Knjiga Danas: Nedeljna preporuka za čitanje 1

Preporuke za čitalačke sladokusce.

U SRCU TAME

Vrenje demokratije

Od antičkih vremena demokratija izaziva podozrenje zbog jedne nemogućnosti i jedne mogućnosti. Još je Platon duboko sumnjao u to da demokratija ikada može da postane stvarna, istinska, prava, te je oblik vladavine koji je bio na delu u njegovo vreme nazivao, u najboljem slučaju, prividom demokratije, manjkavom demokratijom. Žudnja za istinskom demokratijom, osenčena dubokim ubeđenjem da do nje, do te prave demokratije, avaj, nikada nećemo stići, kao da nikad nije napustila filozofe pa će i jedan Žan-Žak Ruso, dve hiljade godine posle Platona i Aristotela, smoreno da izrecituje tu mantru u svom Društvenom ugovoru: „Prava demokratija nije nikad postojala, niti će ikad postojati“. Po malo je iznenađujuće (ali utoliko zanimljivije) što je tek u 20. veku uočeno to neobično svojstvo demokratije da je ona, po definiciji, po svome određenju, po svojoj krivoj nasađenosti, konstitutivno manjkava. Ona je, kako je vrlo ubedljivo pokazao Žak Derida, uvek nedovršena i nedovršiva, ona je, prema jednoj paradoksalnoj formuli, uvek u dolasku. Zašto paradoks? Zato što nam prava, istinska, stvarna demokratija uvek izmiče, poput fatamorgane, ali stvar i jeste upravo u tom uzmicanju i izmicanju, u kretanju, a ne u obitavanju u demokratskoj oazi. Ukoliko bi se demokratija ostvarila u svom punom obimu ona bi samu sebe ukinula jer bi prestala potreba za političkom supstancijom. Demokratija je paradoksalna tvorevina u kojoj vriju uzajamno nespojiva svojstva. Ona je samo to vrenje.

To je, dakle, nemogućnost. Mogućnost je neuporedivo zloćudnija i nezanemarljiv deo (post)demokratskog sveta tu mogućnost danas živi.

Antički prezir prema demokratiji poticao je kako iz iskustva, tako i logike: demokratija je nestabilan, u osnovi anarhičan poredak – dakle poredak bez čvrstog principa vladavine – koji lako može da se izvrgne u ohlokratiju, u vladavinu gomile, mase, ološa. Narod, ta velika filozofsko-politička fikcija, stožer je svakog demokratskog poretka, ali osim te očiglednosti sve ostalo je, kad je reč o narodu, toliko nestabilno, mutno, protivrečno, da je strah od naroda, zapravo, mnogo više nego poštovanje naroda, oblikovao i teoriju i praksu demokratije. Upravo taj motiv, naime kako izbeći da se demokratija pretvori u ohlokratiju, kako izbeći da demokratija postane plen demagoga, lažova i populista (kao u Americi, Srbiji, Turskoj, Rusiji, Mađarskoj, Poljskoj, Makedoniji), kako, dakle, razlikovati demokratiju kao puki legitimacijski okvir od delotvornog (stvarnog) udela naroda u vladavini, ključna je tema uzbudljive knjige Đorđa Pavićevića i Marka Simendića Disciplinovanje demokratije (Fabrika knjiga, Beograd 2016).

Sve dobre knjige, bez razlike, zahvataju sopstveno vreme i, mada to deluje čudno na prvi pogled, upravo zbog toga nastavljaju da žive i posle svog momentuma, neke i hiljadama godina poput Platonovih, Aristotelovih ili Ciceronovih spisa. Pavićevićeva i Simendićeva knjiga zagriza u najaktuelniji političko-filozofski problem današnjice, ali, odmah valja skrenuti pažnju, za razliku od ogromnog broja uradaka koji na najezdu postdemokratskih skakavaca reaguju na način (o)lakog žanra – kao da se populističkim sredstvima suprotstavljaju populističkim vođama i pokretima – Pavićević i Simendić ispisuju krajnje ozbiljan, kompetentan, veoma zgusnut tekst u kojem kombinuju nenametljivu učenost i snažan autorski zamah. Drugim rečima, reč je o važnoj knjizi koja s najvećom mogućom skrupuloznošću zadire u samo srce tame.

Da bi se uopšte prišlo problemu zloupotrebe demokratije, a naročito njenom unutrašnjem sklopu koji kao da je dušu dao za zloupotrebe, nužna je, najpre, vrlo usredsređena istorijska perspektiva. Analiza Platona, Aristotela i Polibija u prvim poglavljima ne označava samo početak problema u vremenskom sledu, već je to i fiksiranje motiva koji se, uz značajne mene doduše, ponavljaju hiljadama godina. Veliki Grci, naime, kao i njihovi latinski nastavljači, od demokratije su mnogo više zazirali nego što su joj bili skloni. Veliki vremenski skok koji autori prave s antičkih vremena na Rusoa opravdan je pre svega zbog kontinuiteta ideje demokratije, odnosno razumevanja demokratije ne samo kao oblika vladavine, već kao načela (političke) legitimacije. Nešto opuštenijim rečnikom: i najneverovatnija nepočinstva mogu se demokratski opravdati samo ako se vlastodršci malo potrude. U jezgru te opasnosti nalazi se sam narod. Narod, naime, ume da iznedri kako genijalne pojedince, tako i nekompetentnu ali vlastoljubivu gamad. Zbog toga je potrebno izumeti institucionalni mehanizam koji bi obezbedio narodu udeo u vladavini, ali bi, istovremeno, smanjio propusnost za populizam i nekompetenciju. Recimo, parlament kao predstavničko telo u kojem je narod zastupljen u vladavini veoma je lako instrumentalizovati, načiniti nedelotvornim i ostaviti ga bez stvarnog dejstva. Partije su nepouzdane. Vlada se, kao izvršna vlast, lako izmakne kontroli, te od velikih demokratskih ideja poput slobode i jednakosti neretko ostaju samo prazne ljušture.

Pavićević i Simendić hvataju se u koštac s tim i takvim dilemama i pokreću prodorne analize kakvih, na ovom jeziku, nema puno. Čitanja klasičnih tekstova opata Sjejesa nema premca u domaćoj literaturi. Analiza američkih Federalističkih (i protivfederalističkih) spisa, na primer, i više je nego dragocena jer se u tim odeljcima može videti šta se (i kako) događalo u američkoj istoriji političkih ideja, šta je značila shema predstavljanja, te na koji način je taj veliki mehanizam postavljen e da bi se danas, više od 200 godina kasnije, beskompromisno suprotstavio populističkom vođi i njegovim vehementnim lažima. Istovremeno, prema argumentum a contrario, vidi se zašto je Srbija postala tako lakim plenom polusveta (ohlosa). Dodaju li se ovome pažljiva čitanja Marksove kritike predstavničke demokratije, uvođenje referentnih savremenih autora, rvanje s (genijalnim?) pokvarenjakom Karlom Šmitom, ili uzavreli redovi o odnosu demokratije i kapitalizma, može se (još jednom) konstatovati da je ovaj autorski dvojac zainteresovanima izručio vanserijski tekst.

Ivan Milenković

****

USKLAĐIVANJE ČULA

Bolivijska fikcija porodice Ertl

Da li je posle velikih istorijskih lomova, pogotovo za one koji su bili sa pogrešne strane, moguće naći dovoljno daleko mesto i otpočeti novi život bez opasnosti da se već u sledećoj generaciji upadne u neke nove dramatične političke i društvene kovitlace? Šta učiniti sa talentom i energijom kad umetnik postane politički i ideološki nepoželjan? Samo su neka od pitanja koje, na primeru nemačkog planinara i snimatelja Hansa Ertla, nekadašnjeg prvog kamermana čuvene nemačke rediteljke iz Hitlerovog vremena Leni Rifenštal, otvara roman Privrženost Rodriga Hasbuna iz 2015. godine (Samizdat B92, u prevodu Nade Đermanović sa špansko, 2017), jednog od najtalentovanijih bolivijskih i latinoameričkih mladih pisaca. Dubinu ovih dilema ne umanjuje ni Hasbunova tvrdnja u kratkom predgovoru da je knjiga „delo fikcije, iako je inspirisana stvarnim ličnostima i istorijskim događajima“, i da kao takva „ne pretenduje da bude verodostojna priča ni o jednom članu porodice Ertl, niti o bilo kome drugom ko se uz njih pojavlje u romanu“.

Hans Ertl (1908-2000) u doba nacizma sarađivao je sa Leni Rifenštal na nekoliko njenih propagandnih filmova, a tokom Drugog svetskog rata bio je među izabranim snimateljima koji su pratili generala Romela, što mu je donelo zvanje Romelovog fotografa. Kao i u slučaju Rifenštal, ratni poraz Nemačke značio je kraj njegove umetničke karijere u otadžbini. Zbog izopštenost iz posleratnog nemačkog društva Ertl se početkom 1955. seli s porodicom u Boliviju, ali ga ni La Paz ne drži na mestu. Počinje da snima filmove sa arheoloških i planinarskih ekspedicija. Posle snimljena dva takva dokumentarna, dugometražna filma, incident na snimanju trećeg, u kome je stradao sav snimljeni materijal, shvatio je kao poruku odozgo i stavio tačku na umetničku karijeru. Odlučio je da postane farmer, sagradio je hacijendu u Kočabambi, u istočnoj Boliviji, gde je umro u 92. godini. Priča se da je dan pred smrt od jedne od tri svojih kćeri, koja se vratila da živi u Nemačkoj, tražio da mu pošalje torbu nemačke zemlje. Njegova hacijenda, na kojoj je i sahranjen, pretvorena je u muzej.

Hasbun kroz niz ličnih sećanja i svedočenja junaka piše svoju verziju bolivijskog života Ertlovih, za koji će biti sudbonosna odluka Hansa Ertla, da po bespućima amazonske prašume krene u potragu za drevnim gradom Inka Paititi, u koju uključuje i svoju decu. Ertl nije pronašao ruševine grada u kome su, prema narodnim verovanjima, Inke pokopale blago sakriveno od grabljivih konkvistadora, ali je sreo novu ljubav i promenio život, što je slomilo inače krhke porodične odnose. Hans Erl se poput duha provlači kroz svedočenja Hasunovih likova, od kojih je većina zapravo posvećena njegovoj ćerki Moniki. Fatalna po muškarce, ona iz promašenog braka sa čovekom iz dobrostojeće nemačke emigracije u Boliviji uskače u odmetnički život Če Gevarinih sledbenika posle ubistva legendarnog Čea u ovoj latinoameričkoj zemlji. Sumnja da ona stoji iza terorističkih napada ne samo u Boliviji, porodicu Ertl ponovo dovodi u izolaciju i izopštenost. Hasbunov rukopis žestok je, direktan – ogoljeni život pulsira iz svakog sećanja i svedočenja junaka o sebi i drugima. Književni kritičari ocenjuju da je „čitati Hasbuna kao usklađivanje čula: navići oči na dubinu tame i uživati u iskričavosti jezika u njoj; istrenirati sluh da uhvati i najmanji šapat i da aplaudira punoći glasa“.

Bolivijski pisac palestinskog porekla Rodrigo Hasbun (1981) rodom je iz Kačabamba, gde je Hans Ertl proveo poslednje decenije života. Sa nekoliko knjiga priča i dva romana, Hasbun se za kratko vreme nametnuo kao jedna od videćih mladih zvezda latinoameričke književne scene i španskog jezičkog govornog područja. Za roman Mesto tela (El lugar del cuelpo) dobio je Književnu nacionalnu nagradu Santa Kruz dela Sijeta, a za Privrženost (Los Afectos) nagradu Englesko pero.

Jelena Tasić

****

SLIPSTRIM

Veselo putovanje kroz svetove

Ima pravih dragulja među novim romanima koje nije lako opisati. Jedan od takvih je Božanstvena, rimejk 2016 Rastislava Durmana (Književna radionica Rašić, Beograd). Osim što ne pripada glavnom književnom toku, već za ovdašnje uslove egzotičnom žanru slipstrim, roman drugih mana nema, osim što nosi iznenađujuće jak narativni potencijal.

Slipstrim, poput vazdušne struje, podsetimo briše granice između naučne i epske fantastike, a neki ga nazivaju i prozom čudnovatog, ili antirealnog. Ovaj opis mogao bi možda da čitaoca navede da pomisli da je Božanstvena neko teško i komplikovano štivo. Naprotiv, ništa vedrije, ali i zbog toga što je reč i o motivima Novog Sada i panonske ravnice, bliskije, nije se pojavilo na čitalačkom meniju Srbije, verovatno još od Terija Pračeta. U pozadini jeste Danteova Božanstvena komedija, ali tek kao mustrica za jedan smešan, veseo, a istovremeno nimalo banalan svet čija iščašena metafizika spontano tera na razmišljanje. Što su slonovima koje na leđima drže disksvet kod Pračeta, to su danteovski motivi u Durmanovom romanu – tek postavka za jednu bogatu i lepu priču, čiji cilj nije da okupira čitaoca, nego da ga lako vodi kroz razne svetove i zaplete, onako kako samo jedan dobar roman u 21. veku to može. I to pomno poštujući sva pravila dobrog zapleta, upečatljivih likova, i jasne niti pripovedanja.
Elem, situacija kojom se čitalac uvodi u radnju je jednostavna – Adam, jedan običan čovek spasio je život Bogu i ovaj želeći da mu uzvrati tu uslugu, nudi mu da obiđe paralelne svetove u univerzumu kako bi pronašao onaj na kome će moći da se preseli. I da živi bezbedno, budući da Adamov matični svet uskoro iščezava u katastrofi. Sada, to uopšte nije tako jednostavan zadatak – Adamu je potrebno da paralelni svet bude sličan njegovom u vojvođanskoj varoši i redakciji vesti, da nema virusa od koga bi mogao da umre, ali i da ima odgovarajući društveni položaj.

Naravno, Adam podoban svet ne može da nađe sam, u tome mu, pomažu anđeo i demon, naravno u ženskom obliku. Svo troje, uglavnom kršeći disciplinska pravila svemira, mešajući teologiju, sajber tehnologiju, klasični žurnalizam, povremeno i epsku fantastiku, vode čitaoca na jedno veselo putovanje kroz svetove toliko smešno slične našem. I kako je Adam novinar, njegova pozicija i glavnog junaka i glavnog posmatrača, omogućuje mu da se lako i duhovito poigrava mnoštvom likova i mnoštvom događaja, čineći roman pravom dobrom zabavom za čitaoce, bili oni ljubitelji žanra ili ne.

Autor Rastislav Durman radio je kao novinar, scenarista, urednik i reditelj. Osnivač je i glavni urednik Linka, časopisa za medijske profesionalce. Od avgusta 2011. vodi Odeljenje za razvoj programa RTV Vojvodine. Autor je tri televizijske serije, četrdesetak radio i TV drama, stotinak dokumentarnih filmova, knjiga proze Svašta od mene (1983), Zagonetni znak (sa Nevenom Simin, 1986), Njofokle (1989) i Verka zlatna i čarobna (2008).

J. Lukač

****

NOVIJA ISTORIJA BALKANA

Geneza neprijateljstva, sukoba i kriminala

Knjiga Razbojnička država: Kosovo u svetskoj politici Jelene Georgijevne Ponomarjove, objavljena je nedavno u izdanju IK Evro Book. Knjiga nudi iscrpne, utemeljene ali i zastrašujuće odgovore na mnoga pitanja u vezi s događajima u srpskoj južnoj pokrajini, analizirajući genezu neprijateljstva, sukoba i kriminalnog sistema koji je postao osnova najmlađe evropske države. „Delo pred nama samo je jedan od mnogih spisa i priloga koje je autorka napisala o bivšoj Jugoslaviji, počev od svojeg doktorata u kojem se bavi razbijanjem SFRJ. Razbojnička država značajna je stoga što, iako pisana za ruskojezičnog čitaoca, daje sumaran pregled poznatih i manje poznatih pojedinosti iz poduhvata zapadnjačkog otimanja Kosova i Metohije od Srbije, koji se uklapaju u kompaktnu i upečatljivu sliku, a tekući događaji tu sliku samo iznova potvrđuju“, beleži, između ostalog, dr Časlav D. Koprivica.

Jelena Georgijevna Ponomarjova poznata je istoričarka, sociološkinja i publicistkinja, doktor političkih nauka, profesorka Teorije međunarodnih odnosa na Moskovskom institutu za međunarodne odnose pri Ministarstvu spoljnih poslova Rusije. Jedna je od vodećih specijalista u oblasti novije istorije Balkana. Autorka je nekoliko udžbenika, više od 100 naučnih publikacija u domaćim i stranim izdanjima i šest monografija: Politički razvoj postjugoslovenskog prostora (unutrašnji i spoljašnji faktori), Nove države na Balkanu, Nestabilne oblasti: Balkan – Centralna Azija, Projekat Kosovo: Mafija, NATO i visoka politika. Autorka će posetiti Beograd između 2. i 5. maja ove godine, kada će biti organizovana i promocija knjige.

K. E. D.

****

POEZIJA

Savremeni pesnici 21. veka Bodleru u čast

Antologija posvećena jubileju kojim se obeležava 150 godina od smrti francuskog pesnika Šarla Bodlera (Charles Baudelaire, 1821-1867) Poslednji cvetovi zla, pojavila se početkom godine u (sam)izdanju Zorice Tijanić. Antologiju su priredili članovi redakcije e-časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani Kolodvor, Zorica Tijanić – glavna urednica, spisateljica i novinarka, Mario Lovreković – pisac i Jelena Dimitrijević – novinarka i doktorand filozofije. Antologija na 245 strana sadrži 170 pesama posvećenih Bodleru, od čega i tri eseja, koje potpisuje 156 autora. Komisija, koju su činili članovi uredništva i priređivači knjige, odabrala je najbolje pesme između više od 350 pristiglih radova, iz različitih delova zemlje i inostranstva.

K. D.

****

PRIČE O PUTOVANJU

Detalji iz života prijatelja srpske nacije

Još jedan neobičan žanr, knjiga koja predstavlja skup priča o putovanjima i profesionalnim iskustvima misterioznog junaka Arčibalda – Arčibaldovo putovanje iz pera Angusa Alasdira, zaintrigirala je publiku u Srbiji, zahvaljujući beogradskoj IK PortaLibris. Prilika je to da čitaoci saznaju ponešto o avanturama i neobičnim situacijama u koje na svojim putovanjima dospeva glavni junak, inače visokoobrazovani švajcarski kriminalista i lekar iz Lozane, osnivača Institut de police scientifique u tom gradu, a zapravo će po prvi put biti rasvetljeni detalji života velikog prijatelja srpske nacije, o kome se malo zna. Arčibald, zvuči poznato?

Arčibald je privržen ne samo svom švajcarskom zavičaju već i Srbiji, iz koje potiče i njegova supruga. Pripovedanje je vremenski smešteno na početak 20. veka, oko 1900. Radnja romana o Arčibaldu odvija se širom Evrope. On se neprekidno suočava sa kriminalnim slučajevima, koji u sebi nose mistične elemente. Vremenom, Arčibald počinje da postepeno sumnja u tačnost svoje životne maksime „Ne postoji ništa na ovom svetu, što se ne može objasniti racionalnom logikom“. Jedan ubeđeni prosvećeni agnostičar počinje da otvara svoj duh u odnosu na druge nivoe čovekove refleksije stvarnosti, u odnosu na transcendentnu dimenziju postojanja i opstajanja ljudskog duha i sveukupnog bića.

K. P. D.

****

KRAJ TRILOGIJE

Sveštenik, filozof pa vojskovođa

Istorijski roman Julijan, koji se pojavio 2017. u izdanju Lagune, pored romana Konstantin i Dioklecijan, spada u opus magnum Ivana Ivanjija jer verodostojno i uverljivo oživljava vreme i okolnosti u kojima se u Rimskom carstvu širila i ustoličila nova religija Hristovih sledbenika. Julijan, poslednji roman iz Ivanjijeve trilogije o rimskim carevima poteklim sa naših prostora, priča je o nadarenom i obrazovanom vladaru koji je poslednji pokušao nemoguće: da u Rimsko carstvo vrati mnogobožačku religiju predaka, zbog čega je bio anatemisan i prozvan Apostata (otpadnik). Julijan je živeo samo 27 godina, a politikom je počeo da se bavi sa dvadesetak godina, jer je prvo hteo da bude sveštenik pa onda filozof. Nespreman je postao vojskovođa, ušao je u Galiju i dobijao bitke čitajući Cezara i, na kraju, prevaren i izdat, poginuo herojskom smrću prilikom opsade persijskog grada Ktesifona na Tigru. „Kod ovog rimskog imperatora ima nečeg univerzalnog u mehanizmu vlasti: oko njega su bili ljudi koji su pod Dioklecijanom proganjali hrišćane, pa su pod Konstantinom postali dobri hrišćani, a pod Julijanom su opet ustali protiv njih“, kaže pisac u jednom osvrtu na roman.

Književnik i prevodilac Ivan Ivanji rođen je 1929. u Zrenjaninu. Roditelji, Jevreji, ubijeni su 1941, a on se spasao bekstvom kod rođaka u Novi Sad. Tu je uhapšen u martu 1944, posle čega je bio zatočen u koncentracionim logorima Aušvic i Buhenvald do aprila 1945. S nemačkog i mađarskog jezika preveo je desetine knjiga i drama.

K. L. D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari