Knjiga Danas - Nedeljna preporuka za čitanje 1

Preporuka naših kritičara za ljubitelje knjiga

Četiri nepovrata

Običan krvnik,

moj naivni gospodine (…)

otvara svečane proslave

novog duha!

Ako biste da svoje slovo o nekoj knjizi započnete prigodnim uvodom u vidu citata iz te knjige i time autora lično ubacite u igru i van oficijelnog toka, tragate upravo za onim rečenicama u koje je pisac pretopio srž, ključne simbole svog dela. U tom slučaju, proza Saše Stojanovića deluje krajnje (ne)zahvalno – jednostavno je teško odlučiti se, budući da upravo takve rečenice čine najveće i najslasnije parče, što važi i za Priče o kraju (autorsko izdanje / Albatros Plus 2016).

Dramaturški minimalističan u opisu, Stojanović prednost ne daje naraciji, već dijalogu, pa i monologu, koji katkad deluje kao jednočinka, a katkad je sagovornik prosto isključen, te ne ometa glavnog junaka. A junaci – bezumna smrt, kao zanatska grana budućnosti, bivši zidar što umesto majstorske kape sada nosi cilindar, glupost, bezobzirnost, dijaboličnost. Sve u službi napretka koji ne može da bira svoje ambiciozne službenike… Kad smo već kod dijaboličnog, neki likovi nisu svesni da đavo, kao ni bog, ne postoji; neki, pak, jesu, već prema epohi kroz koju se likovi provlače. Nema im se, dakle, šta prebaciti. Mogli bismo reći da danas znamo da ta dvojica ne postoje, ali pošto se u njih ipak veruje, stalno ih prizivamo i ponašamo se u skladu sa njihovim hipotetičkim aktivnostima, ta stvorenja duha žive u realnom intelektualnom, samim tim i istorijskom prostoru – njihovo postojanje i delatnost više se odavno ne mogu dovesti u pitanje… Insistiranjem na tome, Stojanović kao da kaže da je čoveku, osim boga, bio potreban i đavo, da pojasni svet, uravnoteži ga i stvori dualitet kojeg sad ne može da se oslobodi, ali i da nađe izgovor za ono što (ne)čini, a što subjektivno izgleda kao ipak konačna tragikomedija. Jer kraj je samo osećaj, doživljaj životne faze čoveka koji pod naletom stvarnosti, recimo kraja jedne Revolucije prepune velikih reči, ne zna gde da se dene ni kako da nastavi. Prikazujući zemlju ljudi u punom sjaju, i ova knjiga puna je duhovitih, filozofskih tumačenja i obrta, pravih sentenci. Stojanović se često uz pomoć stvarnih ličnosti, koje oživljava kroz moguće događaje sa neospornim istorijskim posledicama ili njihovim varijantama, poigrava sa istorijskim i ličnim – a te likove proziva gde stigne lišavajući ih nezasluženo stečenih vrlina. Dok oni koji su ih zaslužili nevidljivi izgaraju u paklu. Uostalom, ako KlintonBušTramp mogu da vode supersilu i supernaciju… Ako li uđemo u balkanski ili kakav sličan zabran, za popis likova i dela potrebni su gigabajti. To su ljudi koji su uzurpirali glavnu i još pokoju ulogu, promovišući ludost kao nadljudsko i nadracionalno, te samim tim uzurpirali i ulogu reditelja, scenografa…

Ne raspolažući boljim oružjem, ti su likovi puni lascivnog cinizma ili beslovesnog idealizma, a tako deluju i njihova dela. To je onaj cinizam koji bismo najradije pripisali ne sebi, već pre čak i bogu, đavolu sigurno; u Kraju nevinosti autor nemilosrdno pruža đavolu priliku da implicitno kaže koju o čoveku. Stojanović ne mari za realizam, njegova proza je i dalje bliska teatru, tako da je mizanscen često nadrealan, kakav je i doživljaj protagonista, a ne samo čitalaca; osim onih koji su na nadrealno oguglali ili ga sami proizvode (A … ako se s�m ne zaposliš, oposliće te Sotona!). Ove su reči upućene piscu koji ne može da se probije kroz galimatijas komercijale, reči pragmatičnog urednika punog latinskih citata koje ne razume, ali kome dnevna matematika ide bolje… I tako, pisac (koji u jednom trenutku ima utisak da nije sam i da nije siguran u svoje autorstvo) možda konačno dolazi do dobro proživljene, ali nedovoljno doživljene, naknadno neracionalizovane prošlosti. Pitanje je samo hoćemo li posegnuti za đavolom (prijatnijom istinom), a njegov ambijent je poput spasiteljevog nepredvidiv, i vodi podjednako do spasa – samo čijeg i kakvog. Ali šta je, zapravo, spasenje? Možda je spasonosno otkriće prihvatanje neprijatne istine o samom sebi i bližnjima. Stojanović se ovoga puta odlučio da đavolani budu balavurdija koja je, lišena superega, već izgubila svu moguću nevinost. Priča o surovim putevima istine što katkad vrca u velikom broju varijanti, a katkad se stalno pojavljuje u drugom ruhu, baš kao što se i Nepomenik u ovoj priči svaki put pominje pod drugim imenom. Katkad je istina nespoznajna: da je drugačije, možda ne bi postojala mitologija ni večno zatrpan izvorni mit.

U priči o Kraju sveta namnožilo se likova svih profesija: južnjaci, suklate, mutikaše i preispoljne hulje što kukaju za pravdom, nezasluženom naložnicom ili poštovanjem – premda su se odrekli osećaja za pristojno. Kurve i lopovi, te čuvari nereda, a većina nesebično zasipa okolinu svojim više nego emotivnim mobilnim raspravama (… ljudi koji nemaju za hleb, ali imaju za mobilne…). Stojanović ih je potrpao u autobus koji je pošao na jug: ta je priča poput iščašene, pomalo opore parodije na nekadašnje blokbastere o prevoznim sredstvima koja srljaju u blisku propast, samo što putnici to još ne znaju. Ali je ovde propast isključivo ljudska, a scena je puna otužnih likova; svakidašnja, ne tek jadikovka – već brutalna studija, paradigma civilizacije i humanog ambijenta. Moglo bi se reći da je autor baš mogao da umetne i neko pristojno stvorenje, no to bi mogli biti ostali, nevidljivi putnici (je li to stvarna namera autora ili mogući zaključak – da nam se kaže da je pristojan čovek, zapravo, nevidljiv?); pitanje je kako bi onda priča zvučala, a i ne možemo se oteti utisku da bi u drugačijem ambijentu likovi zaista bili drugačiji – bolji. Najzad, tu je i predstavnik onih koji bi trebalo da štogod znaju o Bogu i Đavolu a koji, kao i svi ostali, gleda na sve samo kroz jednu prizmu, prizmu nade posejane na dobru (… znam da neje namerno…), ali to ionako nije lucidan stav; neko mu ga je ušio u postavu mantije. Neki taj bus vide kao radno mesto, to je aluzija na one koji rade nešto tamo gde ne treba, i to loše. Ovi likovi trebalo bi da se nalaze na dnu kace, ali dobro znamo da ih ima posvuda i da su neravnomerno i nepredvidivo raspoređeni. Budući da nema vrhovnog naratora, čitalac treba samo još da doda specifičan miris, neukus i turbo zavijanje ili serijal Žikine dinastije nakon agresivnih, ali zato bar idiotskih reklama sa radija.

I za kraj – Kraj kompozicije. To već nije priča koju ludak priča, mada bismo ga u početku najradije nazvali priprostom budalom; ali pravi pravcati heroj će pobrati naše simpatije i još štošta… To je Ciganin Jubiša, priča o svom pretku, trubaču Ahmedu, junaku Kumanovske bitke. Autor je sve furiozno razlio na sočnom dijalektu, nastavljajući u istom maniru na koji smo odavno svikli; u nadrealnom mizanscenu pliva realna suština bitisanja, pa Jubišina priča kao da kazuje da je izopačenost civilizacijska tekovina – da nije nastala civilizacija, neljudsko možda ne bi ni postojalo, bili bismo zverad ali pristojna. Nameće se jak utisak beskonačne tragikomičnosti, na trenutke urnebesne, između ostalog zbog lucidno odabranih junaka koji, poput Indijanca ili stanovnika Amazonije, pripadnika skrajnute primitivne kulture, i samim tim (kao što smo i mi nekome primitivni, dakle egzotični) onako smešni i puni čudesnih zaboravljenih ljudskosti, postaju izdašan izvor podsmeha ali i dizanja na pijedestal nezagađene humanosti… Ono što, između ostalog, nećemo reći, a što je specijalna nagrada za kraj, mali desert u finalu priče i zbirke: kako je Jubiša uspeo da policajcima, koji su došli po njega, ispriča sve o Ahmedu, kako je jednom i on pobedio sistem; Jubiša poseduje zdraviji zdrav razum, za razliku od većine onih koji su u poziciji građanina višeg reda ili pripadnika više rase, a skučeni modernim zdravim razumom, nametnutom kulturom i birokratijom. Jer ćovek se radža da se veseli a ne da mreje svaki dan!

Stojanović se ponovo predstavlja kao nesvakidašnji pripovedač, čije priče povezuje samo kraj u naslovu svake od njih; na čitaocu je da otkrije da li je to jedina veza između majstorski napisanih pripovetki čije se teme kreću od Francuske revolucije, preko Prvog balkanskog rata, do današnjih dana. Autor ne pokušava da piše novu istoriju; naprotiv, svestan tragikomičnog argumenta da istorijske istine nema, niti će je ikada biti, Saša Stojanović dokazuje da je umetnička istina – u ovom slučaju književna – jedina verodostojna činjenica, a njena verzija jedina vredna čitaočeve pažnje; možda zato što se, makar na trenutak, istrajnost zla može privesti svom kraju.

Uzgred, sve priče, osim jedne, mirišu na lorber; ta jedna se nigde nije ni takmičila.

Predrag Stanković

 *********************

PRONAĐENI U PREVODU

Lengold na poljskom, DŽeletović na jermenskom

Najčitanija knjiga priča Jelene Lengold Vašarski mađioničar objavljena je nedavno na poljskom jeziku, saopšteno je iz beogradskog Arhipelaga. Poljsko izdanje objavila je IK Točka iz Kijeva u prevodu Miloša Valigorskog. Reč je o najprevođenijoj knjizi Jelene Lengold. Pre poljskog objavljena je na engleskom, italijanskom, češkom, slovenačkom, makedonskom i bugarskom jeziku, a u toku je priprema izdanja ove knjige u Albaniji, Mađarskoj i Rumuniji. Za knjigu Vašarski mađioničar autorka je pre tri godine dobila Evropsku nagradu za književnost, a dobila je i nagrade Biljana Jovanović za najbolju proznu knjigu godine i Žensko pero. IK Arhipelag nedavno je objavio i novu knjigu priča Jelene Lengold Raščarani svet koja je privukla veliku pažnju čitalaca i medija.

Knjigu srpskog autora Veselina DŽeletovića – Srpsko srce Johanovo, objavila je nedavno IK Matean press u Jerevanu. Knjiga je do izdavača stigla zahvaljujući prevodu koji je uradila Anuš Balajan. Potresno svedočanstvo o stradanju Srba u žutoj kući, o kome je prvi progovorio Johan, Nemac kome je presađeno srpsko srce, bilo je izazov za prevoditeljku Balajan zbog bolne tematike i sličnosti sa sudbinom jermenskog naroda. U prevođenju ovog dela pomagao je književnik Luka Joksimović Barbat, a u Jermeniji prevod su lektorisali i uredili posvećeni filolozi Ehine Muradjan i Arcvi Bahčinjan.

M. M. S.

 ****************

BOŽIĆNA „PRIČA“

O miroljubivoj koegzistenciji religija

Pitanje koje se odnosi na miroljubivu koegzistenciju religija, u religiozno-politički zagrejanoj klimi savremenog sveta, dobija novu brizantnost. Lesingova parabola o prstenu (Ringparabel) centralni je tekst o tolerantnosti i razumevanju između judaizma, hrišćanstva i islama. Lesing premešta sukob o pravoj religiji na nivo sukoba o dobru. Istina jedne religije nije ni istorijska ni teološka, već praktična ili performativna, mogao bi glasiti centralni postulat Lesingove filozofije religije.

Knjiga Miroljubiva koegzistencija religija u globalnoj postmoderni – O Lesingovoj paraboli o prstenu – kao paradigmi (međusobnog) razumevanja religija danas? (Jan-Heiner T�ck, Rudolf Langthaler: Es strebe von euch jeder um die Wette – Lessings Ringparabel – ein Paradigma f�r die Verst�ndigung der Religionen heute?, Herder 2016) osvetljuje pred-stepene ove parabole o trima prstenima, čije je poreklo još u jednoj Bokačovoj noveli iz Dekamerona, koju je Lesing u svojoj drami Natan mudri, kreativno prilagodio u tradiciji srednjevekovnih dijaloga.

Da li je Lesingova parabola o prstnu, nastala u kontekstu prosvetiteljstva i danas paradigma irenizma i humane prakse između triju religija otkrovenja pod konkurirajućim odnosima u pogledu na istinu vere? O ovome su diskurzivne argumente ukrstili, u prilozima za ovu knjigu, Jan-Hajner Tik, Jan Asman, Miha Brumlik, Kristijan Danc, Valter Andreas Ojler, Rajnhold Grim i drugi prominentni autori triju religija. Izbor ove teme – parabola o prstenu je sredinom 14. veka – pala je u isto vreme kao i čas osnivanja Univerziteta u Beču (1365).

U uzavreloj savremenoj religiozno-političkoj klimi pitanje miroljubivog suživota kao centralno postavlja se atentatima u Parizu, Kopenhagenu, Berlinu… Postalo je, naime, naknadno jasno da je teror u ime Božije dospeo u Evropu. Slika islama preti da kroz islamistički ekstremizam bude trajno oštećena. Kao protivreakcija sve učestalije se šire islamofobne tendencije u zapadnom društvu. Ali i antisemitizam je – 70 godina nakon oslobođenja Aušvica – u zabrinjavajućem rastu. Otuda je u ovom sve zaoštrenijem duhu vremena razumno podsećati na činjenicu da bez kompromisa i uzajamnog respekta ne može biti miroljubive koegzistencije religija u globalnom svetu.

Umesto ignorantnosti, tolerantnost kroz inter-religiozni dijalog mogao bi glasiti facit ovog simpozijuma koji je ujedno bio povod i omaž osnivanju Univerziteta u Beču.

Z. Andrić

 *******************

ISTORIOGRAFIJA

O razvoju viteškog sistema vrednosti u Srbiji

Prva naučno utemeljena rekonstrukcija vremena u kojem se razvijao viteški sistem vrednosti u Srbiji, Srpski viteški kod Marka Aleksića, pojavila se pred sam kraj 2016. u izdanju beogradske Lagune. Uzbudljiva priča o nastanku i prirodi viteštva u Evropi i putevima kojima je nov etički kodeks dopirao u ovdašnje prostore otkriće mnoštvo dosad nepoznatih detalja o boravku prvih krstaških ratnika na srpskom dvoru, prisustvu ovdašnjih ljudi u Jerusalimskom kraljevstvu, uticaju tek nastalih viteških redova na srpsku vlastelu, poseti Svetog Save Sionu koja je ostavila trajne posledice na vitešku tradiciju u ovim krajevima. Na osnovu sačuvanih istorijskih izvora oživljeni su viteški turniri priređeni po uzoru na evropske, protumačena je simbolika grbova, predstavljeni su viteška oprema i običaji koji su se negovali na dvorovima srpskih vladara. Otkrivena su i imena i sudbine prvih poznatih vitezova u Srbiji, produbljeno je znanje o pripadnosti legendarnih srpskih vladara i vojskovođa viteškim redovima, a iz dubina prošlosti izranjaju i zaboravljene ljubavne priče, saznanja o ženama vitezovima, predstavama koje je narod imao o junacima u bleštavim oklopima. Raspričano, dinamično i faktografski bogato predstavljanje srednjovekovnog života pokazuje kako je viteški kodeks duboko usađen u identitet evropskih nacija, pa time i u srpski, i kako bez njegovog tumačenja nije moguće spoznati sve dimenzije epohalnih nacionalnih događaja – od Kosovskog boja, preko ustanka protiv Turaka do oslobodilačkih ratova u 20. veku.

Marko Aleksić objavio je brojne naučne radove o temama iz srednjovekovne arheologije i istorije. Održao je predavanja u institucijama kulture širom Srbije. Poslednjih nekoliko godina je predavač u Istraživačkoj stanici Petnica. Kao stručni konsultant ili predavač sarađuje sa muzejima, fakultetima, vojnim, bezbednosnim i kulturnim organizacijama i viteškim družinama.

K. L. D.

 **********************

PERIODIKA

Agon o dvojici izopštenika

Trideset peti broj Agona (leto 2016) posvećen je dvojici izopštenika: francuskom dadaisti Žaku Rigou i crnogorskom pesniku Radovanu Zogoviću. Rubrika Poezija otvara se manifestom Srečka Kosovela Mehaničarima! iz 1925, koji označava pesnikov prelazak iz ekspresionističke faze Zlatnog čuna ka konstruktivističkoj poeziji prisutnoj u zbirci Integrali (1926). Knjiga će se uskoro, u prevodu Josipa Ostija, pojaviti u izdanju Nezavisnih izdanja Knjižuljak. Po prvi put se na srpskom objavljuje Čarls Reznikof (1894-1976), američki objektivistički pesnik, najpoznatiji po knjizi Svedočanstvo (Testimony: United States 1885-1915), zasnovanoj na autentičnim svedočenjima iz američkih sudskih arhiva. Odlomke prevodi Slobodan Ivanović. Posle najnovijih pesama Vladimira Stojnića slede dve poeme ruskog pesnika i kantautora Aleksandra Bašlačova, koga prevodi Nikola Bolšec. Nove pesme takođe objavljuju Rikardo, Davor Ivankovac i Lucija Butković.

Rubriku Istorija otvara temat posvećen Žaku Rigou. Za života, ovaj dendi i bonvivan štampao je samo nekoliko tekstova u časopisu Litt�rature. Posle kratkog boravka u krugu pariskih dadaista, gde je najzapaženiji po svedočenju na suđenju Baresu, Rigo ne prilazi nadrealistima i prestaje da objavljuje. Prema Bretonu, sa dvadeset godina se zakleo da će se ubiti, što će i ostvariti u tridesetoj: šestog januara 1929. pronađen je u pidžami sa prostrelnom ranom na grudima. Uz izbor iz tekstova tu je i veoma lično svedočenje Rigoovog prijatelja Pjera Drije La Rošela, objavljeno u njegovoj knjizi Le Feu Follet. Dokumenti su posvećeni crnogorskom i jugoslovenskom piscu Radovanu Zogoviću (1907-1986). Ovaj predratni komunista, učesnik u sukobu na levici, a potom partizan i član agit-propa, nakon poznate Pjesme o biografiji druga Tita (1944) i zalaganja za socijalni realizam, bio je na putu da stekne status jugoslovenskog Ždanova. Međutim, posle rezolucije Informbiroa 1948, zagriženi internacionalista nije se opredelio za jugoslovenski socijalizam. Tada počinje prisilna unutrašnja emigracija. Zabranjeno mu je da objavljuje svoje tekstove do 1965. a gotovo do smrti bio je sistematski prećutkivan. Ni njegova porodica nije pošteđena kažnjavanja.

Agon izlazi tromesečno samo na internetu. Časopis uređuje Bojan Savić Ostojić.

K. A. D.

 **********************

KRATKA PROZA

Istinsko svetlo, ljubav i sloboda

Zbirka priča Simetrije, argentinske autorke Luise Valensuele, u prevodu Ane Marković, pojavila se koncem prošle godine u izdanju zrenjaninske Agore. „Valensuelina proza je stilski raznovrsna – humoristična, lirska, razbarušena, samozapitana, ali i mračna, angažovana i provokativna, ponekad sve to istovremeno. U neobičnom svetu Simetrija, u koji se upliću apsurd i fantastika, pred čitaocem se smenjuju: nelagodna želja ćerke da ubije majku, magična pera i amajlije, religijski i pseudoreligijski obredi, erotske fantazije, kanibalizam, kobne poplave; prizori iz gradskog života, nepisana pravila tanga, čudnovati kafe u kome muškarci i žene sede odvojeno; metaknjiževne fantazije o princezama transponovanim u savremeno doba i ogorčenim na svog tvorca – pa sve do torture političkih zarobljenica u argentinskim logorima. Iznad svega, ovo su priče o potrazi za ženskim glasom i identitetom. Za Valensuelu, taj je identitet ukorenjen u kolektivnom iskustvu, naslanja se na tradiciju i njene ideale ženstvenosti ali je i menja i podriva, a istorijska marginalizacija žena omogućava im da promišljaju sebe, svet i književnost na nov, smeo i vizionarski način“, primećuje, između ostalog, Ana Marković. „Knjige Luise Valensuele su naša sadašnjost ali u njima je takođe sadržana naša budućnost; na svakoj njihovoj stranici nalazi se istinsko svetlo, istinska ljubav, istinska sloboda“, zabeležio je Hulio Kortasar.

K. A. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari