Knjiga Danas – Nedeljna preporuka za čitanje 1

Preporuka za čitalačke sladokusce

NEČUJNO A GLASNO

Živeti život bez pogleda na časovnik

Mudre su reči seoskog učitelja, čitav život čovek gleda u zemlju, očekujući da mu ona rađa i daje, pa ne vidi nebo na koje na kraju odlazi. Dakle, dobar romanopisac ne izmišlja svet. „Jednostavan i čudesan sam po sebi“, svet je već izmišljen. Na uspešnom piscu je tek da vešto urami rečima slike prohujale stvarnosti sve baveći se njenim tajanstvenim tačkama koje, zapravo, i jesu ono što odgovara duhovnim izazovima vremena. Uostalom, Todorov je romanopisac koji dobro zna da najbolja je ona tema za koju je vezan celim svojim bićem, koja u njemu izaziva duboka osećanja i za njega, sudeći po ovom rukopisu, i te kako važe one reči poznatog pisca da mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog. Junak njegovog romana Lek protiv smrti (Čarobna knjiga 2016), u stalno neuspelom odmicanju od sebe samog, jeste simbol stanja čovekove neizvesnosti, njegove podvojenosti između izgubljene nade i mogućeg smisla, vere i sumnje. Želeo sam život bez pogleda na časovnik, seća se. Prirodno, i kao takav, Junak traži svoje nepropadljivo mesto u svetu i za to mu treba odati priznanje. Svejedno što su neke ideje iz prošlosti – i lične i kolektivne – neprimenjene za budućnost jer su završile svoju priču i odživele svoj vek i kao takve ne mogu da budu prenesene u dolazeće doba u izvornom obliku.

Kako piše Todorov? Čitalac uživa u laganom odvijanju pripovesti i upoznavanju sa likovima, pisac se kreće sigurno ka cilju svestan da iza sebe ostavlja kompleksnu i živopisnu priču, između onih tajanstvenih tačaka vešto, na trenutke, otkriva sliku čitavog kreativnog poduhvata. To su mesta i trenuci kada čitalac u sebi kaže „to sam mogao i da pretpostavim“. To nije nedostatak rukopisa, naprotiv. Todorov je ispričao priču nečujnu a glasnu, nevidljivu a moćnu, neumornu kao beskrajnu a opet, sažetu, sabijenu, satkanu od sopstvenih doživljaja sveta. Tačka oko koje se sve vrti jesu brzo potrošljive životne moći. U višeslojnoj priči Todorova čitaoci će prepoznati i neke od fragmenata sopstvenih sudbina, ti segmenti tekstova gde čitalac zatiče i ono nešto iz sopstvenog života jednostavno se šire na celokupan tekstualni prostor i u njemu ostaju.

Roman govori i o rastakanju porodičnih vrednosti, o malo poznatim seobama Srba posle Prvog svetskog rata („Moj otac bi ponekad, sećajući se priča iz tog vremena, žmirkajući od nekog samo njemu znanog nespokoja, rekao isto ono što su mađarski iroši i bandi gazde, cepteći od nemoćnog jeda i straha, te 1918. godine: Ono što se piše po vodi, voda i odnese“), da nam se ne zameri, jer rat je nesreća svih naroda, neka posle Drugog svetskog rata u nama ostanu i stihovi pesme o Eriki, devici, verenici mladog vojnika koji odlazi od kuće da ubija i da bude ubijen: U pustari cveta mali cvet / i zove se Erika. / Sto hiljada malih pčela / roje se žudno oko Erike / jer njeno srce je puno slasti,/ kao cvet mio miriše njena haljina. / Upustari cveta mali cvet / i zove se Erika. Priča je ovo i o 1970-im godinama, tada je lokalni radio postajao sve popularniji, „Umesto antena, koristili smo oluke, iz njihovih mračnih dubina sa zadahom ruševnih periferijskih kuća, do nas su u talasima stizali glasovi dalekih, srećnih svetova“, i dalje, sve do ratnih trauma 1990-ih. Otud toliko emocija i utisak da svaka rečenica u romanu jeste neophodna, i da su svi književni junaci – nemirni duhovi koji traže svoje mesto pod suncem – na broju.

Od likova izdvajaju se Otac i zaposleni u radio Lokalu – posebno daktilografkinja Lasta Srzentić. Tu je i profesor Sreten Marić koji je znao da obori na ispitu ako student nije znao broj vagona pod koji se bacila Ana Karenjina, a upečatljivi lik je i poluslepi crkveni orguljaš koji je govorio kako čovek sve mora da izdrža, ako je hrišćanin. Posebno slovo zaslužuje stariji čovek Stjepan Julije, upravnik pošte u Varadin gradu za vreme Nezavisne Države Hrvatske, koji je zaključio da „Sve što je dobro, osuđeno je da prvo propadne, Elvira, arijevska lepotica, nastavnik klavira Đura Kozić, Mina Heser (koja će Junaku jednostavno reći: … Ujutru letim za Kanadu. Kod oca. Izvini. Ovde sve umire. Uskoro ničega neće ni biti. A ako nešto i preostane, biće to samo uspomene, snovi umesto postojanja), i mnogi drugi“. Sve njihove pojave i njihova suočavanja na mestu su, zato se od samog početka čitanja romana od pisca ne očekuje tumačenje ili prepričavanje događaja, već njihovo razumevanje. Da, „Izgledalo je da se svet sređuje. Tornjevi katedrale i gradske kuće, u daljini, šepurili su se svojim krupnim krovnim opšivima jarkih boja: crvenim, zelenim, ljubičastim, koji su neupućenom mogli da izgledaju kao stare, ali dobro očuvane zastave“. Izgledalo je, ali… Onda počinjemo da razumevamo tragičnost, koliko istorijsku, toliko i ličnu, odnosno nadahnuta promišljanja koja obeležavaju život, čoveka i njegovu sudbinu.

Roman Lek protiv smrti prošaran je i iskazima koji, uzeti van šire tekstualne određenosti, mogu imati (i imaju) značenje i formu filozofskih maksima (Unutrašnja osećanja su naš najtačniji sat), aforizama, univerzalnih sudova (Svetu jednostavno nema pomoći). A kako i da ne bude tako, ako se zna da je Todorov jedan od najostvarenijih srpskih aforističara. Izdvajati filozofske maksime iz ovog romana, to je umna zabava za zahtevnije čitaoce. Uostalom, „Odgovore na pitanja šta je smisao života ionako niko ne zna“, uzgred, primećuje romanopisac. Naravno, ništa nema kraj. Ni razmišljanje posle pročitanih redova Junakovog teksta za časopis Arhetip: „Predstavnici vodeće civilizacije počinju da se kreću opadajućom putanjom onog trenutka kada izgube moć da ostatak sveta oblikuju prema sopstvenoj slici“. Todorov u najnoviju srpsku prozu unosi jedan izuzetno individualan stvaralački glas koji s lakoćom razotkriva stvarnost svakodnevnog života u kojoj, samo na prvi pogled, više ništa nije povezano, niti to može biti. Ta razotkrivena stvarnost svakodnevnog života – da se razumemo, za pisca je to težak posao – složena je u književni tekst gde pokazuje samo svoje logičko lice. Za fikciju ovde nema mesta, jasno se zna šta je ozbiljno a šta još više ozbiljno.

I da, povratak u sredinu novembra 1918. Tada je srpska konjica okvasila kopita u talasima Moriša i Tise kod Segedina, „zaustavivši se naglo i skoro neočekivano da tu obeleži kraj rata i svoju veliku, možda najveću pobedu u istoriji srpstva, zabadanjem sablji od uralskog čelika u vodu obasjanu hladnim, kasnim suncem“. Zbog čega povratak u prošlost. Da li zbog uzgrednog pitanja Ivane, junakinje: „Ti tvrdiš da se može pobeći od prošlosti?“ Na kraju, ispraćamo Junaka iz rukopisa. Pedeset sedmi rođendan obeležio je opraštajući se od kuće u kojoj je živeo gotovo pola veka. Potrudio se da spoljašnje prozore dobro zakuje daskama i ekserima. Tako okovanih kuća sve je više… A lek protiv smrti? Sada su i čitaoci ubeđeni da takvog leka zaista ima, da ga samo treba pronaći. I sve misle da je taj lek – živeti život bez pogleda na časovnik! Lek protiv smrti, da.

Milan R. Simić

****

POVODI

Povratak Miroslava Krleže

Dve knjige o Miroslavu Krleži – Avangarda Krležiana – pismo ne o avangardi Predraga Brebanovića (Naklada Jesenski i Turk i Arkzin, Zagreb 2016) i Povratak Miroslava Krleže, zbornik radova koji je priredio Tomislav Brlek (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, KCB i Hrvatsko semiotičko društvo, Zagreb/Beograd 2016), predstavljene su nedavno u Kulturnom centru Beograda. Obe nastale kao posledica književne manifestacije Festival 1 pisca, održane 2012, paralelno u Beogradu i Zagrebu, a posvećene Krleži.

Prvi naslov realizovan je od teksta koji je Brebanović napisao za potrebe te manifestacije, a koji predstavlja analizu eksponata tadašnje festivalske izložbe Divotvelepismo, pismo-kolaž koje se čuva u zaostavštini beogradskog nadrealiste Marka Ristića, koje se čuva kao svedočanstvo prijateljstva i zajedničkog stvaralaštva Krleže i Ristića. U monografiji se preispituje ukupno jugoslovensko avangardno nasleđe i Krležin avangardizam. Druga knjiga okuplja radove naučnog međunarodnog simpozijuma Krleža danas, održanog takođe u okviru Festivala 1 pisca, u koprodukciji KCB, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu i Hrvatskog semiotičkog društva. Ovaj zbornik, pored još jednog izdanja Festivala – strip publikacije Miroslavljevo jevanđelje, predstavlja i dalje usamljeni primer međuinstitucionalnog izdavaštva na relaciji Srbija-Hrvatska. Na tribinu su pored Brebanovića i Brleka govorili i Vlaho Bogišić, Lada Čale Feldman, Branko Romčević, kao i direktor Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Bruno Kragić.

Vlaho Bogišić, urednik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, osvrnuo se na ostvarenu međuinstitucionalnu saradnju rekavši da „kada bi se u javnosti, u akademskoj ili društvenoj kritici krenulo pričati o tome zašto je to ispalo tako kako je ispalo obično bi se došlo do ministara, nevolja, nerazumijevanja, prepreka, barijera i ostalih virtualnih spektakala, međutim u ovom slučaju je to krenulo drugim putem i dovelo do ovoga što je sada pred vama, a što je možda važnije od bilo kakve institucijske suradnje“. On je dodao da je simpozijum Krleža danas najzaslužniji za to što su se „čule misli koje su branile ideju estetiziranog Krleže, Krleže kao avangarde, mogućnosti razumijevanja celovite povijesti, a ne samo povijesti našeg jezika, Krleže koji može biti projektiran u dvadesetak ovde raspoređenih literarnih ali i životnih percepcija“.

Redovna profesorka Filozofskog fakulteta u Zagrebu na odseku za teatrologiju i dramaturgiju i autorka jednog od tekstova u zborniku, Lada Čale Feldman rekla je da je jedna od niti vodilja koju dele obe knjige „poziv da se održi osovina Zagreb-Beograd. Onkraj svih zgotovljenih, postojećih nostalgičarskih, političkih ili inih projekcija, linija i osovina koja će pre svega biti intelektualna i kulturna alijansa. Alijansa koja nam je danas preko potrebna jer čini se da će se, sudeći po tome kakva je kulturna klima u Hrvatskoj, morati graditi i onkraj pojedinih profesionalnih identiteta a nekmoli onkraj ovih etno nacionalističkih… I o toj zajedničkoj niti, o tom odnosu prema Beogradu i prijateljstvu Krleže i Marka Ristića riječ je u obe knjige“, rekla je Čale Feldman.

Branko Romčević, profesor filozofije na Fakultetu za bezbednost u Beogradu, rekao je da zbornik Povratak Miroslava Krleže predstavlja jedan prevrat. „To je prevrat protiv K und K apsolutizma iliti krležologije i enciklopedije Krležijane, odnosno protiv konteksta i kompromisa kao dve jedine prave teme krležološkog pristupa. Tomislav Brlek postavlja tekstove ovog zbornika u perspektivu preokreta krležologije zahtevajući da se umesto tumačenja teksta u kontekstu političke povesti sada sam kontekst pročita u tekstu i kroz tekst Krležinog pisma“, naglasio je Romčević.

„Kad se govori o tome da Krležu treba čitati ja sam doista nastojao da skup (Krleža danas), pa onda i zbornik koji je iz toga proizašao s obzirom na taj uvid, da Krležu treba čitati, ali da to nipošto nije jednostavan posao“, rekao je Brlek i dodao u vezi sa drugom knjigom, Avangarda Krležiana, da Brebanović pokazuje kako je taj avangardni momenat kod Krleže lako uočiti, iako se dosad često zanemarivao.

Predrag Brebanović, autor više knjiga o Krleži, rekao je da „ono čemu poslednjih pet godina svedočimo, ali i aktivno doprinosimo nesumnjivo ipak jeste jedna vrsta povratka Miroslava Kržeže i zato je Povratak Miroslava Krleže više nego zgodan i praktičan naslov koji je Tomislav dao ovom našem zajedničkom zborniku“. Odgovarajući na pitanje kako se to Krleža danas vraća Brebanović je dodao da „pre svega njegov povratak 2012. nije zaista bio povratak na kolodvor nacionalne kulture jer se Krleža istovremeno vratio na obe svoje obale, i Zagrebačku i Beogradsku“.

Boris Marković

****

PRONAĐENI U PREVODU

Dve Lagunine knjige na tri jezika

Prevodi romana Igora Marojevića Majčina ruka nedavno su se pojavili kod dva regionalno značajna izdavača, ugledne ljubljanske Beletrine i veoma produktivne makedonske Ars Lamine. Roman o ljubavi vojvođanskog dečaka prema dve Nemice i progonu folksdojčera (1944-1948) čija je oba izdanja na srpskom beogradska Laguna objavila 2011, preveli su pisac Jurij Hudolin, odnosno Sašo Hristovski, kome je ovo drugi prevod neke od Marojevićevih knjiga. Knjiga priča Beograđanke prevedena je i objavljena takođe za Ars Laminu, dok se trenutno prevodi i roman Šnit.

Autora uskoro očekuje dva predstavljanja Majčine ruke na slovenačkom, u okviru prestižnog ljubljanskog festivala Fabula, za čije se ovogodišnje izdanje očekuje da bude obeleženo nastupom nekih od najznačajnijih svetskih pisaca poput nobelovke Svetlane Aleksijević, Karla Uvea Knausgora, Viktora Jerofejeva ili Matijasa Enara. Uz Jurija Hudolina kao moderatora, Marojević će na Fabuli najpre nastupiti u Mariboru 5. marta, a sledi promocija predviđena za ljubljanski Cankarjev dom u LJubljani 6. marta, uz koordinaciju spisateljice Mance G. Renko. Majčina druga je Marojevićeva knjiga koja je objavljena na slovenačkom. Najpre je kod LUD Literature, u prevodu Urbana Vovka, izašla zbirka priča Mediterani (Laguna 2006, 2008), a trenutno se prevode i Beograđanke.

Jedna od najčitanijih knjiga savremene srpske satirične književnosti, Pisma iz Srbije Bojana Ljubenovića, ovih dana prevedena je na mađarski jezik. Izdanje beogradske Lagune objavila je budimpeštanska izdavačka kuća Apostrof, u prevodu Svetislava Nedučića. Promocija mađarskog izdanja bila je u gradiću Makovo nedaleko od Segedina. Glavni lik ovog epistolarnog romana izmišljeni je stranac koji je odnekud stigao kod nas i redovno piše pisma svojima u inostranstvu, na satiričan i duhovit način opisujući današnju Srbiju sa svim njenim običajima, paradoksima, vrlinama i manama. Pisma iz Srbije ovenčana su dvema najznačajnijim nagradama u oblasti satire kod nas – Radoje Domanović UKS 2014. i Tipar na Jugoslovenskim danima humora i satire u Pljevljima 2015. Po ovoj knjizi igra se i pozorišna monodrama Ima jedna zemlja u režiji i izvedbi zrenjaninskog glumca Jovice Jašina.

D. M. S.

****

DRUGAČIJE SVETLO

Vinjete o poslednjim trenucima poznatih ljudi

Nova knjiga Borivoja Gerzića, Koreografija moriendi (SAI, Beograd 2016), „sastoji se od vinjeta koje govore o poslednjim trenucima nekih poznatih ljudi (jer je njihovo umiranje uglavnom dobro dokumentovano)“, navodi autor u predgovoru. On objašnjava da „tačka gde se linija života okončava ponekad baca novo svetlo na dotadašnji život pojedinca. Montenj je rekao da se o jednom životu može suditi tek kad se zna njegov kraj i da onaj koji bi ljude poučio kako da umru, poučio bi ih i kako da žive“.

Ostaje da se vidi „da li priče o njihovom odlasku bacaju drugačije svetlo na njihovo delo (ili ga smrt ipak ne dotiče) i da li, ovako sakupljene zajedno, govore nešto više o ljudskoj sudbini (ili je reč samo o krajnje šarolikoj koreografiji moriendi bez ikakvog posebnog smisla)“, dodaje Gerzić. A među bluzu stotinu ličnosti zastupljenih u Gerzićevoj koreografiji nalaze se i Ivo Andrić, Samjuel Beket, Tomas Bernhard, Ludvig van Betoven, Šarl Bodler, Horhe Luis Borhes, Josip Broz, Miloš Crnjanski, Anton Čehov Žil Delez, Orijana Falači, DŽon Ford, Sigmund Frojd, Oldos Haksli, Adolf Hitler, Franc Kafka, Imanuel Kant, Đorđe Petrović Karađorđe, Danilo Kiš, Seren Kjerkegor, Jukio Mišima, Pablo Pikaso, Elvis Prisli, Sokrat, Sava Šumanović, Nikola Tesla… Savet autora potencijalnim kupcima je da knjigu Koreografija moriendi poruče na [email protected], gde je osetno jeftinija nego u knjižarama.

Borivoj Gerzić autor je nekoliko knjiga pripovetki (poslednje tri za Rende – Jedan život kakav jeste 2012, Poslednje stvari 2014. i Priča. LJubav 2016). Sa engleskog je preveo dela dvadesetak autora, između ostalih Mesečinu i druge drame Harolda Pintera, Tamni lavirint Lorensa Darela, Džojsove, Beketov? i Makjuanove pripovetke. Autor je Rečnika angloameričkog slenga, Rečnika engleskih fraza i idioma i Rečnika srpskog žargona.

K. G. D.

****

ANALIZE

Fenomen TV serija

Koliko medijski, toliko i društveni fenomen, televizijske serije su u poslednjih desetak godina donele velike promene na TV ekranima. Iako drugorazrednog značaja, one sve češće postaju najprivlačniji deo televizijskog programa. Televizijske serije, koje oduševljeno prati publika svih klasa i uzrasta, postale su važan deo kulturnog identiteta. Knjiga Televizijske serije – budućnost filma? prof. Žan-Pjer Eskenazija, koja se nedavno pojavila u izdanju beogradske IK Clio, u prevodu Ive Brdar, teži da objasni ovaj izuzetan kulturni i umetnički fenomen ukazujući na njegovo ekonomsko i kulturno poreklo. Otkriva promene koje su izazvale u sistemu produkcije kao i u samom načinu pisanja. Kroz brojne primere, od Zvezdanih staza do Dva metra pod zeml?om, od Nemoguće misije do Seks i grada, analizirane su i tumačene nove narativne forme i nova estetika kroz koje se prikazuju složeni svetovi i otkrivaju likovi koji su direktno povezani sa vremenom sadašnjim.

Profesor estetike filma na Univerzitetu Nova Sorbona – Paris III i profesor na École des hautes études en sciences sociales, Žan-Pjer Eskenazi autor je knjiga Film, percepcija i pamćenje, Televizija i demokratija, Politika na francuskoj televiziji (1958-1990), Mitologija TV serija…

K. C. D.

****

TRANZICIONE PRIČE

Junak naših dana

Posle uspeha prethodnog romana Alekseja Slapovskog Feniksov sindrom i romana Prvi drugi dolazak, koji je objavljen u okviru edicije 100 slovenskih romana, Arhipelag je nedavno objavio još jedan roman ovog autora, koga zovu novim Harmsom ruske književnosti. Roman Ja nisam ja uzbudljiva je knjiga o tranziciji i o ličnom i kolektivnom identitetu u vremenu tranzicije. Prema mišljenju ruske književne kritike, Ja nisam ja je jedan od najboljih ruskih romana u poslednjih četvrt veka.

Glavni junak romana, Sergej Aleksejevič Nedeljin, običan je čovek koji živi, kao i mnogi oko njega, životom skromnog građanina. On voli da posmatra ljude i da se uživljava u to kako oni žive i šta rade, a često poželi i da bude na njihovom mestu, da živi njihov život. Preokret nastaje onda kad u sebi otkrije sposobnost da može i bukvalno, fizički, da pređe u telo drugog čoveka, ostajući i dalje on, a istovremeno je i neko drugi. Tako će Nedeljin u relativno kratkom vremenu živeti životom kriminalca, popularnog pevača, šefa države ili anonimnog alkoholičara. I svaki od tih života nosi svoja uzbuđenja i opasnosti, zbog čega je ovo neobično transformativan roman, roman stalne promene u kome se uloge lako menjaju, dok izazovi koji stoje pred njegovim junacima neprestano dobijaju nove forme. Nedeljin se uživljava u izabrane uloge, postajući neko drugi i pokazujući kako u nestabilnim vremenima tranzicije ljudi vrlo često čeznu da budu ono što nisu, a najčešće beže od onog što stvarno jesu. Utoliko Nedeljin jeste junak naših dana. Stalno menjajući svoj identitet, junak ovog izvrsnog i duhovitog romana pokazuje zašto je lakše živeti tuđe živote od sopstvenog.

Aleksej Slapovski je jedan od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih ruskih pisaca. Slapovski je autor čitanih romana i izvođenih pozorišnih drama. Na osnovu romana Alekseja Slapovskog u Rusiji je snimljeno nekoliko filmova i TV serija.

K. A. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari