(Ne)pravedni svet 1

Petak, 10. mart

Petkom sam umoran. Radim u Beogradu, a živim u Nišu. Četvrtkom držim predavanja na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zadovoljan sam. Radim sa studentima koji su vrlo radoznali i koji ne prihvataju slike o stvarnosti koje im emituju razni autoriteti, raspoređeni na mestima od medija pa do profesorskih katedri. Nužno se nameće poređenje o kome razgovaramo: sećanje na moju mladost sa iskustvom koje imam u susretu sa ovom generacijom mladih ljudi. Mi smo bili, čini mi se posle prohujalih godina, uvereni da živimo u poretku koji smo, onako po malo, glumatajući hrabrost, kritikovali jer nije dorastao paradigmi na koju se poziva. Te ga samo treba kritikovati i tako „unapređivati“. Nije, eto, još bio dovoljno socijalistički. A onda su taj poredak njegove najuticajnije glavešine sunovratile u nacišovinizam, brže-bolje se presvukli i rekli: „Ko? Mi bili komunisti? Nikad! Članovi Saveza komunista? Pa, bili smo!?!“ I? Sad se, poraženi, sećamo humane strane socijalizma (za razliku od one sumračne koju je prigrlila sadašnja vladajuća klasa) – koju su „tranzicijske“ horde odmah i potpuno zgazile. Ovu generaciju mladih ljudi možemo kritikovati jer su „nezainteresovani“ za stvarnost oko sebe, jer su „neodgovorni“, jer su „infantilni“… Ništa od toga nije tačno. Na koncu: oni ne veruju u „paradigme“ – „idejne“ konstrukte, ali razumno traže sebi mesto u poretku stvari. Život im neće biti lagan, ali kada dođu u moje godine, neće ih moriti teška gorčina zbog loma predstave o pravednom svetu koji su bili „samopozvani“ da grade.

subota, 11. mart

Iako su mi studenti u četvrtak održali lekciju, nastavio sam po starom. Otišao sam u, već poznato, podrumče (istinski podrum), u kome se okupljaju članovi Udruženog pokreta slobodnih stanara (UPSS). UPSS dve godine deluje, bije bitke protiv lokalnih vlasti i protiv javnog sektora. Organizujemo tribine na kojima upoznajemo nišku javnost sa načinima štetnog delovanja vlasti i javnog sektora. Podnosimo krivične prijave. Često smo na ulici – protestujemo. Već se kristalisalo, kako se kaže, tvrdo jezgro Udruženja: skoro tri stotine, mahom starih, bolesnih, šepavih, slabovidih… ljudi. U stvari, skoro tri stotine hrabrih, srčanih i upornih ljudi… Ni žega, ni mećava ih ne plaše. Eto, spustih se u podrumče. Tamo su već bili Saša Kostić i Dragan Perić, sa kojima sam marta pre dve godine krenuo u ovu avanturu. Ubrzo se pokazalo, vrlo neobičnu avanturu.

Već se osećaju posledice dvogodišnjeg, skoro svakodnevnog, naprezanja, suprotstavljanja i nepristajanja… izazvane pritiscima, pa i upozoravajućim aberima koji nam se šalju. Umorni smo i od suočavanja sa činjenicom da su neki članovi, izvinjavajući se, pokunjeni napustili Udruženje. Neko od njihovih bliskih će, ili će oni sami, izgubiti, ionako bedno plaćeni, posao. A neki, eto, nemaju više vremena. Razumemo ih i ne ljutimo se. Ostajemo drugovi.

nedelja, 12. mart

Uzbuna u Udruženju. Preko naših veza smo dobili materijale i predloge odluka koje će se usvajati na sednici Skupštine grada Niša već u utorak izjutra. Hitno smo zakazali sastanak Upravnog odbora. Jer, biće, između ostalog, na sednici gradske skupštine usvojene onespokojavajuće odluke kojima će, praktično, biti onemogućeno korisnicima daljinskog grejanja da, bar privremeno, otkažu preskupe „usluge“ Niškoj toplani. Zašto? Prema zvaničnom podatku, koji daje toplana, proletos je oko 1.700 korisnika podnelo zahtev i privremeno su isključeni sa mreže. Po našim (zvanično nepotvrđenim) saznanjima, mnogo više. Zato, tzv. trajno isključenje nije moguće bez sudske parnice i sudske odluke. A sudovi odbijaju zahteve za isključenje, jer, između ostalog, ljudi nemaju ugovore sa toplanom. A nemaju ugovore jer je taj dokument potpisivao investitor – najčešće pre više decenija i ne postoji više. A toplana odbija da sklopi ugovore sa svojim korisnicima, iako je to zakonska obaveza… Dakle, u strahu da će još mnogo Nišlija podneti takve zahteve, gradska vlast uvodi restriktivne barijere. Dogovaramo se da sutradan održimo redovni sastanak Upravnog odbora, a da u toku noći pripremimo našu analizu i da je objavimo na našoj Fejsbuk stranici i na našem sajtu. Drugi kanali za redovno informisanje javnosti nisu dostupni.

Eto, moj javni angažman sam u poslednje dve godine koncentrisao na aktivnosti UPSS-a koji se bori protiv otuđenog javnog sektora, a time i protiv otuđene lokalne vlasti.

ponedeljak, 13. mart

Otišao sam do knjižare i kupio knjigu „Berlin Aleksanderplac“ Alfreda Deblina. Nekako mi se čini da ću uporednim čitanjem ove knjige i knjige „Kapital u XXI veku“ Tome Piketija pomoći sebi da bolje shvatim magistralne tokove u Srbiji u njenom hodu kroz svoju „modernu državnost“ u XIX, XX i na početku XXI veka. U pomoć priskače svojim lucidnim i ozbiljno duhovitim zapažanjima Momčilo Đorgović svojom knjigom „Tragedija jednog naroda“. Pridružujem ove knjige tekstovima i knjigama Olivere Milosavljević, Aljoše Mimice, Todora Kuljića, Jove Bakića, Mladena Lazića…, da pomenem samo neka imena, ne zaboravljajući, pri tom, i mnoge druge naše, i te kako značajne, pisce iz oblasti društvenih nauka.

Neću ustvrditi da u naše udruženje unosim knjiško znanje, ali ću ustvrditi da mi knjiško znanje otvara na jasniji i čistiji način mogućnost da tragam i predlažem alternative u našoj svakodnevnoj, zgusnutoj i razuđenoj aktivnosti. Naročito mi prijaju debate koje vodimo međusobno. Svi smo uvereni da nam naši razgovori mnogo znače. To je tako i stoga što UPSS ne počiva ni na kakvoj hijerarhiji. Svi smo potpuno ravnopravni. Nema autoriteta, a autoritarnosti nema baš nikako. Možda je u tome ključ dvogodišnjeg opstanka u atmosferi stalnog sukobljavanja sa lokalnim javnim sektorom i lokalnom vlašću.

Dogovorili smo se da ujutru dočekamo dolazak odbornika ispred ulaza u zgradu gradske skupštine i da ih počastimo zvucima iz navijačkih instrumenata i iz pištaljki. Da znaju da ih posmatramo. Svakog trena.

utorak, 14. mart

Dočekali smo ujutru odbornike. Neki su prilazili da se rukuju sa nama. Neki ubrzali hod, digli nos, pa nas niti „vide“ niti „čuju“. A nas nije bilo mnogo. Dvadesetak. A opozicija, kakva god da je, a nije bogzna kakva, stalno je u toku svojih diskusija pominjala nezadovoljstvo niškog građanstva koje se ispoljava kroz proteste, tribine, analize, dopise… UPSS-a.

Uveče je na Filozofskom fakultetu u Nišu održana tribina „Komunikacija između građana i vlasti u Srbiji“. Govorili su profesori Ratko Božović i Čedomir Čupić sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Moderirao je Zoran Jovanović, profesor niškog filozofskog fakulteta. Po ko zna koji put, i sada je dijagnostikovano sumorno stanje kada je u pitanju dijalog građana i vlasti. S jedne strane, rečeno je, građani su nezadovoljni, ali umorni i apatični jer decenijama nijedna partijska garnitura nije ni pokušala da ozbiljno prione na posao izvlačenja srpskog društva iz ambisa krize, a s druge strane, partijske koterije su ophrvane svojim partijskim i ličnim interesima, dok su im usta puna isprazne demagogije. Zato i nema dijaloga. Oligarhija bi, ukoliko pristane na dijalog, morala da odgovara na vrlo neprijatna pitanja. Taj proces se kreće opasnim putem, ka koncentraciji moći u rukama jednog autokrate. U autokratiji, naravno, dijaloga nema. Evo, po prvi put nema javnih sučeljavanja između predstavnika vlasti i opozicije. A tek nema nikakve mogućnosti da se pokrene dijalog sa građanstvom. Ovakvi zaključci, doduše, ne predstavljaju novinu. No, zanimljivo, nije bilo drugačije intoniranih glasova u velikom i punom amfiteatru.

Prisustvovali su mnogi članovi našeg udruženja. Između ostalog, i ovde je UPSS bio tema za razgovor – kao primer aktivnog nepristajanja na stvarnost u kojoj bezuslovno dominiraju samoživi centri moći. Ne, nijedan član udruženja nije pokrenuo ovaj razgovor. To su učinili profesori Božović i Čupić i prisutni.

sreda, 15. mart

Danas mi je vlasnik i direktor niške štamparije SVEN rekao lepu vest. Tiraž moje knjige se već nalazi kod izdavača. Da se pohvalim čitaocu, Dan Graf i Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu su izdavači drugog i proširenog izdanja moje knjige Prilagođavanje. Srbija i moderna: od strepnje do sumnje.

Nisam danas izlazio iz stana. Na dan pred put na posao (a to je sreda) sređujem beleške, listam literaturu i pripremam se za nastavu. Još uvek imam tremu kada treba da izađem pred studente. Nekako sam pomalo nespokojan i, istovremeno, pomalo sam zadovoljan zbog toga.

četvrtak, 16. mart

Nema pisanja dnevnika za četvrtak. Putujem na posao. Kada se vratim u Niš, biće noć, a redakcija Danasa će već imati upakovan broj. Sutradan postajem matoriji za još jednu godinu života.

Autor je sociolog iz Niša

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari