Site name

Ivica Todorić: Od Titana do Titanika

Od obitelji u tom postavu falila je jedino Ivičina mama, mučenica koja je umrla u sedamdesetoj godini. Išla je uporno sama u ribolov, čamcem iz Bakarca, gdje je godinama ljetovala, na pučinu ispred Urinja i kad joj je pozlilo, shvativši da je gotovo, oprostila se od familije SMS-porukom sa svog mobitela

Todorići su bili nevjerojatno uspješna hrvatska dinastija s bijelim dvorcem iznad glavnoga grada.

3

Piše: Denis Kuljiš

16. april 2017. 14:30

Izdigli su se kao vlasnici poduzeća koja su crpila vodene izvore, obrađivali polja i uzgajali stoku u Slavoniji, sadili masline i vinograde u Istri te upravljali prerađivačkim kombinatima i tvornicama sa stogodišnjom tradicijom. Njihovi proizvodi prodavali su se u stotinu hipermarketa, tisuću dućana i kioska obilježenih zeleno-crvenim znakom korporacijskog lanca "Konzum". Počeli su, štoviše, kupovati i zaposijedati otoke i hotele, osnivati turističke agencije i internetske prodajne franšize. Sve je nadzirala i vodila obitelj, njene tri generacije. Činilo se da Ivica Todorić ima Midin dar i da svaki posrnuli socijalistički pogon može pretvoriti u funkcionalni dio svoje uspješne firme. No, problem se produbio kad je lokalni feudalac stao osvajati okolne teritorije izvozeći svoj model, a financira se i dalje preskupim kreditima. U tome je bio poput Tita, koji je također htio osvojiti svijet, iako ni jedno poduzeće u njegovoj državi nije moglo poslovati pozitivno. Kod balkanskih vizionara, sve se lako pretvori u Ponzi-shemu... Ipak, od Todorićeva djela ostat će više nego od Titova, samo što ta dva titana s ovih prostora neće biti zapamćena po onome što su doista napravili, nego po tome kakvu su predodžbu o sebi uspjeli nametnuti. Tito je bio majstor samopromocije i uvijek će figurirati kao revolucionar, heroj poniženih naroda Trećeg svijeta. Todorić će pak ostati tranzicijski predator, Gazda, simbol nezdrave privatizacije i sebičnosti, oligarh koji penzionerima i skromnim blagajnicama otima kruh iz usta. "Agrokor" je bio veliki projekt, kao i neuspjela država, Titova Jugoslavija, a propao je jer je tvrtka također imala fatalnu grešku u svom genetskom kodu, što je bilo povezana s načinom na koji je nastala. Kako se, dakle, iščahurio Ivica Todorić?

Ante Todorić, otac Ivičin, postao je prije pedeset godina direktor zagrebačkog Agrokombinata. To je bila velika korporacija poput Agrokora, samo u državnim rukama. Kao jedan od Savkinih "pozitivnih biznismena", kojega je ona podržavala politički, Todorić je u partijskim forumima reprezentirao gospodarstvo. S političkom potporom započeo je ono što će Fikret Abdić učiniti petnaest godina kasnije - pokrenuo je razvoj poduzeća uzimajući silne kredite, i to od Kreditne banke Zagreb (čiji je pravni sljednik Zagrebačka banka, poslije Unicredit Zagreb). U socijalizmu je novac bio jeftin, ako si ga mogao dobiti, a dobivao se isključivo političkom odlukom, razdiobom novca za investicije između republika, pokrajina, općina i privrednih grana, sve naravno, pod nadzorom državno-partijske superstrukture. Todorić je izvršio "upad" u taj sistem, jer je posuđivao gdje je stigao, čak je svog najbližeg suradnika Rudolfa Mikulića slao u Beograd, da ondje od banaka izmami lovu, obećavajući direktorima aute, za što je Rudi poslije sloma 1971. krivično gonjen i osuđen na kaznu zatvora.

Kad je Savka pukla, i Todorića starijeg strpali su u ćuzu. Sa šest svojih suradnika optužen je za "pljačku, zloupotrebu službenog položaja, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora, mito, falsifikat", te za mažnjavanje 20,5 milijuna dinara (makar koliko to onda bilo). Sam Ante Todorić, još je pride dobio "krivično djelo protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državno i društveno uređenje". To je bio politički proces protiv jednoga od Savkinih ljudi, ali glavna točka bilo je suđenje za pljačku, "privredni kriminal", u čemu je Todorić bio prvooptuženik. Samokritika u Agrokombinatu potom je dovela do raspada "megalomanske" tvrtke na sedam poduzeća.

Ante Todorić je svršio u zatvoru, a sin Ivica i sam je zaveden u udbaške evidencije pa bi ga, navodno, pokupili prilikom svake Titove posjete Zagrebu. Ivica je imao razlomljeno djetinjstvo zbog obiteljskih uspona i padova, što je očito vrlo prikladno za elastično formiranje, koje ga je učinilo snalažljivim u najrazličitijim socijalnim rolama i situacijama.
Kad su mu se roditelji uzeli, smjestili su se na imanje majčina oca u Kloštar Ivaniću (majka Ivana bila je nastavnica domaćinstva u osnovnoj školi). Zatim su se preselili u Božjakovinu, gdje nije bilo škole pa je Ivica putovao busom u Dugo Selo. Uto je tata postao velika manga, direktor agrokombinata i preselili su se na Pantovčak, u stan od 165 kvadrata. Ivica je upisao Ekonomsku školu. Kad je tata izašao iz zatvora, sin je već završio ekonomski fakultet. Odmah su počeli biznis ispočetka, u Kloštaru, na maminom lendu, gdje su kreditom Zelenog plana, koji je otac izboksao starim vezama, počeli gradnju staklenika. U švicarskom off-shoreu u Zugu otvorili su pak firmu Agrokor AG i stali uvoziti holandske cvjetne lukovice, te orhideje, što je bio strahovito unosan, ali intenzivan, naporan i riskantan posao...

Cvijeće na veliko prodavalo se izjutra, u četiri sata, za keš, obično bez računa. Kupci su bili vlasnici kioska za cvijeće, koji na placu podmićuju upravu tržnice, i tako prilično velik obrt novca ide bez papira... Tu se namlatilo dosta para, pa su Todorićevi prevrat 1990. dočekali s kapitalom, koji je prvo uložen (4 milijuna njemačkih maraka) u kupnju 52 posto zadarske sojare od poduzeća "Zvijezda", odnosno Tvornice ulja Zagreb. Osim toga, 1992. su u susjedstvu kupili ivanićgradsku Agropreradu, a usput i lovno gospodarstvo Turopolje. Sad su već bili na konju, usto povezani tatinim političkim vezama, s tim što oprezni patrijarh iz Zmijavaca pokraj Imotskoga (2.300 stanovnika) nije išao na Savkinu koalicijsku listu, niti kod Tuđmana, nego samostalno, kao nezavisni kandidat, što im je poslije politički puno koristilo. Sa svima dobar, uvijek neutralan, bit će njihova deviza. Već su 1993. kupili cijelu Zvijezdu, a zatim preko Kreditne banke Zagreb, ušli u sve talove. Započinje masovna akvizicija firmi, naravno na kredit, i stvaranje novog "megalomanskog" hrvatskog agrokombinata, ali sad privatnog.

U Nadzornom odboru Agrokora sjedili su - tata Ante Todorić (predsjednik) i njegov pajtos Rudolf Mikulić (član), a bio je tu i Željko Rohatinski, dok nije postao guverner Narodne banke. Upravnim odborom predsjedavao je kao glavni menadžer Ivica Todorić, a njegov sin Ante Todorić mlađi, bio je član Uprave. Kći Iva vodila je marketing. Direktorica Maja Brinar, strašno zgodna mlada plavuša u mini-suknji, gradom se vozila u "Mercedesovu" kabrioletu te zastrašivala sve fascinirane muškarce, a zatim je postala ministrica privrede u Račanovoj vladi, no udala se tek kad je susrela izraelskog oligarha, najbogatijeg čovjeka u toj zemlji i zatim mu izrodila petoro djece.

Od obitelji u tom postavu falila je jedino Ivičina mama, mučenica koja je umrla u sedamdesetoj godini. Išla je uporno sama u ribolov, čamcem iz Bakarca, gdje je godinama ljetovala, na pučinu ispred Urinja i kad joj je pozlilo, shvativši da je gotovo, oprostila se od familije SMS-porukom sa svog mobitela. Možda je Ivica Todorić započeo s nešto para, vezama i iskustvom koje je otac stekao u socijalizmu, ali najviše se todorićevske radišne poduzetnosti nekako naslućuje kod te žene, učenice legendarne Mire Vučetić, autorice kuharice i uputstva za vođenje domaćinstva, u čijem su vrtu u Ivaniću iznikle orhideje i ovaj rod iz Zmijavaca...

Do jučer, sve je išlo glatko i već je bio spreman nasljednik, Ante II Todorić, polaznik todorićevske akademije za upravljanje agrokombinatima. Ta surova škola života, naravno, ima i svoje blistave prednosti, jer Ivica Todorić nikad nije glumio skromnost. Odmah je nabavio mlazni helikopter tipa Bell 407, najmoderniji na svijetu, uredio dvorac na Medvednici okružen ogradom od kovanog željeza s portirom u livreji na vratima, a pribavio je i zamak na moru, malo manji od Miramarea, u Medveji kod Lovrana. Ima vlastito lovstvo, golemo lovačko imanje s rustičnom vilom, koje se ne bi postidjeli ni Habsburzi. U gazebu na travnjaku je ognjište, na kojem se može odjednom ispeći nekoliko veprova, a domar, kao znak službe, ima naročiti mjedni rog, u koji zapuše kad počne potjera za Bambijevim tatom. Jašta, Ivica Todorić osvojio je i najveće, najraskošnije jelensko rogovlje u regiji, nalik na venecijanski svijećnjak (ocijenjeno sa 250,36 točaka), pa je potukao raniji rekord pokojnog Stane Dolanca (245,84 točke 1980. godine). Tito i Ceausescu još su nepobjeđeni jedino u kategoriji omamljenih mrkih medvjeda. Todorić je neko vrijeme držao još jedno golemo lovstvo na šest stotina hektara koje zauzima znatan dio otoka Hvara. Dobio ga je u najam na dvadeset godina od Matešine vlade, ali prepustio Emilu Tedeschiju koji je onamo odlazio sa Zokijem Milanovićem kad je ovaj postrao predsjednik socijalističke vlade pa su se ondje kupali s novim guvernerom Narodne banke, Borisom Vujčićem. To je već novi naraštaj hrvatske politike, biznisa i administracije...

Nezadrživi rast na tržištu koje ne raste nego stagnira i u najboljim godinama - u svim zemljama od Triglava do Gevgelije zabilježi rast od najviše dva ili iznimno tri posto - sve financirano kreditima s tri puta većom kamatom, bili su temeljna slabost Todorićeva pothvata. Divovski dug u skupim kreditima on je uzalud dvaput pokušao supstituirati obveznicama. Zatim je zaduživao firme u sistemu, ili izdavao mjenice na dospjela potraživanja dobavljača, koje su oni eskontirali u bankama i faktoring-kućama. Europska banka za restrukturiranje i razvoj, EBRD, posudila mu je novac pod boljim uvjetima od onih koje je imao kod Zagrebačke banke. Tu europsku instituciju impresioniralo je njegovo širenje u Bosnu i Srbiju, a zatim, uspio je sindicirati ozbiljan kredit prilikom preuzimanja slovenskog "Mercatora". U toj spirali okrupnjavanja, Todoriću je za financijsku konsolidaciju bio potreban bankovni kredit koji su mu bile spremne dati jedino ruske poslovne banke, po lihvarskim uvjetima, uz garanciju na svu vlasnikovu privatnu imovinu u inozemstvu. Bio bi on radije izašao na burzu, ali njegove financije bile su previše zapletene, jer "Agrokor" nije nikad prerastao u korporaciju, nego je ostao privatno poduzeće kojim neposredno upravlja vlasnik. Todorić je tako došao do zida - kad su mu banke dale pare, sjele su mu za vrat. Više nije bio il padre padrone, koji nikoga ne mora bilo što pitati, osim tate i Tuđmana, nego vlasnik jedino onoga što ostane kad se namire svi troškovi puzećeg stečaja. Stoga finale nalikuje prologu Krležinih "Glembayevih". Stigao je račun...

Tito je propast svoje franšize uspio odgoditi na deset godina poslije svoje smrti, a Todorić, koji je prekasno počeo, ili prerano uspio, pa nije postigao zamah, doživio je da se suoči s propašću firme koju će privremeno voditi neki groteskno neprikladni prinudni upravitelji. No, u ta dva scenarija debakla, najbitnija je razlika, koju nitko neće objektivno sagledati, a svodi se na to što od Titova konstrukta nije ostalo ništa - ni država, ni sistem, ni poduzeća, nego samo mučna uspomena na uspjeh neodržive šeme, ili njen logični neuspjeh (kako to već tko želi vidjeti). A posle Todorića, i bez Todorića, ostat će odlične firme, uzorana polja, novi industrijski kapaciteti, uređena logistika, doduše sve predimenzionirano, zapleteno u mrežu nekretninskih, financijskih i kreditnih dealova koji će se rasplitati godinama. Ostat će i velika trgovinska mreža, koju će preuzeti netko drugi pa će, ovako ili onako, sve nastaviti s radom i još se razviti... Naravno, bit će borbe za nasljedstvo i za samoodržanje, pa će u tom ratu mnogi postradati i propasti, te svu krivicu svaljivati na kreatora i pantokratora, ali će Todorićevo nasljeđe ipak biti stvar vidljiva i opipljiva, za razliku od titoističke fantazme od koje je ostala samo priča.

povezane vesti

komentari (3)

* Sva polja su obavezna

Potvrdite

Slanjem komentara slažete se sa Pravilima korišćenja ovog sajta.

Dragan Vlajkovic

16. april 2017.

Apsolutno je tacna tvrdnja da od "Titova konstrukta nije ostalo ništa - ni država, ni sistem, ni poduzeća" tu se sa vama slazem.Ali nije ostalo nista bas zbog ovakvih "biznismena" i politike koja je njih podrzavala(stvorila).Jer da nije postojalo i stvoreno u "Titovo vreme" sta bi oni privatizovali, cerecili i na kraju upropastili?

Slavko Petrov

16. april 2017.

Pusti, Denise Krležu, Glembajeve, Tita, Jugoslaviju. Svi oni će, kako sam kažeš, ostati upamćeni. A Ivica, kako opet sam kažeš, neće. Njegovu logiku (Ivičinu i njemu sličnim) najvernije su opisali i okarakterisali Lučano Seki, odnosno Nenad Briksi rečenicom, da je bolje živeti sto godina kao milijunaš, negoli tjedan dana u bjedi. I dalje lepo pišeš, no preobratio si uverenje. Bio si nesvrstan, više nisi, jasno si se svrstao. Pitaj četiri milijuna Hrvata, šta danas misle o Todoriću.

Hamo

21. april 2017.

Mnogo neistina je rečeno o Titovom vremenu. Svaki sistem nosi svoje kriminalce Abdića, Todorića, ali poredjenje sa Titom, je uvredljivo. Nosilo je ono mnogo nejasnih i glupih stvari, ali uporedivo sa današnjim stanjem, očito je učinjeno sa lošom namjerom. Nije Tito kriv za uništavanju realnog života na prostorima bivše YU, nego Srbija i njeni lideri koji su imali vlast i vojsku u svojim rukama. Kad je Ante Marković zahtijevao redukciju vojnih izdataka, kao da je ugrozio državu. Iznijeti tvrdnju da nije bilo uspješnih preduzeća je neistina, jer bilo ih je u svim republikama, koji su izvodili najsloženije radove širom zemljine kugle. Što je rekao neko : ovi danas nisu u stanju napraviti trotoara koliko je u Titovo vrijeme napravljeno tunela. U svemu promašen članak.