Retrospektiva u Njujorku 1Foto: Fonet / FEF Palić

Petak, 19. maj
Na put u SAD smo krenuli na poziv Harvard film arhiva, Džordž Istman muzeja u Ročesteru i Antolodži film arhiva iz NJujorka.

Inicijativa za retrospektive na kojima će se pokazati 20 filmova, datira još od jeseni 2013, kada smo sa filmom Jedna žena, jedan vek gostovali na Stenford univerzitetu u Kaliforniji. Tada smo upoznali sadašnje programere, DŽeremija Rozena iz Harvarda i DŽeda Rapfogela, iz Antolodži arhiva. Jurija Medena, koji je programer filmskog programa u DŽordž Istman muzeju, znamo odavno, još od vremena kada je uređivao program u Kinoteci Slovenije. Sarita je tokom dve prethodne godine sa njima vodila korespondenciju, koordinirala termine, predloge filmskih naslova i sakupljala kopije filmova iz nekoliko arhiva u Evropi. Nedavno je stigla i neočekivana vest: u harvardskom arhivu imaju odlično očuvanu 35mm kopiju Lipanjskih gibanja. Posle gledanja, zaključujemo da je to najbolja kopija tog filma koja postoji. Nađeno je i nekoliko rolni Ranih radova. Harvardu je filmove donirao američki distributer, koji je filmove kupio 1969. godine.

U Ročesteru nam je domaćin Jurij Meden, briljantni filmski poznavalac, teoretičar i kritičar, sada šef filmskog programa bioskopa Drajden. Sinoć, posle gledanja filma Destinacija_Srbistan, kod njega u kinu, bila je duga, zanimljiva diskusija o migrantskom pitanju. Tema je relevantnija ovde nego kod nas, jer SAD je po difoltu država koju su stvorili migranti i izbeglice.

Danas po podne iz Ročestera putujemo u NJujork. Poslednjih nekoliko sati smo proveli u DŽordž Istman muzeju. Kuća ogromna, liči na engleski dvorac. Vlasnik Kodaka ju je izgradio za sebe i svoju majku, 1903. godine. Sobe su nameštene, isto, kao kada su u njima živeli. Zidovi obloženi skupocenom tikovinom i orahom. Nameštaj i pokućstvo luksuzni. Vodiči objašnjavaju da su u goste dolazili holivudske zvezde i najbogatiji industrijalci Amerike. Kažu da je vlasnik bio osobenjak, koji bi napuštao prijeme, bez upozorenja, ostavljajući goste da se zabavljaju sami. Od 1949. zdanje je sedište najstarijeg muzeja fotografije na svetu, sa filmskim arhivom koji svakako spada u grupu najvećih i najbogatijih. Među brojnim muzejskim eksponatima izložen je i faksimil pisma, kada je patentiran Kodak. DŽordž Istman piše da je izabrao reč koja ne znači ništa, koju je sam izmislio. Da bude zvučna, da se piše kako se izgovara i da se ne može menjati od jezika do jezika, odnosno na svetskom tržištu. Tako je i bilo.

Kodak radionica, od osnivanja krajem devetnaestog veka, napredovala je raketnom brzinom, te je za nekoliko godina postala jedna od najjačih američkih firmi. Navodno, ekonomski moćnija od Forda. Najproduktivnija delatnost je postala proizvodnja filmske trake, negativa i pozitiva, što je osnovna sirovina filmske industrije u svetu. Kodak korporacija je formirala ispostave po svim kontinentima. Rast tražnje filmskog materijala i laboratorijske obrade rastao je konstantno od 1905, sve dok nije standardizovana elektronska i digitalna tehnika, pre sedam-osam godina.

Za svaku kopiju igranog filma, tokom stogodišnjeg vladanja negativa, bila su potrebna dva i po kilometra trake. A tokom snimanja, sa mnogo dublova i odbačenog materijala, troši se prosečno 20 do 30 kilometara. Film ne može da se montira, bez isto toliko kilometara pozitiv trake. Dakle, samo za jedan film, iz fabrike je izlazio pun kamion filmskog materijala, čija je prosečna cena po metru i nekad i danas, između tri i pet dolara. Kada se uradi uspešan film, on se umnožava za distribuciju u 20, 50 ili čak hiljadu kopija. Zavisno od tražnje i veličine tržišta. Dovoljno argumenata zašto je DŽordž Istman okretao milijarde. Ogromna fabrika Istman Kodak je već dvadesetih godina prošlog veka zapošljavala 160.000 radnika i inženjera. Vlasnik je, kažu, među šest najbogatijih ljudi sveta. Donirao je izgradnju bolnica, univerziteta, najveće američke muzičke akademije, stanove za udovice radnika Kodaka, u kvalitetnim kućama. Sve to postoji i danas.

Paralelno sa filmskom trakom Istman Kodak, patentirane su mnoge generacije fotoaparata i kamera, koje su izložene u Muzeju. Zaključno sa vasionskom kamerom, koja je bila na Mesecu. Istman je živeo do sredine tridesetih, firma je ostala moćna i posle njega, do devedesetih, kada se masovno počinje da snima video i beta tehnikom, a zatim elektronikom. Danas zapošljava 6.000 radnika. Proizvode i dalje filmski klasičan materijal, na kome samo po neki sladokusci, kao Tarantino, još uvek rade.

Međutim redovno se obnavljaju i izrađuju nove filmske kopija svetskih klasika. To je jedna od bitnih funkcija Istman muzeja. Dok smo bilu u Ročesteru, gledali smo novu kopiju filma Doručak kod Tifanija, a sledećih dana će pokazati Lorensa od Arabije, Amarkord i Kazablanku. Meštani nisu izgubili radna mesta samo u Kodaku. Ugašena je ili izmeštena snažna tekstilna i prehrambena industrija, prerada metala i drveta.

Veliki je broj nezaposlenih. Mnogobrojne veličanstvene zgrade i neboderi, iz starih dobrih vremena, zvrje prazni. Retki su kafici, malo je omladine u gradu. Većina siromašnih, gnevnih, glasala je za Trampa….

Subota, 20. maj

Ovoga puta u NJujorku odsedamo u hotelu u Hauston ulici, u neposrednoj blizini Antolodži arhiva u kojem već od sutra počinje program retrospektive, i trajaće sve do kraja maja. Na programu je trinaest dugometražnih i sedam kratkometražnih filmova. Pokazuju se po dva puta.

Večeras odmah po dolasku u grad nalazimo se sa starim prijateljima Seri Milner i Ernestom Larsenom, profesorima filma na njujorškom univerzitetu i autorima alternativnih filmova, koje znam još od susreta na Oberhauzenskom festivalu, 2006.

Od onda smo u redovnim kontaktima, dolazili su nam u posetu u Novi Sad, bar tri-četiri puta, kada god su na turnejama u Evropi. I mi smo bili više puta u NJujorku njihovi gosti. Tek što smo se sreli i razmenili par reči, vreme je da odemo do Bruklina, u jedan od novih klubova u kojem večeras nastupa Teri Rajli, kalifornijski kompozitor i pijanista. U poslednji čas na koncert pristižu još dvoje veoma dragih prijatelja – kompozitorka Aleksandra Vrebalov poreklom iz Novog Sada i DŽon King, takođe kompozitor iz NJujorka. Posle koncerta (kojim Teri Rajli započinje ovogodišnju svetsku turneju) svi zajedno proslavljamo, i već pravimo planove za kraj leta kad sve četvoro dolaze u Novi Sad.

Nedelja, 21. maj

Dan započinje susretom sa Orfeasom Skutelisom: još od kraja devedesetih godina radio je na nekoliko mojih filmova, a na poslednjem projektu Destinacija_Serbistan, zajedno sa Mišom Miloševićem bio je direktor fotografije i asistent režije. U NJujorku je skoro dve godine, i baš pre dva dana uspešno je okončao master studije na filmskom odseku NJu skula. Na svečanosti dodele diploma gošća mu je bila njegova desetogodišnja ćerkica Mara, kojoj je ovo prvi boravak u NJujorku, te joj Sarita danas entuzijastično predstavlja autentične specijalitete koji se još uvek mogu pronaći u starim jevrejskim knis kafeima u Louver Ist Sajdu. Dok su njih dve zauzete, meni Orfeas objašnjava kako su provere i restrikcije sa vizama, donesene nedavno, pogodile i univerzitete. Mnogo manje studenata dolazi, katedre se reorganizuju. Univerzitetima je oduzeta ingerencija da daju preporuke za zapošljavanje uspešnim studentima. To je sada isključivo u rukama administracije. Žurimo u bioskop, počinje retrospektiva: od 19h pokazuju se Rani radovi, a odmah potom, od 21h po prvi put sa engleskim prevodom film Raj, snimljen još 1975. u Nemačkoj.

Ponedeljak, 22. maj

Filmovi su sinoć izazvali prilično zanimanje: gledaoci su hteli da čuju, kako je u jesen 1968, u sistemu o kojem uče kao dogmatskom, jednopartijskom državnom socijalizmu, mogao da bude snimljen taj film. Teme koje ih zanimaju u raspravi: demokratija ili diktatura, vlast u rukama birokratije, radnika ili intelektualaca, zatim položaj žene u društvu mačo šovinizma, pa su ta pitanja u vazduhu i dalje.

Ja sam počeo diplomatski: da su mojoj generaciji inspiracija bili filmovi i autori koju Antolodži arhiv pokazuje i čuva – Bunjuel, Čaplin, Breson, Maja Deren, Jonas Mekas…

Utorak, 23. maj

Retrospektiva teče po planu, pre svake projekcije programer DŽed Rapfogel daje uvodna objašnjenja, a nakon odgledanog filma slede razgovori u trajanju od minimum pola sata. Danas je dan za masterklas: dvosatno predavanje za studente i kolege mlade reditelje. Uveče se srećemo sa prijateljima i planiramo detalje za sutrašnji put do Vašingtona: povod je poseta novootvorenom Muzeju afroameričke istorije i kulture. Spektakularna postavka, fascinantno strukturirana arhiva.

Sreda, 24. maj

Posle nekoliko godina, susret sa Benom, starim aktivistom iz studentskih pobuna krajem šezdesetih godina prošlog veka. Učestvovao je u demonstracijama u Vašingtonu, kada su izbili sukobi sa policijom. Bilo je hapšenja i suđenja. Ben priča kako se više godina povukao u Stenovite planine. Živeo je u divljini, lovio je i čuvao stoku. Kada ga pitam gde je živeo, kaže – u sedlu. Objašnjava, da je jednog konja jahao, druga dva su nosila opremu: šator, ćebad, zamke i oružje za lov, posuđe za ishranu. Pet godina nije „silazio u grad“. Čekao je da potraga za njim prestane. Pisao je sve vreme, a poslednjih godina je objavio nekoliko knjiga. Kaže da je pre nekoliko meseci bio u Norveškoj, gde je sa prijateljima predložio projekat obilaska i istraživanja lokalnih stanovnika Aljaske i Grenlanda, Inuita. Pitam ga da li je čuo za Hanti narod i njihove naseobine u Sibiru. Oni tvrde da su poreklom slični Inuitima. A da od tih grupa potiču američki Indijanci. Ispričam mu da sam prošlog meseca bio na filmskom festivalu u Hanti-Mansijsku, 3.000 kilometara istočno od Moskve. Sreo sam te ljude, razgovarao sa njima. Imaju šatore i odeću, identičnu onoj na fotografijama i crtežima severnoameričkih Indijanaca. Kada sam ih pitao, otkud da kopiraju Indijance, uglas su odgovorili: pre više hiljada godina, kada su kontinenti bili spojeni, na mestu gde je danas Beringov moreuz, prelazili su na teritorije Amerike i Kanade.

Dogovaramo se da organizujemo ekspediciju Benovih prijatelja, iz Jakuma rezervata, u državi Vašington da idu da posete rođake u Sibiru…

Pitam ga, kako se pod Trampom snalazi. Smeje se: Tramp je u rekordnom vremenu pokazao apsurde i slabosti američkog sistema. Toliko ga je prodrmao, da će se ili raspasti, ili ojačati. Sve će se znati za pola godine, zaključuje Ben.

Četvrtak, 25. maj

O filmovima iz današnjeg programa razgovor je bio opušten.

Gledaoci prihvataju humor i energiju junaka. Traže da detaljnije izložim metod dokumentarno-igrane strukture, primenjene u nekoliko filmova. Stižemo i da posetimo najnoviji art bioskop u gradu, Metrograf – novo kultno mesto.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari