Ne posedovati ništa, a imati sve 1Foto: Kay Nietfeld/EPA

Fuzija novih tehnologija koja briše granice između fizičkog, digitalnog i biološkog sveta, znak je početka Četvrte industrijske revolucije, smatra Klaus Švab, osnivač Svetskog ekonomskog foruma.

Za razliku od prethodnih, Četvrta se razvija munjevitom brzinom, bez presedana u istoriji. Njen radikalni uticaj na gotovo svaku industriju, u svakoj državi sveta, menja čitave sisteme proizvodnje, poslovanja i javne uprave, što jasno govori da smo zakoračili u nepoznate vode – a da jedva imamo vremena da se osvrnemo oko sebe.

To nas, naravno, ne sprečava da uživamo u spoju najlepših odlika svih utopijskih svetova o kojima je čovečanstvo sanjalo.

Jedna od njih je ekonomija deljenja, ili kolaborativna potrošnja, novi socioekonomski model koji se razvija na temelju tehnoloških inovacija, „povezivanja ljudi i trgovaca preko onlajn platformi na kojima se transakcije robe i usluga obavljaju bezbedno i transparentno“ (iz Rezolucije EP o novim konceptima za podsticanje turizma u Evropi, 2015). Novi model omogućava direktne, optimalne razmene, na Mreži ili u fizičkom okruženju.

Evropska poslanica socijalno-liberalne partije Danske, Ida Auken, odlazi korak dalje zamišljajući grad budućnosti u kom nema imovine, dok je lista besplatnih zajedničkih dobara proširena na sve svakodnevne potrepštine, uključujući hranu, stanovanje i transport. Tradicionalnu kategoriju robe smenjuju usluge, dok se sa vlasništva nad materijalnim dobrima, težište društvenih odnosa pomera na pristup uslugama.

Nije li to upravo ostvarenje vizija kojima su vođene društvene avangarde tokom čitave istorije civilizacije, što su, u pravilnim ciklusima otpora, okupljale porobljene i potlačene obećanjem ljudske solidarnosti, ujednačenog blagostanja i opšte dobrobiti, od verskih diverzija antičkog poretka, pa sve do Doba vodolije i fantazma o mehanicističkoj pravičnosti tržišta? Ne posedovati ništa, a imati pristup svemu, danas je novi nalog autonomije života i ljudske slobode.

Digitalnoj reinkarnaciji antičke agore, na kojoj slobodni građani slobodno diskutuju o pitanjima značajnim za zajednicu, upravo je nedostajao aspekt emancipacije neslobodnih – mogućnost uključivanja u stvaranje vrednosti, preuzimanjem sredstava proizvodnje i kontrole nad vlastitim radom.

Gomilanje privatne svojine postaje ekonomski neisplativo, što rasterećuje mobilnost radnika i znatno redukuje uticaj na životnu sredinu. Životni standard meri se prema stvaranju nematerijalnih dobara i mogućnostima pristupa intelektualnoj svojini, reputaciji, virtuelnim dobrima, podacima. Novi odnosi razmene razvijaju se unutar trougla „pružaoci usluga – korisnici – platforme“, gde je granica između pružalaca usluga i korisnika sve manje jasna.

Radikalni poremećaji na tržištu rada, uz direktnu razmenu usluga među korisnicima, restrukturiraju finansijske transakcije i isključuju čitave klase posrednika. Virtuelizacija dobara omogućava modularnu ponudu i prilagođavanje elemenata individualnim zahtevima korisnika, kreditiranih u vremenu umesto u novcu. Novi model ekonomskih aktivnosti, gde potrošač/korisnik kapitalizuje svoju imovinu i znanja koristeći ih efikasnije, pruža obilje prilika za mikro-preduzetništvo i snižava ukupnu cenu vlasništva nad imovinom. Tržišta preplavljuju slobodnjaci, frilenseri, radnici koji biraju za koga će i pod kojim uslovima raditi, koji sami određuju svoje radno vreme i sami podmiruju svoje potrebe i obaveze.

Proizvodnja se kreće ka punoj automatizaciji i robotizaciji dok 3D štampa, ili digitalna fabrikacija, omogućava uključivanje u sistem automatske obrade podataka i algoritamskog upravljanja, koji postaju standard u javnoj upravi, finansijskoj industriji i mnogim drugim oblastima.

Stalna povezanost korisnika i uređaja kojima se služi, sugeriše ne samo buduću pervazivnost virtuelne i proširene stvarnosti, već i uključivanje virtuelnih aktivnosti u opseg identiteta. Učešće u umreženoj zajednici vrednuje se u neposrednoj interakciji sa članovima zajednice, neograničene geografskim ili kulturološkim poreklom, na osnovu složenog reputacionog sistema koji dalje narušava tradicionalne društvene hijerarhije.

Mnoge od ovih promena zapravo su već na snazi, a uticaj koji vrše oseća se širom sveta, bez obzira na to u kojoj meri lokalna tržišta uspevaju da uhvate korak. Na pitanje granica nacionalnih jurisdikcija internet nije ponudio novi, neobičan odgovor, već ga gotovo u potpunosti prepušta istoričarima. Ponekad se čini da pravni i politički provizorijum u kom živimo opstojava samo zahvaljujući inerciji; čovečanstvo još uvek nije domislilo, pa ni opisalo sve promene koje su nas zadesile.

Novi industrijski preokret odigrava se ne samo izvan tradicionalnih odnosa, već i unutar diskurzivnog polja čiji jezik većina još uvek ne govori. Nije to samo puko teorijsko pitanje, već problem praktične svakodnevice. LJudi nisu u mogućnosti da razluče kada su u poziciji klijenta, kada pružaju usluge a kada su oni sami proizvod.

U kom trenutku pojedinac koji povremeno pruža određenu uslugu postaje profesionalac, subjekt pravne zaštite ali i obaveza koje izviru iz tradicionalno regulisanih radnih, trgovinskih i potrošačkih odnosa? Kada društvena razmena postaje ekonomska razmena koja ugrožava uspostavljeno tržište? Kada društvena razmena postaje novostvorena vrednost podobna za oporezivanje? Da li se šerovano mesto u kolima, na putu od Beograda do Zagreba, tretira kao drugarska razmena, usluga informacionog društva ili usluga prevoza? Ko garantuje kvalitet usluge – internet servisi ili učesnici u transakcijama, i da li se na njih odnose pravila oglašavanja i poštenih trgovinskih praksi? Kome je svrsishodno žaliti se kada smo prevareni, izmanipulisani ili nepravično vrednovani: domaćem pravosuđu ili korisničkim servisima?

Kako će se uopšte ispregovarati novi društveni ugovor, kad još nije jasna ni struktura novog društva niti su postojeći regulatorni okviri sposobni da obuhvate sve nove odnose koji se stvaraju u „organizaciji umreženog rada“? Prava osvojena tokom 20. veka više nisu primenjiva na većinu slobodnih preduzetnika, na čiji teret danas padaju rizici koje je u centralizovanom sistemu proizvodnje i distribucije snosio poslodavac.

Uz neprestano ulaganje u automatizaciju, stopa nezaposlenosti sve češće korelira sa viškom zaposlenih, dok se produktivnost seli u fleksibilne oblike rada. Nova klasa prekarnih radnika živi i radi po drugačijim pravilima igre, u procepu između radnih i građanskih prava, opterećena odgovornošću privrednika i lišena zaštite. S druge strane, narušavanje tržišta rada direktno utiče na pregovaračku moć tradicionalnih radnika, čija su osvojena prava i pozicije dodatno ugrožene konkurencijom preduzetnika sa interneta.

Pristup tržištu rada, usluga i proizvoda, bez obzira na kojoj strani se nalazimo, uslovljen je odricanjem od privatnosti, budući da se reputacioni sistemi hrane podacima o našem dosadašnjem ponašanju, dok se njihove algoritamske strukture ispostavljaju kao nimalo lišene ljudskih predrasuda.

Konačno, ni sama „ekonomija deljenja“ nije ono za šta se predstavlja, budući da su glavni igrači na sceni korporacije koje posreduju u razmeni među korisnicima, ubirući ogromne profite. Bilo da kupuju robu ili uslugu, primarni motiv potrošača je utilitaran, a ne društveni. Stoga bi bilo nužno osvestiti utopijski entuzijazam i vratiti pažnju na temeljna pitanja društva u Četvrtoj industrijskoj revoluciji. Osnovna aporija socijalnih pokreta 19. i 20. veka – ima li demokratije bez vlasništva? – ostaje nerešena. Klasa koja plaća najvišu cenu, nesumnjivo će uskoro dobiti priliku da ponudi svoj odgovor.

* Tekst nastao na osnovu predavanja dr Đorđa Krivokapića; Konferencija “Rad u digitalno doba”, Beograd, 14. 12. 2016.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari