Najslavniji narednik 1

Za izložbu „Kubizam i apstraktna umetnost“ otvorenu u njujorškom Muzeju moderne umetnosti u martu 1936. Alfred Bar, prvi direktor slavnog MoMa, napravio je shemu razvoja apstraktne umetnosti, svojevrsno porodično stablo moderne umetnosti.

U ishodištu Van Gog, Sera i, pre svih, osamljeno izdvojeni Sezan, bez estetskih predaka a sa silnim potomstvom. Hipotetičko muzičko porodično stablo XX veka moglo bi početi Posvećenjem proleća Stravinskog, literarno izvesno DŽojsovim Uliksom, moderno džezersko sigurno Majlsovim Kind of Blue… rokersko (ne rokenrol!) bez ikakve dileme Bitlsima sa Sgt. Pepperom kao krunom na glavi (ovo bezgrešno začeće narednika Pepera ushitilo bi kružok srpskih kreacionista da nije bilo Lenonove �popularniji smo od Isusa�). Nakon pola veka ispostavlja se da je Pepper bio ne samo važan već neophodan, u meri u kojoj je to za Kejdža bio Erik Sati, koji je svojom Gymnopedie No1 (prvi pop klasik – M. Bowen) prekinuo svaku vezu sa dotadašnjom muzikom. Pepper je bio rokerski odgovor na magijski realizam korišćenjem istih/sličnih izvora: proširenjem rok vokabulara i do danas teško shvatljivim tehničkim postupcima, erudicijom bez presedana, znatiželjom, visprenošću…

Diskografski, 1967. bila je šokantna. Prvog februara rodonačelnik psihodeličnog roka, DŽeferson Erplejn, objavljuje Surrealistic Pillow okončavajući, uz pomoć Grejtful Ded, DŽenis DŽoplin… britansku rok invaziju SAD; u martu Velvet Andergraund i Niko istoimenim albumom izlaze iz Vorholove senke zvukom iz kojeg će alternativa decenijama crpeti inspiraciju (�Jeste da je Velvet prodat u samo trideset hiljada, ali svaki kupac je potom napravio rok grupu!� – Brajan Ino). U maju novi šok – Are You Experienced DŽimija Hendriksa, neponovljiva mešavina psihodelije i hard roka. Grozničavo summer of love nije iskusilo uobičajenu letnju diskografsku pauzu. Već u augustu Pink Flojd prvenac, The Piper at the Gates of Dawn (povod za izložbu Pink Flojd � njihovi posmrtni ostaci u londonskom Viktorija i Albert muzeju otvorenu 13. maja). U septembru Dors sa Strange Days, samo sedmicu kasnije Bič Bojs sa skandalozno potcenjenim (dovoljna je bila Good Vibrations!) Smiley Smile�Samo je uporno (i bezuspešno) insistiranje ciničnog Frenka Zape da groteskno parafrazira omot Peppera sprečilo da im se pridruži njegov šamarajući We’re Only in It for the Money koji će, sa petomesečnim kašnjenjem, izaći u martu 68. I u takvoj halucinogeno utopijskoj atmosferi Pepper zasenjuje sve. Samo je 1912. doživela takvu eksploziju novog (Stravinski, Šenberg, Berg). Lucidno je primetio Sioran da �pred kraj svakog razdoblja nastupa rajsko doba duha�.

Sgt. Pepper direktna je posledica odluke Bitlsa da nastupom na Candlestick Parku u San Francisku 29. augusta 1966. završe koncertnu aktivnost (da su to organizatori znali sigurno je da bi posetioci – 25 hiljada, čak 17 hiljada neprodatih ulaznica – platili više za skromnu ponudu od 11 pesama u trajanju od tridesetak minuta). U Abbey Road Studio dva ušli su 24. novembra 1966, izašli 20. aprila 1967. Ukupno nešto više od 400 sati snimanja, sinhronizacija i postprodukcije.(Deset pesma za 1. album Please, Please Me (objavljen 22. mart 1963) snimiće 11. februara za �585 najproduktivnijih minuta u istoriji snimanja muzike�). Prvo je snimljena Strawberry Fields Forever (26 verzija!) koju će besprimerno gramzivi izdavač (EMI/Parlophone) zajedno sa Penny Lane, rezom bez anestezije, amputirati od Peppera i objaviti kao singl(!) samo sto dana pre albuma! Ernesto Sabato, u pohvali Borhesu� �Borhes koga želimo da sačuvamo je pesnik koji je ponekad pevao o dvorištu iz detinjstva , o ulici u predgrađu�� Kao da je slušao Lenonovu Strawberry Fields Forever (dvorište Armije spasa u kom je Lenon provodio leta u detinjstvu) i Mekartnijevu Penny Lane (ulicu u Liverpulu). Slediće When I�m Sixty-Four, Penny Lane (Bitlsi + dve oboe, dva engleska roga, dve trube i kamerni gudački orkestar)…19. januara snimiće osnovu (Lenonov glas, klavir, gitaru i udaraljke) za A Day In the Life na koju će, za to veličanstveno Pepperovo finale, 10. februara dodati središnja 24 takta orkestra sastavljenog od članova Kraljevske filharmonije i Londonskog simfonijskog orkestra da bi 22. februara dodali coup de grace � sinhroni akord dvanaest klavira u trajanju od 53 sekunde koje dobroćudnog Narednika prevode u besmrtnike. (svi datumi i detalji iz The Complete Beatles Recording Sessions, Mark Luison 1988).

Pepper je objavljen 1. juna. Zanemelost je bila potpuna. Rokenrolu do tada nepoznat, alter ego koncept bio je genijalno rešenje (ponoviće ga Dejvid Bouvi tačno pet godina kasnije albumom The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars). Artizam, diskretno prisutan na Rubber Soul i značajnije na Revolveru eruptirao je na fantazmagoričnom Naredniku jer, odgovara Mekartni Beriju Majlsu u Many Years From Now� �bili smo siti Bitlsa. Odrasli smo�zaželeli se stvaranja, a ne zabavljanja� (nikad odrasli i željni samo zabavljanja oboleće od dorijangrej sindroma i u poodmaklim šezdesetim i ranim sedamdesetim groteskno skakutati na bini). Uobičajeni prateći singl nije objavljen. Prvi put na rok albumu štampani su svi tekstovi. Prvi put kompozicije nisu bile odvojene pauzama pa je slušanje odavalo utisak dvostavačne svite.

Nakon otrežnjenja, pohvale bez presedana. Kompozitor Ned Rorem, u pauzi obračuna sa nekritičkom ortodoksijom avangarde stiže da kaže da je melanholična She’s Leaving Home �u ravni sa svim što je Šubert ikada napisao�. Za Bernstina jedino moguće poređenje Peppera je sa Šumanom. Uvaženi klasičari ostali su na romantičarskoj predominaciji lepote. Pepper je nudio više ali to je zahtevalo drugačiju vrstu osećajnosti, onu koju najbolje iskazuje Pepperov ispisnik, magazin Rolling Stone (prvi broj objavljen šest meseci nakon Narednika)��Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band je najvažniji rokenrol album, neprevaziđena avantura najveće R&R grupe u konceptu, zvuku, kompoziciji, dizajnu i studijskoj tehnologiji��

Najveća pohvala stiže od nekadašnjeg cenzora. Na adresu tek objavljenog Peppera bastion britanskog puritanizma, sa nedirnutim kulturnim nasleđem edvardijanskog carstva, onemoćali BBC obaveštava izdavača Peppera kako�� Nismo mogli a da ne zaključimo da reči I’d love to turn you on, iza kojih sledi rastući kolaž zvuka, mogu da imaju zlokobno značenje. Samo snimanje je moglo biti nevino i u dobroj veri, ali moramo da uzmemo u obzir način na koji će ga mnogi mladi ljudi neizbežno tumačiti. Turned on je fraza koja se može koristiti u mnogobrojnim okolnostima, ali je trenutno aktuelna u žargonu zavisnika od droge.�

Kada shvate da im Radio London i Radio Karolina otimaju i poslednje tinejdžere uplivaće konačno u šezdesete i 30. septembra pokrenuti Radio One koji će diskretno �zaboraviti� aktuelni žargon. Godinama potom BBC će na �vremenskoj crti britanske istorije� iznad datuma 1. jun 1967. ispisati Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band uvodeći ga (i samo njega!) u društvo krunisanih i odrubljenih glava, pirata i špijuna, vigovsko-torijevske vrteške, Čosera, Šekspira, Ozborna…

Herbert Rid piše da je Gogen, počinjući sliku, običavao da kaže �Da uradimo jednog Sezana�. U intervjuu Eskvajeru juna 2015. Kit Ričards potvrđuje ono što se poodavno znalo: sa DŽegerom je odlučio da �uradi jednog Peppera�. Avaj,��Bitlsi su zvučali silno dok su bili Bitlsi. Onda su krenuli da rade Peppera. Ima ih koji misle da je album genijalan ali ja mislim da je to miš-maš đubreta, poput Satanic Majesties. Ako vi možete napraviti takvo sranje, možemo i mi�. Enciklopedijski vredna izjava kako se za mizeran domet kopije optužuje veličanstvenost originala. Ne zna svinja šta je dinja.

Za sve druge ostaće Pepper zaštitni znak Summer of Love � nade, želje za promenom i utopijskim stremljenjima. Za samo jedanaest meseci nabujali revolucionarni optimizam pokazaće da su utopija i distopija dve strane istog novčića (D. Edgerton) jer će Berlinom, Parizom, Ohajom, Meksiko Sitijem… poteći krv, a u Varšavi, Beogradu… pendrek prokrčiti put neoliberalnom blagostanju.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari