Zatočenici tuđih monologa 1

Petak, 02. jun
. pre neki dan reče: -zatočenik tuđih monologa- i evo, sve mi se čini da bi od toga ispala dobra priča.

Junak sluša druge, do te mere da postepeno postaje deo njihovih narativa, gubi sebe u njima, to je konačne uživljavanje, samouništenje saosećanjem.

Možda iz tog straha već danima ne uključujem televizor. Preskočio sam ključne vesti iz zemlje, sačekale su me iza ćoška, na društvenoj mreži. Naravno da je nemoguće u potpunosti se isključiti. Svi smo mi zatočenici tuđih monologa i, onako kolektivno, zatočenici tuđeg monologa. S vremenom postaje sve napornije slušati drugoga, interesovanja se sužavaju, umesto da se šire, i za ono što ne potpada pod njih nemam živaca. Svestan svoje sebičnosti, sve manje imam želju da drugom saopštim nešto. Pokušavam da budem fer. Naravno, nemoguće je u toj igri biti sasvim fer. Ali moguće je postati zatočenik sopstvenog monologa.

Subota, 03. jun

Ne znam u kom trenutku sam prestao da odlazim na pijacu i počeo da kupujem voće i povrće, sir i meso, u marketima, ali danas smo bili tamo, među tezgama, i uopšte nije bitno da li je roba bolja na prirodnom svetlu ili pod neonskim lampama, shvatio sam da je kupovina na pijaci ritual koji mi nedostaje. Opet ću ga poštovati, to će biti moja slava. Seckularni gastronomski običaj koji se prenosi s kolenice na kolenicu. Miris namirnica nigde nije privlačniji nego na tom skvašenom betonu, usred buke prodavaca, između penzionera naoružanih glomaznim kolicima i lokalnih klošara pijanih u deset prepodne – ništa to ne smeta, tako sabrano, na tom mestu, subotom. Oduvek sam voleo pijace, u svim gradovima u kojima sam živeo. Sećam se zadarske pijace, u starom delu grada opasanom zidinama. U sećanju je jutro uvek vedro, ali možda i jesu bila takva; izlizane kamene ploče pod nogama, čistač cipela uvek na svom mestu, ribarnica širi miris mora, otac kupuje svežeg zubaca za ručak. Ili zeničke pijace, na koju kao da su šumska bića iznela ono što bi tog jutra nabrala. Brda borovnica, šumskih jagoda, ribizli, ogrozli. Travnički sir i sudžuk, mileram koji rezi i pecka za jezik. Iz okolnih pekara mirišu ramazanije posute čurukotom. Na pančevačkoj pijaci je, sa druge strane, sve delovalo ogromno, hrana za divove. Lubenice, dinje, krompir, kupus, vojvođanske obline. Listove blitve mogli ste da koristite kao lepeze… Tržnice u velikom gradu nisu tako romantične, ali odlučio sam da od Svetog Pijaca ne odustajem.

Nedelja, 04. jun

Jutros, dok sam usisavao, zazvonio je telefon. Čuo sam ga, ali nisam prekinuo posao. Zgrozio sam se pri pomisli na glas iz slušalice. Ne želim da se javim ako nije ništa važno, još manje to želim ako jeste. Palo mi je na pamet da buka usisivača nije dovoljno jaka, što me je nasmejalo, jer eto, otkrio sam situaciju u kojoj želim da taj aparat bude još glasniji. Kasnije slušam o napadima u Londonu: točkovi, mačete, noževi. Otuđenje će nam postati spasenje.

Ponedeljak, 05. jun

Posla je previše, jedva sam iskopao rupu za pauzu da ocu čestitam rođendan, ali je bar zanimljiv. Radio sam i drugačije poslove, sećam se guranja invalidskih kolica po zgradi aerodroma, grabili smo se o napojnice koje bi nam ostavljali penzionisani gastarbajteri okoštalih kolena. Imao sam plikove na tabanima od stajanja, od trčanja od gejta do gejta. Smršao sam trinaest kilograma za manje od jedne godine. Sada teško da će se to desiti. Od sedenja mogu samo da dobijem šuljeve, ali strip koji ovih dana prevodim vredan je toga. Ima u njemu džin kojem muda doslovce vise do poda. I mačka koja govori i zna kad lažete. I ubica sa nekoliko pari očiju i nekoliko pari udova, mada nema ruke. I zgodna je. Ni u jedan posao nisam zaljubljen, verovatno zato što mi ono čime najviše volim da se bavim nikad nije bilo posao, ali kad već za hleb ne baratam svojim rečima, onda nije loše makar baratati tuđim.

Utorak, 06. jun

Večeras gostujem u valjevskoj biblioteci i, kao poručeno, čitam na mreži članak o argentinskom đubretaru koji je godinama skupljao bačene knjige, pa je otvorio besplatnu biblioteku u podrumu svoje kuće. Postigao je svetsku slavu tim projektom. Istovremeno me obasipaju vicevi, memovi, gifovi o fontani na Slaviji. Slava tog projekta će biti prolazna. Dok pokušavam da odaberem odlomak iz Jaza koji ću čitati pred publikom, shvatam da fontana u mojoj glavi presušuje. Kad odem u Valjevo, neće je više biti. Svako putovanje je dobrodošlo.

Naknadna beleška: U Valjevu je bilo odlično, organizatori su doveli bend da svira pre naše priče o knjizi. Pilo se i pušilo, u simpatičnom unutrašnjem dvorištu. Svako književno veče treba da bude takvo, s muzikom i pivom.

Sreda, 07. jun

Pre tačno dve nedelje, na letu od Brisela do Beograda, topio sam poslednje ostatke belgijske čokolade na nepcu. Skupa je i brzo se pojede. Vrlo je ukusna, mogao bih da uživam u njoj svaki dan, ali čim smo sleteli na aerodrom, jedna flašica akva vive sprala je poslednje tragove arome. Došao sam kući s nagradom u koferu i legao da spavam a da se nisam raspakovao. Nisam se raspakovao ni te večeri, ni sledećeg jutra; samo sam izvukao četkicu za zube i novog Majkla Šejbona kojim sam se tamo častio. Te druge večeri, deo stvari sam rasporedio po policama ormara, a deo je ostao razbacan u čeljustima kofera. Zatvorio sam ga, da mi ne pobegne zalogaj. Ali narednog dana je još par majica i čarapa završilo na svom mestu. Sada, dve nedelje kasnije, prazan kofer je podignut na ormar i deluje izduvano i nepomično, kao da ga nikad nisam skidao odatle. -Uh, što je dobra bila ona njihova čokolada-, kaže M, na šta klimam glavom i gledam u vladara, kako, utišan, možda priča o tome kako je njemu bilo u Briselu.

Četvrtak, 08. jun

Kakva svirka! Beogradska filharmonija sa LP duom svirala je Majkla Najmana, bila je to svetska premijera verzije klavirskog koncerta raspisane za dva klavira. Znam da je koncert u Kolarcu dobar onda kada zaboravim da me kolena bole od nedostatka prostora. Zapravo, kad zaboravim na štošta. Beg iz stvarnosti? Naravno. Ovo je vreme kada na taj beg ne treba gledati s neodobravanjem, nego s nevericom. -Nije valjda da ti je uspelo?-, pitamo mi tog srećnika, a on odmiče lakim korakom Vasinom ulicom ka Trgu, ne čuje trolejbuse, ni muziku iz pekare, već samo Najmanovo: Taa-na-naaa-ni-naa-na-naaaa…

Petak, 09. jun

Najgori dan u nedelji nije ponedeljak, već nedelja, a najbolji nije petak, nego subota. Ali i petak ima svoje čari, tad stiže da se pogleda nešto, recimo nova epizoda Tvin Piksa. Planeta se podelila, nema sredine: ili se topiš ili ga tupiš – i to je razumljivo, Dejvid Linč stoji svugde, samo ne na sredini. I očigledno je u stanju da pomeri svet na isti način na koji ga je pomerio pre dvadeset i sedam godina. Kupio sam sladoled i zauzeo mesto pred televizorom. M. je sela pored mene, već zeva. Umorni smo kao psi, ali izdržaćemo. Neko mora da ustane i pusti plej. Oboje gledamo u ekran na kojem se prevrću šare skrinsejvera. Kineski sat koji smo nedavno kupili odbrojava preglasne sekunde, sve dok ne zaboravimo da zvuk postoji. Niko ne ustaje, veče se zaustavlja ili traje unedogled, teško je opredeliti se. Ponedeljak je daleko, čak se i buka radne nedelje za nama izgubila, lebdimo u vakumu petka uveče, to je njegova čar. M. se trgne kad joj kapljica otopljenog sladoleda padne na koleno. -Hoćemo sutra na pijacu?-, pita me i ja klimam glavom i ustajem.

Autor je pisac, ovogodišnji dobitnik Evropske nagrade za književnost za roman Jaz

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari