreće u pecaroškoj idili. Pripovedač otkriva čitaocima kakvim zadovoljstvom čoveka ispunjava skromnost, umerenost i čista savest. Jedna od niti koja se provlači kroz svih 350 stranica jeste visoka ekološka svest autora, začuđujuća za vreme kad je knjiga pisana.

Prevoditeljka Radmila B. Šević sjajno je prenela sadržaj i duh dela napisanog sredinom XVII veka. Uz to, njenih nekoliko stotina fusnota čine maltene novu knjigu – leksikon ličnosti, pojmova i toponima koji se pominju u tekstu.

Savršeni ribolovac Voltona i Kotona predstavlja divan poklon za one ribolovce koji izlaze na vodu ne toliko radi ulova, koliko radi opuštanja i prepuštanja čula zvucima, mirisima i bojama, ali i za neribolovce koji umeju da se raduju i veruju da se srce oslobađa greha dok čovek posmatra lepotu.

Poslednje, ne i najmanje važno: knjiga se može čitati i kao udžbenik kulture dijaloga.

Bistro!

M. Ramač

 

TERAPIJA

Zašto dobri ljudi (ponekad) čine loše stvar

 

Mračna pećina nesvesnog u svakom od nas čuva naša zabranjena osećanja, tajne želje, stvaralačke impulse. Vremenom te mračne sile počinju da žive vlastitim životom, obrazujući lik koji tek intuitivno prepoznajemo: Senku. Ona je poput nevidljivog blizanca, stranca koji se nalazi u nama, a opet nije mi. Kad je na delu u sferi javnog života, vidimo kako se naše vođe, poput heroja-razbojnika, s božanskih visina srozavaju u skandal i sramotu. U običnom, svakodnevnom životu, osećamo kako nas preplavljuju gnev, opsesija i sram ili kako postajemo žrtvom autodestruktivnih laži, zavisnosti ili depresije. Sva ta ispoljavanja Senke upoznaju nas s Drugim, tom moćnom silom koja prkosi svim našim naporima da je obuzdamo i kontrolišemo.

Senka, međutim – a to u knjizi Romansa sa senkom (Fedon, 2016) pokazuju jungovski terapeuti Koni Zvajg i Stiv Volf – može da bude i izvor emocionalnog bogatstva i vitalnosti, a njeno priznavanje put koji vodi isceljenju i istinskom, autentičnom životu. Ona je, naime, neophodna za ostvarenje celovitosti ličnosti, koje bez naših negativnih osobina naprosto nije moguće. To je lako reći, ali se, posmatrano s etičkog stanovišta, zapravo radi o ogromnom problemu – problemu koji je toliko težak da je jedino rešenje koje praktično poznajemo ono da pred njim zatvorimo oči. Videti Senku – sresti se s njom – jeste prvi korak. Naučiti živeti sa Senkom – ući u romansu s njom – izazov za ceo život. To znači odgonetati poruke kodirane u događajima svakidašnjeg života i na taj način sticati svest, supstancu i dušu. Rad na Senci zapravo je rad na duši.

Radeći na Senci učimo da dešifrujemo njene kodirane poruke i otkrijemo njene jedinstvene obrasce i ciljeve, te tako postajemo sposobni da deaktiviramo negativne emocije, ovladamo zabranjenim ili izgubljenim osećanjima, svesrdnije prihvatimo sebe, zacelimo rane od izdaje, preispitamo i obnovimo svoje ljubavne i prijateljske odnose, razvijemo saosećanje s drugima i pronađemo smisao u svojoj patnji: jednom reči, da razvijemo dublju samospoznaju i samosvojnost.

Učenja Karla Junga i DŽejmsa Hilmana, te bezvremeni grčki mitovi i univerzalne arhetipske predstave, na kojima su autori zasnovali svoj inovativni pristup Senci, obogaćeni su ovoj knjizi obiljem primera iz njihove analitičke prakse. Oni su uspeli da pokažu da Senka nije ni greška ni mana, već deo prirodnog reda onoga ko mi jesmo. A to nije problem koji moramo da rešimo; to je misterija s kojom treba da se suočimo. Senka je, naime, jedina koja zaista zna zašto dobri ljudi ponekad čine loše stvari.

D. K. D.

 

SAJAMSKI HIT

Urnebesna komedija o modernim dilemama

Još jedan hit naslov predstojećeg Sajma knjiga, Beba Bridžet DŽouns Helen Filding, pojavio se u izdanju beogradske Lagune. Helen Filding napisala je novu knjigu o najsimpatičnijoj debeljuci u Engleskoj. Vratila je čitaoce u vreme kad je Bridžet ostala u drugom stanju i, naravno, sve svoje strahove, nedoumice i radovanja poverila vernom dnevniku. Kao i uvek, glavni muški junaci su lepi, pametni ali uštogljeni Mark Darsi i površni, neozbiljni ali šarmantni Danijel Kliver. Beba Bridžet DŽouns urnebesno je svedočanstvo o srušenim nadama, slomljenom srcu, nagoveštajima sreće koja je možda nadohvat ruke kao i o doslednosti, tvrdoglavosti i časti. Bridžet će čitaoce naterati da zajedno s njom besne, psuju, mrzeo muškarce, plaču, prihvate neminovno, ali i da se smeju do suza, nađu, naviju i veruju u ljubav. Helen Filding rođena je u Jorkširu. Godinama je radila u Londonu kao novinarka, mnogo je putovala i to najčešće u Afriku, Indiju i Centralnu Ameriku. Autorka je šest romana.

K. L. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari