(Ne)povlačenje Tomislava Nikolića 1Foto: Srđan Suki/EPA

Tok za establišment opsesivno važnih predsedničkih izbora u Srbiji odrediće Tomislav Nikolić. Kao ni o Božiću, tako moguće ni sada – o Sretenju, Aleksandar Vučić nema Nikolićev pristanak na mirno povlačenje iz trke za drugi mandat.

Otuda najave da će neizvesnost biti produžena još koji dan posle Sretenja i novi tajming prvog izbornog kruga – ne 9. nego 30. aprila. Bilo da Nikolić odustane, bilo da odluči da se samostalno kandiduje bez Vučića i SNS, on prvi put od 2012. kada je odustao od liderske pozicije u stranci drži „zlatnu akciju“. Kako će njome istrgovati, uticaće i na vlast i na opoziciju, ništa manje nego odluka njegovog prethodnika Borisa Tadića da sebi skrati mandat.

S tim što postoji suštinska razlika – Nikolićev pobednički kapacitet je manji od remetilačkog rizika koji može da unese. Stepen tog rizika, opipljivo je pokazao Nikolićev saveznik Velimir Ilić objavljivanjem fotografije Vučićevog ministra sa pokojnim šefom kriminalnog klana. Nepoznanica je da li je to udar na Vučića najmanjeg ili najvišeg intenziteta, koji može da proizvede, ali ta skala nije presudna. Ona samo ukazuje da dug istorijat Nikolićevih i Vučićevih odnosa rivalstva i nepoverenja koji po pravilu ne dospevaju u javnost, svakako ne tako direktno. A prema indiskretnim pričama insajdera bliskih Srpskoj radikalnoj stranci, Nikolić je jednom već politički izigrao Vučića. Ta verzija nastanka Srpske napredne stranke 2008. suprotna je oficijelnoj po kojoj je Nikolić taj koji je „izdao“ Vojislava Šešelja. Prema tim svedočenjima, Vučićev zadatak bio je da nabavlja novac za Šešeljevu odbranu u Haškom tribunalu, i za finansiranje SRS. Radeći predano na tome Vučić je navodno, s jedne strane formirao svoju kadrovsku mrežu, a s druge svoju mrežu kontakata na široj međunarodnoj i finansijskoj sceni. Iznutra je praktično od Nikolića potpuno preuzeo stranku i zato je Nikolić odlučio da predupredi neminovni dolazak Vučića na lidersko mesto – i prvi napustio SRS koristeći poslanički klub kao bazu. Vučić nije imao izbora nego da ga sledi – setimo se, on se danima premišljao i ćutao o svojoj odluci, što je na političkoj sceni tumačeno Vučićevoj sklonošću ka dramatizaciji i rijalitiju. U naredne četiri godine Vučić je bio drugi, iako je po zaslugama smatrao da je prvi čovek SNS, što je potom u Nikolićevom petogodišnjem predsedničkom mandatu „natenane“ naplaćivao medijskim i političkim slabljenjem Nikolićeve pozicije. Ukoliko je ta verzija verodostojna, njih dvojica su sada egal. I zato su njihovi pregovori tako teški, neizvesni, puni probnih balona i uključivanja svih mogućih vrsta pritisaka putem poruka sporednih igrača kao što je recimo Ivica Dačić. Lider socijalista, koga je Nikolić, ne zaboravimo, javno zaštitio svojim izjavama u jeku afere „Miša Banana“, sada ne propušta mogućnost da se zakune na vernost Vučiću kao kandidatu, i da ospori Nikolićev pobednički potencijal.

U ovom kontekstu, Vučićeva odluka zavisi od psihologije, ne od politike – da li će pobediti nagon političkog samoodržanja ili sujeta. Jer, ništa slađe toj sujeti ne bi godilo nego prilika da pobedi sve kandidate na gomili – Nikolića, Sašu Jankovića, Vuka Jeremića, Boška Obradovića… Tu je i mehanizam odlepljivanja od realnosti u koji upada političar na vlasti koji ima najveću moć ili misli da je ima. Lakše je verovati u laskanje saradnika, sliku u medijima koji su pod kontrolom, savete skupih marketinških stručnjaka i „dojave“ službi bezbednosti nego u realnost.

A realnost je da opozicioni kandidati prvi put imaju ozbiljnu priliku da uzdrmaju Vučićevu vlast, odnosno da SNS dobije opoziciju slične snage kao što su oni nekada bili opozicija Demokratskoj stranci, a radikali DOS-u. U slučaju da u opoziciju pređe i Nikolić kao samostalni kandidat, šanse za drugi izborni krug protiv Vučića rastu.

Kako stoje stvari na strani opozicije? Dva favorita – Saša Janković i Vuk Jeremić su, ne treba se zavaravati, kandidati establišmenta, odnosno onog njegovog dela koji se oseća ugroženo i nesigurno zbog načina Vučićeve vladavine i finansijskih apetita interesne grupe koju Vučić predstavlja. Iako su različite životne dobi, obojica imaju slične biografije – njihova prva zaposlenja bila su na visokim državnim pozicijama – Janković u Ministarstvu zdravlja, a Jeremić u Ministarstvu odbrane. Obojica su imali jake karijere kroz institucije, bilo nevladine, međunarodne ili državne… I obojica su se nametnula ličnim profilom i energijom, pri čemu ih je zaista teško zamisliti kao klasične partijske lidere. Da recimo drže miting na nekom trgu u zabitoj varošici, pričajući u megafon i pozivajući građane da demonstriraju protiv vlasti. Ili da pozovu na okupljanje pored zgrade stare Skupštine ispred spomenika Romanovu zbog izbornih manipulacija. Jeremić se uz to vezuje i za imidž naslednika stare partijske nomenklature imajući u vidu njegovo porodično poreklo, dok je Janković predvodnik nevladinog sektora koji se prvi put pojavljuje u svojstvu direktnog učesnika izbornog procesa.

Sadašnje njihove kampanje nisu originalne. Jankovićeva je ulepšani rimejk nastupa Borisa Tadića sa jače izraženim proevropskim otklonom i glavnom političkom porukom – da je bitno da se znaju pravila igre, jer je Vučić preuzimajući kontrolu nad establišmentom uveo pravilo da nema pravila. Jeremićeva je rimejk naprednjačkog uspona – on se obraća patriotskim biračima sa iskrenom emocijom da voli Srbiju i da je neće izdati, a takav emotivni žar ponekad imaju samo oni koji novac za život zarađuju daleko od Srbije.

Međutim, to što je reč o kandidatima establišmenta, ne znači da oni nikakvu promenu građanima ne mogu da donesu – već i sama činjenica da će se uspostaviti nekakva alternativa naprednjačkoj vlasti, značiće nešto. Ali, zato bi birači koji su opoziciono opredeljeni morali da traže od svojih kandidata da se izjasne – da li će Jeremić i Janković ostati na političkoj sceni posle izbora ili će jednostavno naći sebi druge pozicije – na međunarodnoj ili nevladinoj sceni. I opozicionu baklju prepustiti strpljivom Bošku Obradoviću, koji 18 godina predano radi na dizanju jake desne platforme, a za koga radi geopolitički tok jačanja populizma i desnice. Obradović će, ukoliko ostane pri kandidaturi, imati prilike da proveri svoju teoriju o smeni generacija na političkoj sceni, što će se očitovati u tome koliko će se po glasovima približiti lideru radikala Šešelju. Šešeljevo zdravstveno stanje je nepoznanica, ali ne i to da će on svoje stare radikalske metode omalovažavanja i diskreditovanja političkih protivnika, kakve smo videli nedavnom nastupu Nemanje Šarovića na RTS, kombinovati sa aktivnostima na društvenim mrežama i u TV rijaliti programima. Uostalom, možemo očekivati da cela kampanja bude jedan brutalni politički rijaliti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari