Knjiga Danas - Nedeljna preporuka za čitanje 1

Preporuka za čitalačke sladokusce

ZAPIS:

Noć s druge strane meseca

Sećanje na Branka Miljkovića, na dan (noć) njegove smrti

Branko Miljković napustio je ovaj svet 12. februara 1961. godine u Zagrebu.

NJegova smrt pripala je njegovoj poeziji i (p)ostala je njegov sudbinski znak, bar tako neki misle. Brankova poezija to nije postala zbog nejasnoća tipa je li ovaj pesnik ubijen, ili je izvršio samoubistvo. To se može razjasniti, ali i ne mora. No, svakako je značajan podatak. Svi, međutim, imamo to što Branko naziva noć s druge strane meseca, svi dorastemo do te noći i do sebe, tako steknemo i tu (s)vest o sebi i o noći s druge strane meseca, i onda takvi osvetljavamo i sebe i svet s nama.

U takvom, nikad do kraj iskazanom smislu, mogla bi se uzimati i smrt u Brankovom životu i u njegovoj poeziji. Mogla bi se, dakle, uvek različito razumevati. Za njega je, mišljenje je potpisnika ovih redova, ta noć s druge strane meseca izvor i inspiracija njegove poezije, i razlog buke i besa njegovog postojanja i života, i uspinjanja njegovog do slave i najviših nagrada, kao i zavisti i mržnje. Ta noć za Miljkovića je i izvor života i opstajanja. I, nasuprot tom Ništavilu, pojavljuje se i to Jesmo, i u tome stičemo sve te uzlete, i otvaranja svih horizonta, i ovdašnjih, i svetskih. U tome čoveku pripada sva lepota i čudesnost sveta i njega samog. U krajnjem, ne bi ga bilo bez smrti i nestajanja i nestanka. A njegova svrha upravo je u tome – da to odgonetne i savladava.

Skromno je mišljenje gorepotpisanog da ta noć, o kojoj on piše pesme, ispred sebe ima znak plus. U toj noći je i to što Branko naziva poreklo nade. S njom je i nada i veliki ljudski skok u realni život, i sva ta preduzimanja i otvaranje frontova, na kojima se biju bitke za ljudsko postojanje. Nalazimo tu i neku dionizijsku opijenost i optimizam, kao i uverenost u sebe i druge, u pripadanje drugima i samopripadanje.

Miljković je, međutim, u biti osetio svu ništavnost čovekovu. Treba imati u vidu činjenicu da je njegova generacija odrastala tokom Drugog svetskog rata, rata tokom koga je izgrađeno nešto što bi se moglo nazvati pozitivizam smrti, koji su naslutili i stari Grci. Podsetimo, oni su govorili da je pojedinac smrtan, a da je rod besmrtan, čime stiče moć nad pojedincem. Danas se to promenilo – pojedinac ima moć nad rodom, evidentno je, i prosto je zastrašujuće da se stiglo dotle, da pojedinac ima moć nad svima drugima i nad rodom. Pa, ima li nade?

Obično se govori, kad su u pitanju smrt, Branko Miljković i njegova poezija, da je njegov kraj kruna i završavanje njegove poezije i pesničkog života. To stoji, ali, njegov život i poezija ulaze i u sudbinsko ovog vremena i ovog sveta, i mogu se uzeti kao znak vremena sadašnjeg. Brankova poezija uvek dovodi u blizinu tog najtežeg i najtamnijeg, do pitanja opstajanja i opstanka roda, odbrane roda od pojedinaca. A, njegova poezija je odbrana roda, možda se i zato ona prima svim čulima i celim telom. Postojanjem. Svaka njegova reč i stih, i čitav njegov život, usmereni su bez ostatka prema opstajanju, postojanju u strahotnom i nedokučivom. Na tome je izgrađena, moglo bi se reći, bezmerna subjektivnost, jedinost i jedinstvenost ljudska, gde nalazimo slobodu, slobodno odlučivanje, čitavu umnost ljudsku. Sve se to može uzeti kao neka mudra nadoknada za konačnost svakog pojedinačno u odnosu na rod. Na tome su stari Grci izgradili i tragičku formu, kao jednu od tri velike forme oblikovanja sveta (uz ep i filozofiju).

Može se reći da je Brankova poezija od prvog do poslednjeg stiha prožeta tragičnim tonom vremena i epohe, što je takoreći u vazduhu ovog vremena i sveta, i što sami udišemo čitajući njegove pesme. Tu i leži neka nezavičajnost, neukorenjenost i nesigurnost ljudska, i pored sveg obezbeđivanja standarda. Na tom pitanju opstajanja zasniva se kompletno moderno i savremeno mišljenje i pevanje, svi moderni i savremeni pokreti, duhovni i socijalnopolitički. Tu leži potraga za rešenjem. Svi pokreti, filozofski, pesnički i društveni, traže rešenje, kao i pozitivizam smrti. Tako i zdrav razum i pomračeni um dolaze do pitanja: ima li izlaza iz pogubnog sveta koji smo stvorili, iz neke paradoksalnosti ljudske, da njeno usmerenje stvaranja dobrog vodi, zapravo, u svet zla. Neverovatno je koliko je duboko i strasno prisutna u Brankovoj poeziji ta paradoksalnost modernog vremena, modernog sveta i čoveka, koji se probio do smrti i ništavnosti, ali je s tim stekao i svoje Biti i Jesmo, čime je dogurao do odbacivanja smrti i nestanka.

U Brankovoj poeziji nalazi se najveći zanos, himničnost, pohvale (bilju, svetu, pesmi, vazduhu, zemlji, vatri i svemu što je s ove strane). Himnične su i pesme u ciklusima – Sedam mrtvih pesnika, Tragični soneti i Tri elegije, kao i pesme iz ciklusa Ariljski anđeo i Utva zlatokrila. Sve to je i blisko i realno i naše, ali se nalazi u tim nekim bezmernim vremenima i prostorima, i to užasava.

Konačno, s Brankom je počeo taj novi sentiment, taj isuviše produbljeni um, što je, naravno, u svojevrsnom začetku i kod drugih evropskih i ovdašnjih pesnika. Na ovim prostorima to je počelo sa Miljkovićem, ali i sa Davičovom, sa njegovom zbirkom Čovekov čovek, kao i sa Šujicom, i njegovom zbirkom Krv dragog kamena. Ta trojica pesnika u srodnosti su i bliski su međusobno, kod njih je to najdublje ljudsko opredeljenje. Svaki pojedinačno je i za sebe, po poetskom stajalištu. Branko je svoju poeziju zasnivao na znanju i filozofiji, u najvećoj meri, starogrčkoj, Heraklitovoj i Platonovoj. Za Daviča se, pak, obično misli da je njegov poetski zamah na Marksovoj filozofiji i njegovom humanizmu. I sve je to tačno u jednoj razumskoj logemi. Kod Šujice, pak, po nekom neposrednom uvidu i kontaktu s njim, njegova poezija ide iz književnog stava da je stvar metafora ideje. Taj stav upravo ima punu i najpotpuniju afirmaciju u poeziji Božidara Šujice.

Luka Prošić

*******************************************************************************

IN MEMORIAM

Dodirne tačke naših svetova

Ne tako retko, na paradoksalnim marginama glavnih književnih tokova nađu se upravo oni bez čijeg bi stvaralačkog napora i medijacije transliterarna, pa dakle i transkulturna komunikacija bile teško ostvariva misija… Utoliko je značenje ovih margina upravo konstantinovićevski protivurečno: jer, prevođenje napisanog izraza iz jednog jezika u drugi, nikad nije tek mehaničko prevođenje smisla i značenja – ono uvek podrazumeva izbor i majstorstvo; majstorstvo ovladavanja veštinom jednog suptilnog, gotovo alhemijskog procesa kojim jednom stvoreno, dobija svoj novi oblik i novi odraz.

U Pragu je, poslednjeg dana januara, preminuo Dušan Karpatski (1935-2017), jedan od najvećih promotera hrvatske književnosti u Češkoj, a po svemu sudeći i u svetu. U kratkom pogovoru priređenom uz njegov Epistolar (ujedinjeni izdavački poduhvat na relaciji Zagreb, Pula, Sarajevo, publikovan 2010) stoji da je ono što Karpatskog čini posebnim među velikim češkim intelektualcima njegovo impresivno, opsežno i duboko poznavanje hrvatske kulture i književnosti, ali i njegov entuzijazam i intenzivni angažman u povezivanju i artističkim razmenama unutar južnoslovenskih kultura.

Epistolar sadrži pisma oko 140 pošiljalaca, većinom književnika, čija je dela prevodio, ili čija je dela objavljivao kao urednik čeških književnih časopisa. Autore pisama svrstao je uglavnom hronološki, prema tome kako i kada se sa njima upoznavao. U zbirci se od hrvatskih pisaca nalaze Branko Belan, Ivo Brešan, Vladan Desnica, Ivo Frangeš, Ivan Golub, Vlado Gotovac, LJudevit Jonke, Davor Kapetanić, Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Vojislav Kuzmanović, Ranko Marinković, Tonko Maroević, Marijan Matković, Predrag Matvejević, Slavko Mihalić, Vlatko Pavletić, Pavao Pavličić, Nikica Petrak, Vojmil Rabadan, Ivan Raos, Andriana Škunca, Antun Šoljan, Nikola Šop, Dragutin Tadijanović, Saša Vereš i Igor Zidić. Iz drugih zemalja bivše Jugoslavije u zbirci su zastupljeni Oskar Davičo, Jovan Hristić, Hamza Humo, DŽevad Karahasan, Mihailo Lalić, Esad Mekuli, Grozdana Olujić, Miodrag Pavlović, Vasko Popa, Jara Ribnikar, Meša Selimović, Goran Stefanovski, Husein Tahmiščić, Čedo Vuković, Izet Sarajlić… Od čeških književnika tu su nobelovac Jaroslav Seifert, Vladimšr Holan, Josef Palivec, Ludvšk Kundera, Josef Škvorecki, Všclav Havel…

Epistolar Karpatskog postao je tako artefakt koji uverljivo svedoči o činjenici da je učiniti dela jedne literature vidljivima drugoj, jednako i kulturološki poduhvat i kreativni podvig. Jedino upornim nizanjem ovakvih poduhvata zapravo i jeste moguće na trusnim područjima i u trusnim vremenima, održavati vitalnim niti interkulturalnih dijaloga. U predgovoru koji je Karpatski napisao povodom objavljivanja zbirke epistola ostao je zabeležen i njegov motivacijski impuls. Naime, prevodeći reči češkog pesnika, prozaiste i vrsnog prevodioca američke i ruske književnosti Jana Zabrane „pisac slijedi Boga, prevoditelj pisca“, Karpatski otkriva i svoj stvaralački credo: „Slijedeći kao prevoditelj pedeset godina hrvatske, srpske, bosanskohercegovačke, crnogorske (a iznimno i slovenske i makedonske) pisce, pokušavao sam zajedno s njima i vođen njima slijediti i Boga. Svatko od njih vodio me na svoj poseban način, sa svakim od njih stjecao sam novo iskustvo, s prvom stranicom djela svakoga od njih upuštao bih se u novu pustolovinu duha, tražeći dodirne točke naših svjetova…“ Na kraju, sasvim lišen pretencioznosti, manirom sofisticiranih i delikatnih stvaralaca, zaključio je kako veruje da nije uvek promašio…

Karpatski je 1978. dobio Nagradu srpskog PEN centra, a 1990. Nagradu Julije Benešić, iste godine kad postaje dopisni član Jugoslavenske (sada Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. Godišnja nagrada nakladnog zavoda Albatros pripala mu je 1998, a 2001. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 2002. Godišnja nagrada INA za širenje hrvatske kulture u svijetu, 2003. češka Državna nagrada za prevoditeljstvo, 2007. nagrada češkog Ministarstva spoljnih poslova Gratias agit, i 2008. nagrada Matice hrvatske LJudevit Jonke.

U neobjavljenoj pozdravnoj reči povodom sarajevske promocije Epistolara, kojoj nije mogao da prisustvuje, Karpatski se čitaocima ali i prijateljima obraća opet svojim karakterističnim epistolarnim ali, po svemu sudeći, i egzistencijalnim stilom – blisko i lišeno one ravnodušnosti koju bi katkad i prevodioci, i teoretičari književnosti i književni kritičari mogli imati. I piše: „Pamtim i teško oštećeno Sarajevo nadomak zime 1995, kad sam stigao kao prevodilac Všclava Havela i donio autorske primjerke za 39 pisaca zastupljenih u mojoj upravo izišloj antologiji bosanskohercegovačke književnosti pod opsadom i u izgnanstvu (Poruka s dna noći). Zadnji put bio sam u Sarajevu prije tri godine, aprila 2008, kad mi je prijatelj Dragan Marković, u saradnji s Češkom ambasadom, priredio izložbu svega što sam kroz svoj pedesetogodišnji radni vijek stvorio na području književnosti. Odonda mi rever moga svečanog sakoa krasi Srebrno srce Sarajeva, poklon Hanife Kapidžić Osmanagić i Feride Duraković i njihova Novoga Izraza. Danas vam umjesto sebe šaljem svoj Epistolar, jedno takoreći intimno svjedočanstvo o prohujalim vremenima i o mome druženju sa 140 pisaca iz bivše Jugoslavije i bivše Čehoslovačke. Tu ćete, pored češkoga nobelovca Jaroslava Seiferta, Miroslava Krleže i mnogih drugih, naći i Izeta i Husu i Jana, Hamzu Huma i Mešu Selimovića, DŽevada Karahasana i Josipa Ostija, Vojku Smiljanić Đikić i Dragana Markovića. Meni sva ta stara pisma još uvijek govore nešto novo, te vjerujem da će nešto važno i lijepo kazati i vama“.

Oni koji su se bavili ili će se tek baviti delom Dušana Karpatskog, znaće da je zaista tačno da intimna svedočanstva o prijateljstvima i proteklim vremenima onda kad su zabeležena onako kako je on to učinio, prestaju da budu tek deo ličnog memorijskog arsenala i postaju univerzalne literarne ali i humanističke poruke, kojima je prirođeno da uvek i istovremeno govore i nešto novo – i nešto važno.

Aleksandra Bosnić

Prevodilac, književni kritičar i publicista

Dušan Karpatski, prevodilac, književni kritičar i publicista, rođen je 28. februara 1935. u Trebišovu u istočnoj Slovačkoj. Školovao se na Filološkom fakultetu Karlovog univerziteta u Pragu, gde je diplomirao češki i srpskohrvatski jezik. Od 1958. bio je urednik kulturne rubrike Čehoslovačkog radija u Pragu, urednik književnog mesečnika Plamen, urednik mesečnika Sešity pro literaturu a diskusi, honorarni nastavnik državne Jezične škole u Pragu. U periodu 1990/95. urednik je u Literarnim novinama. Tokom 1966/67. i 1969/70. radi kao lektor češkoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je 12 knjiga pod pseudonimima od 1972. 1981, jer mu je bilo onemogućeno objavljivanje pod svojim imenom. U periodu 1960/70. bio je član Komunističke partije Češke, iz koje je potom isključen. Bio je član Zajednice prevoditelja, Zajednice književnika, PEN kluba, i počasni član Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

*******************************************************************************

STRAHOR

Epska fantastika kao izazov

Aleksandar Tešić, prevodilac i pisac, ušao je u vode epske fantastike, po sopstvenim rečima, „zbog ljubavi prema istoriji i mitologiji, i želje da se čitaocima predstavi sva lepota srpske, odnosno slovenske mitologije, i našeg predanja koja je ne samo u književnosti, već i šire bila nepravedno zapostavljena i ignorisana, pa time i nepoznata široj javnosti. Bila mi je želja da ljudi bolje upoznaju svoje korene“. Tako je nastao serijal Kosingas, koji je u izdanju IK PortaLibris definisan kao trilogija, počev od 2008. kada se pojavio prvi deo pod nazivom Red zmaja. Usledili su Bezdanj i Smrtovanje, a potom i nova trilogija o Milošu Obiliću sa naslovima Zmaj i ždral, Koplje Sv. Georgija i Vitez zatočnik. Popularnost tih knjiga, moglo bi se reći, izazvala je seriju romana rađenih u maniru epske fantastike koje su potpisivali drugi ovdašnji pisci. Tešić je, se u međuvremenu, isprobao i u SF žanru naslovom 2084 (2015. godine), a onda je odlučio da osnuje sopstvenu izdavačku kuću Strahor.

Aprila 2016. startovala je IK Strahor, kao porodična firma koja se samostalno bavi izdavanjem, promovisanjem i plasmanom romana Aleksandra Tešića. Namera izdavača je, međutim, da objavljuje i druge autore, nove i stare, pogotovo one zaboravljene, kao i strane autore koji su pisali o Srbiji a nisu ovde objavljivani, kao u slučaju Balkanskog gusara Jana Gordona. Strahor je, objašnjava Tešić, hromi beli vuk, jaki i strašni bog iz našeg panteona, verovatno i najstarije naše božanstvo. Veselin Čajkanović je to najbolje objasnio: „Nama je iz stare književnosti sačuvan jedan katalog naroda, u kome je svaki narod vezan za poneku životinju, izjednačen s njom… U katalogu spomenuti su bliži i dalji narodi. Bližim, poznatijim narodima uvek je tražen životinjski ekvivalent po kakvoj unutrašnjoj vezi. Za Srbina se npr. kaže da je vuk, i to je sasvim na svom mestu utoliko što je vuk mitski srodnik i predak Srbinov, uopšte mitski predstavnik srpskog naroda“.

Red zmaja i Smrtovanje pojavili su se, tako, sa potpisom Strahora, nakon što su magacini PortaLibrisa ispražnjeni, što je deo dogovora Tešića i tog izdavača. Reizdat je, u međuvremenu, i Vitez zatočenik is serijala o Obiliću, a ostali naslovi slede po navedenom dogovoru.

„Imam želju da napišem jedan dečji roman, zatim roman sa temom iz Prvog svetskog rata, jedan SF horor i… još epske fantastike“, kaže Tešića u saopštenju kojim prati novi, četvrti Kosingas tom pod naslovom Kroz oganj i vodu. On pojašnjava da će serijal o Kosingasu i Obiliću imati ukupno deset knjiga.

U izdanju Strahora prošle godine se pojavio i prvi tom stripa Kosingas Zorana Jovičića, inspirisan Tešićevom trilogijom. Drugi tom stripa najavljen je za maj ove godine. Strahor potpisuje i knjigu Balkanski gusar Engleza Jana Gordona iz 1916, što je biografija Nikole Pavlovića, hajduka i komite s kraja 19. veka, koja dosad nije objavljivana na srpskom.

Aleksandar Tešić drži se ustanovljenih istorijskih činjenica između kojih plete mitološko-fantazijski narativ. Nova knjiga u serijalu, Kroz oganj i vodu, na sličan način kombinuje realni, odnosno istorijski, i izmišljeni narativ. Glavni junak je izmišljeni lik monah Gavrilo, dok se pored njega pojavljuju i piščeve interpretacije stvarnih istorijskih ličnosti, učesnika Kosovske bitke. Sama radnja tiče se koplja Svetog Georgija, koje je izgubljeno za vreme bitke.

Početkom ove godine pojavio se i roman Kletva Kainova Aleksandra Tešića, koja prati „borbu naših predaka protiv vampira“. Suočena sa izbijanjem nove epidemije kuge s teritorije Osmanlijskog carstva, Habzburška monarhija početkom 18. veka podigla je sanitarni kordon u dužini od skoro 1.900 kilometara. Protezao se južnom i istočnom granicom monarhije i Transilvanije, i predstavljao najduži stalni kopneni kordon u evropskoj istoriji. Međutim, od neprijateljskih Osmanlija stizala je pošast strašnija od kuge. Epidemija vampirizma potresala je južne granice monarhije i prodirala u njenu unutrašnjost. Koliko su ozbiljno shvatali problem vidi se po tome što su lokalni organi vlasti morali direktno da obaveštavaju Dvorski ratni savet u Beču i njihovu Dvorsku sanitarnu komisiju. Zvaničan naziv za vampirizam bio je magia posthuma, po istoimenoj studiji Karla Ferdinanda de Šerca iz 1706. Knjiga sadrži tri autentična izveštaja austrijskih vojnih lekara, od kojih je jedan prvi put prevedeni na srpski jezik sa staronemačkog. „Ne zanosite se zapadnjačkim predstavama o vampirima koji su netačni, otkrijte pravu prirodu vampirizma i kako su se naši preci borili protiv njih“, objašnjava autor ove knjige.

D. S.

*******************************************************************************

KONKURSI

Putovanje nakraj noći

Udruženje Oksimoron raspisalo je regionalni konkurs za priču ili esej sa temom Putovanje nakraj noći, koristeći kao lajtmotiv Selinovu (Louis-Ferdinand Cšline) istoimenu knjigu. Na konkurs se mogu slati prilozi pisani na srpskom ili srodnim jezicima koji se razumeju bez prevoda, obima do 20.000 slovnih znakova. Biće uzeti u obzir isključivo prilozi koji prethodno nisu objavljivani ni u kom obliku. Pravo učešća nije ograničeno državljanstvom, boravištem ili godinama života. Rok za slanje radova je 30. april 2017. Rezultati će biti objavljeni na blogu Oksimorona, najkasnije do 30. juna tekuće godine. Priloge treba slati isključivo elektronskim putem, kao prikačeni word dokument u doc ili docx formatu, na mejl oksimoron2012Žgmail.com (Konkurs za priču i esej, tema: Putovanje nakraj noći). Udruženje Oksimoron izdvojiće najuspelije radove i objaviti ih u zborniku. Biće organizovana promocija zbornika. Reč je, inače, o četvrtom konkursu iz projekta Preispitivanja. Udruženje je 2014, povodom 99 godina od objavljivanja Kafkine priče Preobražaj, realizovalo konkurs sa temom – Preobražaj. Sledeće godine realizovan je konkurs sa temom – Stranac, a 2016. konkursna tema bila je – Čovek bez osobina. Sve dodatne informacije na oksimoron2012Žgmail.com i telefon 065/201-6822.

K. O. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari