Duhu vremena uprkos 1

U godini kada obeležava četvrt veka postojanja, jedna od naših najuglednijih izdavačkih kuća, beogradska Paideia, odlučila je da sa svojim izdanjima ne učestvuje na upravo završenom Beogradskom međunarodnom sajmu knjiga.

Odsustvo ovog izdavača, koji je pre tri godine proglašen za najboljeg na Sajmu, mnoge je iznenadilo tim pre što se Paideia nije pojavila ni na alternativnom Sajmu knjiga u Domu omladine, iako nastavlja da objavljuje knjige koje, kako je zacrtala u svom programu, bitno doprinose obrazovanju čoveka prema idealu čije ime stoji u njenom nazivu. Koji su, ipak, razlozi za ovo povlačenje u tišinu koje su mnogi sa žaljenjem propratili i kojima su te knjige nedostajale na Sajmu? Petar Živadinović, generalni direktor, u intervjuu za Danas kaže da je u ovo vreme kiča i razonode, iako je i ekonomska i kulturna situacija kako globalno tako i lokalno dramatična, to njegov protest protiv duha vremena.

Ali to je duh celoga sveta?

Ovo je nema sumnje kraj jedne epohe, i perspektive nisu nimalo svetle. Možda i zbog toga što se prisećam vremena posle 1968, kada je kapitalizam hrabro krenuo u svoju završnu fazu. Tada su odlučili da konfrontirajući se sa Istokom ponude alternativu nečemu što su označili kao Carstvo neslobode, a to je Istok, Sovjetski savez i Varšavski pakt, dok su oni, eto, Carstvo slobode, obećanje sreće i lepog života. Ispostavilo se da je sve to što su oni potom činili zapravo bilo fundamentalno loše za sve, osim za finansijsku oligarhiju. U velikim evropskim gradovima dominiraju prostorno u sve tri dimenzije sedišta banaka, osiguravajućih društava i multinacionalnih kompanija.To je suština duha ovog vremena.

Pa to je nova slika i naših gradova?

Jeste, doduše skromnije po kvantitetu. Ona u svetu su nešto veća, a naša nešto manja od njih ali nešto veći od većine drugih. Ako razumete ovaj jezik. Kako razumeti ove globalne mutacije? Elem, tada pre 50 godina imao sam priliku da u Parizu razgovaram sa Ogistom Kornijem, istoričarem marksizma, koji mi je rekao nešto što mi je tada delovalo nestvarno, a to je da će kapitalizam i tržište koje ruši sve barijere, nacionalne, državne, osvojiti čitavu planetu. Rekao mi je čak da će i Kina koja je u to vreme bila u jeku tzv. kulturne revolucije biti zahvaćena opštom ekspanzijom tog kapitalizma. Bilo je otpora tom svetskom procesu i na Zapadu, ali uzalud. De Gol koji se pre pola veka zalagao za Evropu od Atlantika do Urala, izdvojio je Francusku iz komandnih struktura NATO paktu i otvorio put nezavisnosti Francuske. Ali ta mogućnost je propuštena njegovim odlaskom sa vlasti . Iz ove istorijske perspektive bolje shvatamo i “majsku revoluciju” 1968 koja je zahvatila celu Evropu . Kao pobuna protiv kapitalizma i potrošačke civilizacije u Francuskoj je bila najžešća. I paradoksalno, umesto da sruši ona je zapravo učvrstila kapitalizam. Onima koji su u njoj učestvovali sve je delovalo kao spontani pokret, ali njene posledice su najveću korist donele upravo svemu i svima protiv kojih su bili. Teško da to može biti slučajno i sponatno.

O svemu tome piše se i na Zapadu i kod nas, pa opet idemo ka nečemu što ugrožava kulturu.

Vratimo se poređenju sa početka našeg razgovora: ako su monumentalne zgrade koje dominiraju u velikim evropskim gradovima osiguravajuća društva, banke i sedišta kompanija, onda je jasno ko vlada svetom. Svetom vladaju oni koje ne stvaraju nove vrednosti. Svetom vladaju oni kojima je profit najviša svrha i koji su čak i novac pretvorili u robu. Da, mnoge su knjige napisane ali malo je knjiga koje su tu jednostavnu, ali ne tako jasno vidljivu istinu saopštavale izrikom. Reč je o onome što je počelo da se zbiva mnogo vekova unatrag, posle sloma Napoleona, kada je zelenašenje koje Biblija osuđivala i hrišćani ga vekovima tretirala kao greh, praktično izbrisano sa spiska grehova. To je samo ubrzalo razvoj takozvanog liberalnog kapitalizma na Zapadu, u onom obliku koji je bio rušilački za sve sisteme vrednosti. Svi kultovi su tada poklekli pred kultom novca. Nema sumnje, pretvaranje novca u robu, a on treba da bude pre svega prometno sredstvo, to je praizvor, prvobitni greh naše civilizacije.

Ali da se vratimo sa globalnog na lokalni nivo. Kada su, početkom ovog veka, tzv. liberalne ideje po drugi (ili treći?) put u dvovekovnoj istoriji Srbije bile na dnevnom redu istorije, onda su u magli tranzicije njihovi realizatori krenuli u reforme u slavu kulta novca, od ekonomije do kulture. Sećate se onog nezaboravnog lika koji je pre desetak godina kao glavni urednik jedne novine slavodobitno govorio o „cunamijima kulture“. A time je spontano izrazio mišljenje koje je zapravo, ne samo terminološki, vodilo unižavanju i propadanju kulture. Neki poslenici kulture su tada navijali za tzv. poduhvate kiosk izdanja, a većina je ćutala. Oni koji su se protivili takvim trgovačkim operacijama nisu imali pravo odgovora ni na najbrutalnije napade. A ako se oni koji ukazuju na probleme pre nego što poplava, nevreme i kataklizma dođu – ti dragoceni ljudi kojih ima malo u svakoj zemlji i kulturi, a čiji glas se slabo čuje tako da se najčešće i ne primeti – ne shvate na vreme, onda srljamo dragovoljno u propast. I to je tužno.

Mnogo se od tada promenilo u našem izdavaštvu.

Problemi izdavaštva ne mogu se izolovati od celine društva. Može Paideia koja je po katalogu izdanja medju najboljima u zemlji (ovo je mišljenje objektivnih posmatrača sa strane) i da se povuče zbog nepovoljnog položaja na tržištu knjige u Srbiji. Glavninu tržišta i mreže knjižara drže firme koje su istovremeno i veliki izdavači. I zato one sistematski marginalizuju izdanja drugih izdavača. Na primer, Paideia i danas ima dovoljnu podršku medija (i elektronskih i štampanih), skoro o svakoj našoj knjizi kritike su u superlativima. Zašto onda one ne dolaze tako lako do kupaca, odnosno čitalaca? Zato što ih prodajne mreže tretiraju kao strano telo, mada ono što se kod njih proda komisiono plaćaju uredno. Naše knjige u njihovim knjižarama ćete naći ili negde pri dnu polica, pa morate da oborite pogled da biste ih videli, ili negde visoko pa morate da dižete pogled i da iskrivite vrat dok ih ne nađete. Tako oni faktički uspostavljaju poremećeni poredak vrednosti. Ako se tome doda da sva naša izdanja možete naći u Srbiji samo u nekoliko knjižara u Beogradu (Plato, Beopolis, Delfijev SKC), onda je jasno zašto je prodaja znatno manja nego što bi mogla biti.

A biblioteke? Skoro polovina biblioteka nije otkupila nijednu našu knjigu ove godine. Istini za volju, Republička komisija je uradila posao profesionalno predlažući sve naše naslove, ali su biblioteke zaključile da oni nisu potrebni njihovim mnogobrojnim čitaocima. I tu je na delu pominjani duh vremena. I zašto se čudimo što je u nas procenat onih koji čitaju knjige 40% manji od broja prstiju jedne ruke. Ali nas zato iz tzv. komercijalnih televizija neprestano zasipaju bezvrednim programima u kojima egzibicionisti u studiju na čelu sa voditeljima i urednicima, i voajeri sa druge strane ekrana, uživaju. Uživaju u nečemu što je, strogo rečeno, nedopustivo eksperimentisanje uživo sa ljudskim bićima. Zamislite da tako postupaju sa životinjama, koliko bi nevladinih i drugih organizacija ustalo s razlogom u odbranu njihovih prava!

Pa ipak su se neki bunili protiv tih realitija.

Ko se pobunio protiv toga? Koja elita? Čuli su se neki usamljeni glasovi, ali strukovne, esnafske organizacije u kulturi su uglavnom ćutale. Zašto? Zato što smo u većini podlegli fetišu novca i uspostavili njegov takoreći nedodirljiv kult, prihvatili kao paradigmu da je životni uspeh u gomilanju novca i materijalnih dobara. Mi smo stavili u zakone, po modelu razvijenijih kapitalističkih zemalja, da je svrha privrednih društava profit. Iako je to potpuno neprirodno, sprovodi se po svaku cenu u praksi. Ipak, fundamentalna paradigma u zdravom društvu mora biti da je svrha proizvodnje (i stvaranja uopšte od nauke do umetnosti) zadovoljavanje potreba ljudi. Tako se i u ovim našim izdavačkim poslovima moramo rukovoditi duhovnim potrebama ljudi (za lepotom, dobrom i istinom), odnosno dati društvu i institucijama koje brinu o obrazovanju i prosvećivanju naroda oruđa (knjige) za formirnje slobodne i samosvoje ljudske ličnosti. Utopija? Nekada su se u Srbiji estetički najvrednija dela najbolje prodavala. Sada je obrnuto. Zašto? Zašto se, na primer, knjige najvećeg američkog pisca danas, nesuđenog nobelovca Filipa Rota, a posebno Portnojev sindrom, ne prodaju u Srbiji bolje od knjiga autora ne znam koliko nijansi sivog?

Zašto?

Zato što su antiteza duhu vremena u kojem su kič i razonoda najprisutniji. Veliki je i nepodnošljiv paradoks da u vreme velike kataklizme, velikih briga i problema, kada je u pitanju opstanak države i naroda, imate tu strahovladu površnosti i nemara u kulturi na sve strane. To nije spontano i širi se bez ometanja, zato što nekome to odgovara. Kao što znate, Paideia je za četvrt veka izdavaštva ostvarila velike rezultate u svim aspektima izdavačkog biznisa. Imali smo najprodavanije knjige, iako nikada nismo imali svoju prodajnu mrežu, kao i najčitanije knjige u bibliotekama, doduše u ono vreme kada se bibliotekari nisu povijali pred “cunamijima kulture”. Naši prevodiocii su dobili za izdanja koja smo objavili u Paideii čak 15 nagrada „Miloš Đurić“, da ne pominjem druge. Jedini smo permanentno objavljivali poeziju i pokrenuli džepnu knjigu. Prvi put na srpskom jeziku sabrana dela Joneska, Berberove, Kamija, Leontjeva i izabrana dela mnogih savremenih pisaca… da ne širim priču. Imamo sve razloge da budemo zadovoljni onim što smo do sada uradili.

Da li je neučestvovanje na Sajmu knjiga bunt?

Ne, apsolutno ne. Meni je žao zbog okolnosti u kojima su se našle izdavačke kuće koje ovaj posao shvataju pre svega kao kulturnu misiju. Paideia je godinama (sve do 2010) imala solidne poslovne rezultate, po svim ekonomskim merilima i visok kreditni rejting. Ali posle velikog monetarnog šoka 2008. godine, kapital nam je značajno obezvređen zbog kursnih razlika (jer su skoro sve naše obaveze bile uslovljene i deviznim klauzulama), a poslovanje znatno otežano. A upravo u tom periodu, porastao je i obim nenaplaćenih potraživanja koja daleko premašuju naše obaveze prema drugima. Nije realno očekivati da će se situacija promeniti preko noći. I onda smo se zapitali, ima li ikakve svrhe da učestvujemo na Sajmu knjiga koji se dobrim delom pretvorio u veliki vašar. Ocenili smo da u toj atmosferi i u tim okolnostima ne treba da slavimo četvrt veka postojanja! Zato smo odlučili da se privremeno povučemo i radno obeleležimo ovaj veliki (za nas) jubilej. Objavićemo do kraja godine još desetak naslova, a onda na sasvim novim osnovama organizovati tržište naših knjiga. Pre četvrt veka, u vreme sankcija, tržište je bilo divlje i neorganizovano ali slobodno. Danas je tržite knjige postalo superorganizovano i neslobodno, ali smo potopljeni kičom.

Ipak, reklame kažu da ljudi to žele.

Da li to ljudi stvarno žele? Sa velikih komercijalnih televizija slavodobitno govore: „Mi dajemo narodu ono što on želi“. Vrlo zanimljiv sofizam. Pa da li treba narod da pitamo šta ćemo štampati, da li treba decu kada navrše sedam godina pitati da li žele da idu u školu? Je li to treba da radimo? Dozvolili smo da ljudi vrlo sumnjivih merila nametnu trgovačku logiku bez granica, u ime tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, čak i u kulturi. To je fundamentalni promašaj. Kultura mora trajno biti isključena iz nadležnosti onih koji u njoj vide pre svega robu, kao i nauka, i čitava duhovna sfera ustalom.

Koga najviše krivite?

Kao što je to neko več rekao u predivnoj metafori: Kada uđete u pogrešan voz, sve su stanice pogrešne. Naše slepo pridržavanje modela tranzicije koji su suprotni sistemu tradicionalnih vrednosti koje je utvrdila naša istorija. I umesto približavanja idealu Evrope kao zajednice slobodnih naroda, žudimo za Evropom trgovaca koji nas neće, ako dobro razumem šta nam rade. Nije ispravno misliti da to zavisi toliko od nas, bilo koja garnitura naših političara našla bi se u istom nepovoljnom položaju, odnosno suočena sa nemogućim uslovljavanjima pa i ucenama. Zato treba raditi na alternativnim scenarijima. A Evropa koja nam se kao horizont sve više pomera što joj se više približavamo, neće nigde pobeći… Potom naša duhovna elita nije pružala dovoljan otpor takvim tendencijama, i dobrano je prećutkivala ono što se ne sme oćutati. Političari su nekada veoma brinuli šta im misle najbolji filozofi, pisci, naučnici… danas, ako se ne varam, to više nije slučaj. A to za sve nije dobro.

Šta planirate u bliskoj budućnosti?

Da završimo dva velika projekta: Rečnik psihopatologije detinjstva i mladosti i Izabrana dela Aristotela. Prvi će biti završen ove godine, a drugi u toku iduće godine. Unesko je 2016. godinu proglasio godinom Aristotela, zato što je od njegovog rođenja u Stagiri 384. godine pre Hrista prošlo 24 stoleća. Srbi će biti jedan od pet-šest naroda na svetu koji će sva dela (i teorijske i praktične filozofije) Aristotela moći da čita na maternjem jeziku. To je ne samo najznačajniji poduhvat u istoriji Paideie, nego i jedan od najvećih poduhvata u istoriji srpske kulture. Jer je reč o najvećem filozofu svih vremena koji je osnovao sve bitne naučne discipline i bez koga je nemoguće razumeti razvoj kulture i čitave ljudske civilizacije.

Kojim pravcem ide dalje Paideia?

Onim na koji je krenula od samog osnivanja, putem kojim se ređe ide. „Usamljen se kreći kao nosorog, samo jedan stiže na cilj“ – tako je govorio Buda. Nikoga ja ne očekujem da sretnem na tom putu niti vidim nepremostive prepreke, osim onih koje su od ovoga sveta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari