Nikada neću prežaliti klavir sa kojim sam rasla 1

Rođena sam u Mitrovici 1958, ali se tog grada i ne sećam jer smo se te iste godine preselili u Prištinu.

Otac, prvoborac, prvi diplomirani inženjer hemije, kasnije i prvi doktor nauka u svojoj oblasti, nije bio politički angažovan, ali je godinama bio direktor termoelektrane u Obiliću, a kasnije profesor univerziteta u Prištini. Mamu, dugogodišnju učiteljicu, pamte i dan-danas kao sposobnu i komunikativnu ženu koja je bila bliska sa svojim đacima.

***

Starija sestra i brat, bez obzira što se po profesiji bave naukom (sestra inženjer tehnologije, brat elektroinženjer), dugo su bili politički angažovani. Verovatno je na to uticala politička klima koja se kod nas vremenom samo pogoršavala. Oboje su i danas profesori Univerziteta u Prištini. Ja sam poremetila porodičnu tradiciju i opredelila se za umetnost. Nisam udovoljila maminoj želji da studiram medicinu. Moj mlađi brat je lekar, anesteziolog, ali je bez obzira na profesiju umetnička duša i jedno veliko srce. Verovatno je bliskost sa njim upravo u našoj sličnoj prirodi.

***

Rasla sam u Prištini. Završila sam osnovnu školu paralelno sa nižom muzičkom, a nastavila gimnaziju na prirodno-matematičkom smeru, paralelno sa srednjom muzičkom – odsek klavira. Upisala sam studije klavira 1976. godine i bila jedini student na klavirskom odseku, jer je Muzička akademija formirana samo godinu dana ranije. Ipak sam imala sreće da radim i završim studije sa ruskim pijanistom Evgenijem Koroljovom – (prve dve godine studija) i naredne dve godine sa Ivet Dimčevskom, takođe ruskom pijanisticom. To samo govori koliko se u to vreme ulagalo u prosvetu i kulturu, u stvaranje novog umetničkog kadra. I ne samo u oblasti kulture i prosvete.

***

Ulagalo se dosta na celom Univerzitetu u Prištini. Nastava je uvek organizovana na albanskom i srpsko-hrvatskom jeziku. Odeljenja su bila podeljena u srednjoj školi i na fakultetu. Bez obzira na to, ne sećam se da je bilo neke nacionalne netrpeljivosti. Istini za volju, nismo se međusobno mnogo družili, ali trzavica i sukoba – ne sećam se da je bilo.

***

Na mom fakultetu odnosi među ljudima bili su još bliskiji verovatno i zbog specifičnosti samih studija. Hor i orkestar su funkcionisali zajedno. Simfonijski orkestar Radio-televizije Prištine je također funkcionisao, a da nije nikada bilo reči o nekoj međunacionalnoj netrpeljivosti. Bitno je bilo biti dobar izvođač. Puno muzičkih aktivnosti organizovao je sam Fakulteta umetnosti, ali i Udruženja reproduktivnih umetnika Kosova, a često i Udruženje kompozitora Kosova. Izvodila su se dela svetskih i domaćih kompozitora. Bilo je dobre saradnje i sa Muzičkom omladinom Jugoslavije, organizovali su se redovno Susreti muzičkih akademija svake godine u glavnom gradu neke od republika bivše Jugoslavije.

***

Dobra saradnja među institucijama doprinela je da se studenti međusobno bolje upoznaju, da sarađuju i razmenjuju umetnička iskustva. Bila sam učesnik svih ovih muzičkih manifestacija , prisutna često i na sceni a to je zahtevalo redovno vežbanje. Diplomirala sam klavir 1980. Imala sam tada 22 godine, a naredne sam već bila zaposlena kao stručni saradnik na Muzičkoj akademiji u Prištini na predmetu klavir.

***

Koncertne aktivnosti su takođe učestale. Na festivalu „Dani muzike“ u Budvi učestvovala sam kao solista sa prvim Bethovenovim koncertom za klavir i orkestar. Nastupila sam kao solista na Muzičkoj tribini Opatije , svirala sam drugi Lisztov koncert za klavir i orkestar u pratnji Simfonijskog orkestra RTV Prištine… Sledila su dvomesečna usavršavanja sa poznatim pijanistima u Francuskoj 1981, a potom i u Belgiji 1982. Sve su to bila dobra i korisna iskustva, a sve je to bilo moguće jer se u bivšoj zemlji ozbiljno ulagalo u prosvetu i kulturu.

***

Najbolja vremena kojih se sa zadovoljstvom sećam jesu kraj sedamdesetih i početak osamdesetih. Verovatno je i mladost sama po sebi lepa… Pun si volje, energije za rad…

***

Envera sam znala kao glumca koji živi i radi u Beogradu. Viđala bih ga s vremena na vreme kada bi dolazio u Prištinu pošto su nam kuće blizu, ali nismo se znali. Razlog našeg upoznavanja je bila uloga muzičara koju je trebalo da igra u Beogradu. Pošto je na sceni morao nešto da svira na klaviru, zamolio je mog brata, koga je znao iz gimnazije, da stupi u kontakt sa mnom kako bih ga malo podučila na klaviru. Sreli smo se i bila sam jako iznenađena njegovom samouverenošću da može… nakon par održanih časova klavira … da izađe na scenu i kao nešto svira. Tako je počelo naše druženje…

***

Ne umem ni sama da objasnim kako se taj naš odnos pretvorio u sentimentalnu vezu. Družili smo se lepo, poveravali jedno drugom sve svoje tajne. Sećam se, bili smo u vezi, kada me je pozvao da budemo zajedno u Dubrovniku dok je on pripremao predstavu Bahantkinje, Euripida, na Dubrovačkim letnjim igrama. Oko trideset prelepih devojaka je angažovano na predstavi… Izdržala sam sve te njegove naporne probe koje su se, zbog velike vrućine , održavale uglavnom noću… Završi se najzad i premijera, a ja sretna što će napokon biti „moj“, odem na spavanje … Ujutro, njega još nema. Izađem na ulicu, na Stradun, i sretnem jednu od „bahantkinja“. Pitam je – da li je možda videla Envera? – I ja ga tražim, odgovori ona… Bilo je to moje prvo suočavanje sa prirodom njegove glumačke profesije. Sećam se da je moja pokojna mama umela da mi kaže: – Zašto sine glumca? LJubiće druge po službenoj dužnosti.

***

Venčali smo se marta 1985. i živeli u Novom Beogradu kao podstanari. Bio je to dvosoban stan na Bulevaru Avnoja preko puta Sava centra. Hana, starija ćerka, rodila nam se oktobra 1985. Radni odnos na Akademiji u Prištini nisam prekinula, putovala sam svake nedelje da bih održala nastavu. Hanu bih obično ostavljala sa Enverom, a vraćala se narednog dana. Snalazio se sa njom kako je umeo, ostavljajući je ili u komšiluku, ili vodeći je sa sobom u pozorište… Jednom prilikom, za vreme predstave, dete je pojurilo za njim na scenu … On se, kao vešt glumac, snašao pa je improvizirao nešto kao da je dete deo predstave.

***

Družili smo se lepo i sa komšilukom. Stvorili smo jako dobre odnose. Hanu sam vodila u vrtić vrlo blizu stana da bih u toku dana mogla barem malo da sviram. Enver je puno radio, a kada bi bio slobodan, izlazili smo… Dolazilo nam je mnogo prijatelja i u kuću.

***

I sve bi to bilo jako lepo … i još lepše … da nije bilo teške i loše političke situacije koja se tih osamdesetih svakim danom pogoršavala. Godinama je vođena tako loša antialbanska propaganda da je bilo prosto nemoguće ostati imun i ponašati se kao da se ništa ne događa. Često bi se našli u neugodnim situacijama dok bi se družili sa ljudima, a to su obično bili ljudi iz umetničkog sveta koji nisu bili žrtva nacionalističke propagande. Ili je trebalo menjati TV kanale, izbegavati političke teme… ili ih dotaknuti pažljivo da se niko ne bi uvredio. A i običan svet koji je bio izložen toj jakoj propagandi, sa nama je bio pažljiv. Verovatno su nas doživljavali kao neke drugačije Albance, a ne kao one koji „siluju srpske kaluđerice i isteruju Srbe sa svojih ognjišta…”

***

Onda se dogodi paraćinska tragedija – vojnik Albanac ubija na spavanju pet-šest vojnika, različitih nacionalnosti… Stvarala se teška antialbanska propaganda. Trebalo je izdržati i nositi se sa tim opterećenjem, pogotovu u Beogradu, iako mi kao porodica nismo doživeli ništa loše u tom periodu.

***

– Biće sranja u ovoj zemlji, umeo je da nam kaže komšija Vlada Grbić. – Ajmo mi u Australiju, dužni smo deci pristojan život… I on je sa porodicom još tih davnih osamdesetih otišao. Nikada se više nismo čuli niti bili u kontaktu sa njim i njegovom porodicom. Da li smo pogrešili što nismo otišli i mi? Ne umem da odgovorim na to pitanje.

***

U međuvremenu, 1989. rodio nam se sin Astrit. Dobili smo i svoj stan i prešli da živimo u Knez Miletinoj, pored Bajlonijeve pijace. Nastavljala sam da putujem svake nedelje u Prištinu na nastavu. Decu bih vodila sa sobom ili ostavljala Enveru. Nije bilo lako organizovati se. Svirala sam manje, jer sam imala dvoje dece i bila rastrzana između Prištine i Beograda.

***

Predavala sam klavir svojim studentima, a nastava se odvijala i na albanskom, i na srpskom jeziku. Politička situacija je bivala sve gora i gora. U parlamentu Kosova usvaja se čuveni amandman 47 o ukidanju autonomije Kosova. Demonstracije po ulicama Prištine u znak protesta… Više od deset ubijenih studenata… Na sve strane parole Kosovo Republika. … Godinama iscrpljujuća ratnohuškačka atmosfera… A trebalo je raditi, funkcionisati…

***

Početak devedesetih. Akademija umetnosti u Prištini otvara odsek glume. Enver je pozvan da predaje i bude angažovan oko otvaranja ovog odseka. Stvara se novo pozorište Dodona u Prištini. Enver je pozvan da pomogne oko formiranja pozorišta ali i da bude direktor… A u Beogradu nikada nije bio angažovaniji nego tada… U Prištini nam je dodeljen stan od strane novonastalog pozorišta. Odgovaralo mi je da budemo u Prištini zbog radnog mesta. S druge strane, nisam bila voljna da napustim Beograd jer sam tu već imala neki svoj svet, stvorila dobra prijateljstva… Imala sam svoju privatnost koja u manjem gradu, pa ma bio to i rodni grad, zna da ti se poremeti. Na kraju smo se, ipak, vratili u Prištinu. Hana je krenula u prvi razred, počeli smo neki novi život . Moj brat Špend, anesteziolog , u to vreme je prešao u naš stan i završio magisterij u Beogradu.

***

Represivne mere na Kosovu su u međuvremenu pojačane. Doneta je odluka da profesori, pripadnici jedne nacionalnosti, nemaju prava da predaju studentima druge nacionalnosti. Nacionalističkom ludilu nije bilo kraja. Oduzeše mi studente sa nastave na srpskom jeziku i prebaciše ih kod profesora , sada pokojnog Marka Savića. Sećam se da su se studenti žalili na ovu odluku a da je i profesoru Saviću bilo neugodno jer je bio čovek koji se nikada i ni sa kim nije zamerio zbog međunacionalnih odnosa. Naravno, bilo je i onih koji su pomno izvršavali naredbe dnevne politike.

***

U međuvremenu ukida se potpuno nastava na albanskom jeziku u srednjim i višim školama. Svi profesori Albanci dobijaju otkaze na poslu. Dobijam i ja. U mom pisanom rešenju o prestanku radnog odnosa doslovce piše: – Prekida se radni odnos Valbona Pula Petrovci iz razloga što gorenavedena nije pristala da bude član komisije o ispravnosti duvačkih instrumenata – kraj citata.

***

Moralo se ići dalje. Odlučeno je da bez obzira što više nismo imali pristup državnim ustanovama, nastavu i školovanje nastavimo u privatnim prostorima.

***

Muzička akademija je sve do početka rata 1999. funkcionisala u prostorijama Udruženja kompozitora Kosova, a to su praktično bile samo dve sobe. Individualna nastava je organizovana u kućama profesora. Godinama smo moje kolege i ja po stanovima imali defile studenata. Događalo se da mi za vreme nastave upadne ćerka Vanesa, koja se u međuvremenu rodila 1995 , i zatraži da joj menjam pelenu. O koncertnim aktivnostima da i ne govorim, svi pristupi koncertnim salama bili su zabranjeni.

***

Čudo se ipak desilo 1997. Za solistički koncert dozvolili su mi crvenu salu u centru Boro i Ramiz, u Prištini. Verovatno i zato što sam supruga poznatog beogradskog glumca, pa nisu želeli da eventualna zabrana izazove neko reagovanje u Beogradu. Isto se desilo i sa novonastalim odsekom glume koji je bez ikakvih smetnji funkcionisao u pozorištu „Dodona“ a koji je vodio Enver. Sve ostalo bilo je zabranjeno. Pravi aparthejd. Pomišljala sam često na sve prave, čestite i dobre ljude koje sam poznavala i sa kojima sam se družila u Beogradu, i pitala sebe: – Zar ne mogu ti ljudi nekako da se suprotstave tako lošem nacionalističkom režimu koji seje samo mržnju? I zaratilo se.

***

Bio je 22. mart 1999, dva dana pred početak bombardovanja. Posle obavljenog ispita glume, Enver je sa svojim studentima otišao na piće, što je imao običaj da radi. A onda je neko između 17 i 18 sati pucao kroz prozor kafane u kojoj su svi oni sedeli. Stradala je (ime devojke …………………… ) studentkinja koja je sedela naspram Envera, a on je takođe bio ranjen. Ona je bila je mlada, talentovana i lepa devojka. Danas pozorište u Uroševcu nosi njeno ime.

***

Dvadeset četvrtog marta, dva sata pred početak bombardovanja, krenuli smo ka Makedoniji … U Ohridu smo ostali više od dva meseca. Tako se, kudikamo, iselilo maltene celo Kosovo, što je, verovatno, podstaklo neviđenu solidarnost među Albancima . LJudi su ustupili svoje domove bez pitanja. Ceo taj iseljeni narod je bio smešten, malo ih je ostalo po kampovima. Nama je ustupljena nova kuća gospodina Fadila Beqirija iz Ohrida koji je živeo i radio u Švajcarskoj. U njegovu novu, novcijatu kuću u Ohridu ušli smo prvo mi, a onda on.

***

Rat se završio, i krajem juna 99. vratili smo se u Prištinu i nagledali se svega i svačega. Komšije Srbi išli su glavom bez obzira prema Srbiji. Mnogi od njih, čestiti građani koji nisu bili umešani u vojne i policijske akcije, odlučili su da ostanu. Nažalost , oni su ispaštali zbog onih koji su činili zverstva i već pobegli u Srbiju. Bilo je puno gneva u ljudima koji su se vraćali iz izbeglištva i dosta osvetničkih akata.

***

Setih se Vesne, moje prve komšinice u Prištini. Muž joj je bio među nestalima, dugo se nadala da će se negde naći. Mesecima je živela u strahu od osvete. Ipak je odlučila da sa četvoro dece krene prema Srbiji. Danas radi u RTV Beograd.

***

Tokom bombardovanja u naš stan u Beogradu upao je izvesni Nedeljković iz Mitrovice koji je tu godinama živeo sve dok nismo uspeli sudskim putem ga izbacimo. Nikada neću prežaliti svoj klavir sa kojim sam rasla a koji je taj Nedeljković prodao zajedno sa svim drugim našim stvarima u stanu… Povrh svega, sa užasom smo čitali i kojekakve članke po nekim beogradskim novinama kako su se u našem stanu pripremale terorističke akcije protiv beogradskih studenata!?!?

***

A onda se ipak nekako sve kao vratilo u normalu. Ljudi puni entuzijazma, puni nade. Vratili smo se u naše objekte gde smo nekada radili, počeli sa normalnom nastavom… Krenuli smo sa puno volje da organizujemo muzičke festivale, koncerte… Ali, i posle ovoliko godina razočarenje je opet prisutno. I opet razmišljam – kako ljudi dobre volje, intelektualci, pošteni… ne mogu uticati na vlast … koja je tu samo da zavadi i vlada zarad samo svojih interesa i opstanka na vlasti. Svuda ista priča. Balkan je to.

***

Moj život danas ulepšavaju moje troje dece, unuk i unuka, rad na fakultetu i puno talentiranih i perspektivnih studenata. Nadam se da oni neće proći kroz sve ono kroz šta je prošla moja generacija.

O sagovornici

Valjbona Pulja Petrovci je prva diplomirana pijanistkinja Akademije umetnosti u Prištini, sa solisitičkom koncertnom karijerom po raznim scenama bivše Jugoslavije. Završila je magistarske studije na odseku klavira u Skopju, a usavršavala se i u inostranstvu. Profesorka je klavira na Muzi-čkom odseku Akademije umetnosti u Prištini gde je bila i prodekan. Godinama je bila i predsednica Udruženja muzičkih umetnika Kosova. Osnivač je privatne muzičke škole „Amadeus“ u Prištini. Valjbona je majka Hane, Astrita i Vanese.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari