Sovjetski kartografi 1

Krajem 1986. iz grada Logaškina, na obali Istočnog sibirskog mora, u Moskvu je stigao šifrovani telegram u kojem su lokalne vlasti tražile hitno uputstvo o tome šta da učine sa japanskim geolozima koji su pošto-poto hteli da pređu reku Alazeju preko mosta obeleženog na mapi.

Načelnik Uprave za Daleki istok upravo je bio izdao nalog glavnom arhivaru da zahtev Logaškina odloži u fasciklu s nerazumljivim i, otuda, nerešivim slučajevima, kad je iz istog grada pristigla nova, ovoga puta dramatična poruka. U njoj je, crno na belo, pisalo kako će se Japanci, ako se ništa ne preduzme, svakako podaviti. Naviknut na svakojake budalaštine (duračestva), načelnik je rešio da ovu ipak raščisti do kraja. Na to se odlučio zbog toga što je zaista bio van sebe od besa, ali i zato što mu pominjanje tamo nekih stranih geologa nije davalo mira. NJegovu uznemirenost dodatno je uvećavala činjenica da je o međudržavnom ugovoru s Japanom o zajedničkom istraživanju mogućih nalazišta gvozdene rude na Dalekom istoku bio samo površno obavešten.

Načelnik se, otuda, latio telefona i, ne krijući razdraženost, upitao: „Šta vi tamo bulaznite? Kakvi Japanci? Kakav most?“

Iako uplašeni pozivom čak iz Moskve, predstavnici lokalnih vlasti Logaškina su, sa dosta zamuckivanja doduše, ostali pri prvobitnoj priči: japanski geolozi zapeli su da pređu reku upravo na mestu obeleženom na mapi.

„Šta je u tome loše?“, povikao je sada već sasvim raspamećen načelnik uprave. – „Loše je to što most na obeleženom mestu ne postoji“, odgovorio je gradonačelnik Logaškina. „Prelaz preko reke je desetak kilometara uzvodno“, objasnio je on skrušeno.

Lokalnom življu, naravno, nikakve mape nisu bile potrebne. LJudi su i bez njih tačno znali gde je most. Ko je, uostalom, mogao i pretpostaviti da će se Japanci ikada i pojaviti u toj zabiti? „Da su geolozi makar Italijani, ili pripadnici nekog drugog maštovitog naroda“, uzdisao je načelnik.

S Japancima je, saglašavali su se predstavnici lokalnih vlasti Logaškina, sve drugojačije. Oni se, da prosti Svevišnji, mape drže kao Biblije. Načelnik se, uostalom, i sam seća dokumentarnih filmova u kojima potomke samuraja, više godina posle obustave neprijateljstava, niko nije mogao da ubedi kako je rat završen. „Podavili se, dabogda“, prosikta on i tresnu slušalicu takvom snagom da se rezonanca, činilo se, čula na dva kontinenta. Da li zbog jeke (u vreme u kome živimo ništa nije isključeno), ili zbog nečeg drugog, za slučaj su se zainteresovale i najviše vlasti.

Na njihov zahtev pažljivo su izučene sve do tada štampane mape sliva reke Alazeje. Na prvoj, iz 1939. godine, grad Logaškin je na levoj rečnoj obali, ali podalje od mora. Na istoj mapi ucrtana je i pritoka, kao i kanal. Na mapi iz 1954. godine, posle Drugog svetskog rata dakle, grad je iščezao a pritoka je odvojena od glavnog toka; ne zna se zbog čega, kanal je sačuvan. Na trećoj mapi, iz 1962. godine, grad Logaškin je vaskrsao, ali je sada na desnom rubu kanala i na samoj morskoj obali. Na četvrtoj mapi najzad, iz 1967. godine, gradu je velikodušno dozvoljeno da ostane na istoj strani reke, ali je neznatno odmaknut od morske obale. Ova blagonaklonost nije ispoljena i prema kanalu: on je izbrisan, ne zna se da li do nekog novog izdanja ili zauvek.

Kad su mu predočene pomenute mape, Glavni Kartograf je, koristeći se i sam blagodetima nove klime otvorenosti, bez uvijanja izjavio kako slučaj nije usamljen. Većina javnih mapa, izjavio je on vladinom listu, namerno je pogrešno urađena. Iz njegovog svedočenja proizlazi da je izrada lažnih geografskih karata počela krajem tridesetih godina, kada je Kartografska uprava došla pod neposredan nadzor Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD) i, po inerciji, nastavljena i posle Staljinove smrti.

Po obimu kartografskih ispravki na jednoj šestini Zemljine kugle, preduzeti posao dobio je apsolutno božanske razmere. Na lažnim mapama reke su menjale tokove a velike zemaljske površine uklanjane ili pomerane. Ubeležene železničke pruge takođe su odstupale od onih u stvarnosti, baš kao i mostovi preko reka. Gradovi su, pak, kao vodeni konjici, prelazili s jedne obale na drugu; putevi među njima nisu bili ništa bolje sreće. Pa čak i kada je sve bilo tačno ubeleženo, podaci o geografskoj širini i dužini sa predumišljajem su pogrešno zapisivani.

U gradovima su četvrti bivale izmešane a javne zgrade pobrkane. Na mapama su često obeležavane glavne ali ne i sporedne ulice. Kružni put oko Moskve (kaljco), koji je eliptičnog oblika, na jednim je mapama u vidu kruga a na drugima – kvadrat. Baveći se, kao glavnim poslom, menjanjem izgleda zemlje, sovjetski kartografi su uzgred rešili i kvadraturu kruga!

Ali, čemu ovoliki napori – koji, doduše, zahtevaju matematičke ali ne i metafizičke veštine?

Prema saznanjima koja su tek naknadno izbila na videlo, mape su u razmaku od pola veka preinačavane iz straha od špijuna, odnosno bombardovanja iz vazduha. Na takav zaključak upućuje i podatak da su tačne geografske karte bile klasifikovane kao „vojna tajna“ i, otuda, dostupne samo ograničenom broju institucija.

Da su se mere predostrožnosti pokazale delotvornim, potvrđuje i Glavni Kartograf: „LJudi nisu mogli da prepoznaju sopstvenu zemlju. Izletnici su uzalud pokušavali da se u nepoznatom kraju snađu.“

Istini za volju, pogrešne mape su, makar malo, naudile i protivnicima. Ni broja se ne zna diplomatama, o turistima da i ne govorimo, koji su, služeći se štampanim vodičima, zalutali u Moskvi. Govori se čak da je u Ambasadi SAD osnovano specijalno odeljenje čiji je jedini posao bio da pronalazi izgubljene američke građane. Da ovakve glasove ne treba primati zdravo za gotovo, ali ni olako odbacivati, svedoči činjenica da je CIA štampala svoju mapu Moskve, kako bi barem diplomate izvela na pravi put.

Da li je sluđivanje stranih izaslanika ipak dovoljno da objasni napore koji su trajali čitavo pola veka? Da li u namernom izvrtanju činjenica u čak četiri sovjetska geografska atlasa zaredom postoji i neki viši skriveni smisao?

Odgovarajući na ovo pitanje Glavni Kartograf podseća da se Veliki Vođa nije bavio samo državničkim poslovima već i ekonomijom, filologijom, filozofijom, vojnim doktrinama i njima srodnim disciplinama: geodezijom i kartografijom. Na isti zaključak upućuje još uvek tajni popis knjiga iz zaostavštine preminulog. Među njima je i Ptolomejev Geographike hyphegesis (Geografski vodič) u osam knjiga, koji između ostalog sadrži i uputstva o izradi mapa, i listu mesta u Evropi, Aziji i Africi (tada celokupnom poznatom svetu), grupisanih prema geografskim širinama i dužinama.

S istorijskoga stanovišta značajno delo, Ptolomejev vodič ipak vrvi od grešaka: ekvator je u njemu previše na severu a obim Zemlje je za trećinu manji; Azija je smeštena istočnije nego što zaista jeste. Postoje, najzad, mnogobrojne protivrečnosti i između mapa i teksta. Iako je u biblioteci pronađen i Atlas sa dvadeset sedam Ptolomejevih mapa, koje je, sa ispravkama i komentarom pod naslovom Tabulae Geographiche Ptolomei ad mentem auctoris restitutae et emendatae objavio, 1578. godine, verovatno najveći kartograf svih vremena Gerardus Merkator, nema dokaza da se Veliki Vođa ovim delom i koristio.

Osim Ptolomejevog vodiča i Merkatorovih ispravki, u biblioteci nisu zatečene druge knjige ni priručnici iz oblasti kartografije. Nisu pronađene ni bilo kakve beleške koje bi objasnile zbog čega Vodič Moskve, bar prema odstupanju teksta od mapa sudeći, najviše liči na onaj grčkog učenjaka. To je utoliko teže shvatiti kad se zna da je od vremena Ptolomeja (90-168. n. e) do danas zanat izrade mapa veoma napredovao, što praktično znači da su se geografske karte približile idealu verodostojnosti, odnosno da su netačnosti, ako uopšte postoje, male i zanemarljive.

Zbog čega se onda Veliki Vođa zaustavio kod grčkog geografa, matematičara i astronoma? A da mu je upravo on poslužio kao uzor svedoči i njegovom rukom napisano uputstvo Upravi za geodeziju i kartografiju, pri Savetu ministara, da se u svome radu drži Ptolomejevoga učenja.

Pokušavajući da protumače ovaj nalog istoričari su pošli od pretpostavke da je Veliki Vođa kod Ptolomeja zastao jednostavno zbog toga što nije imao vremena da dostignuća kartografije izuči do kraja. Drugi, isto tako savesni istraživači, odbacuju pomenutu mogućnost tvrdeći kako je Veliki Vođa podjednako dobro poznavao i prvobitne Ptolomejeve atlase i kasnije Merkatorove ispravke. U prilog svojoj tezi oni citiraju pasus iz govora na Kongresu geografa, u kome on ne istrajava toliko na verodostojnosti kartografije koliko na njenoj „ekonomskoj, propagandnoj i vojnoj svrsishodnosti“.

Ove dve škole mišljenja, zavađene među sobom, propustile su da uoče treću, koja, mada teološkog karaktera, takođe zaslužuje pažnju. Veliki Vođa je, prema njoj, bio skloniji Ptolomeju nego Merkatoru zbog toga što je pomeranje polutara Božji čin u većoj meri nego povlačenje makar i najtačnije odmerenih izohipsi.

Da je teološki bacil bio rasprostranjeniji nego što se obično misli, svedoči činjenica da je Staljinov savremenik Mao govorio o „pomeranju planina“ – o nečemu, dakle, što je, još od mitoloških vremena, u domenu jedino Svevišnjeg.

Za razliku od onih koji su božanske poduhvate samo priželjkivali, Veliki Vođa našao je načina da ih oživotvori. Premeštajući reke i gradove i pomerajući čitave narode on je menjao lice zemlje, čime je, mora se priznati, nadmašio i najznamenitije kartografe koji su, izrađujući sve savršenije mape, geografsku stvarnost samo preslikavali.

F Izrada lažnih geografskih karata počela krajem tridesetih godina, kada je Kartografska uprava došla pod neposredan nadzor Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD) i, po inerciji, nastavljena i posle Staljinove smrti.

U izdanju Lagune

Knjigu „Hronika nastranosti“, ili, kako piše u podnaslovu, „Istinite priče o vlasti i podaništvu“, krajem prošle godine objavila je izdavačka kuća Laguna.

„Brevijar ljudske gluposti, taštine i oholosti koji je toliko neverovatan da je, konačno, istinit“, ocenio je ovu knjigu Mihajlo Pantić.

„Sovjetski kartografi“ je jedna od „priča“ iz ove zbirke „ljudskih gluposti“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari