Moji svetionici 1

Pretpostavljam da je u mom uzrastu potpuno prirodan poriv da se napravi kakav-takav red, na uglavnom neurednim policama sa nasumice nabacanim sopstvenim biografskim podacima.

A iz takvog haosa je obično vrlo teško izvući iole precizne zaključke o sadržaju i smislu pređenog puta. Biće da nas je i vreme u kome smo se zatekli, uglavnom ne verujući šta nas je snašlo, nagnalo na rekapitulacije, analize i filozofska mudrovanja o tome šta smo sanjali, a šta nam se dogodilo.
Pokušavajući da razumem i da se snađem u ovoj istorijskoj i idejnoj papazjaniji koja nam je zapala, zaključio sam, verovatno ne mnogo originalno, da se kvalitet svakog vremena može najtačnije proceniti po ljudima koji su u tom vremenu živeli i radili. Sledeći tu logiku verujem da ima smisla i sopstvenu biografiju odrediti i protumačiti po ljudima koji su imali značajne uloge u njoj. Pa evo ličnosti za koje verujem da su ostavili dubok trag na meni, ovakvom kakav sam.

Ilija Rajšić, dugogodišnji starešina izviđačkog odreda „ZEMUN” u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog veka (uvek se stresem kada izgovorim ili napišem da se nešto u čemu sam ja učestvovao događalo u prošlom veku), bio je školski primer vrsnog vaspitača, jedan jednostavan i skroman čovek koji je nekoliko generacija Zemunaca izuzetno vešto prevodio iz mekog sveta detinjstva u tvrd i uglavnom džombast realni život odraslih. Izviđački pokret bio je na neki način alternativan i pomalo neobjašnjiv fenomen u vreme izgradnje nove države, socijalizma, agitpropa… U vreme raznih drugačijih društvenih organizacija za mlade – pionirske, omladinske, ferijalne. Bio je bez izrazitih, često zamornih i dosadnih političkih indoktrinacija.

Ukratko – to su bile uniforme, izviđački činovi, vezivanje čvorova, lovački noževi, baterije, logorske vatre, himne vatri, dizanje i spuštanje zastave, drugarstvo, beskrajna neba sa neizbrojivom količinom zvezda… Sami smo sebi dizali šatore, sami pravili krevete od granja i punili slamarice, sami kopali kanale oko šatora, pa tako sami bili krivi ako neudobno, na hladnoj zemlji spavamo,

Čika Ilija (Rajšić) bio je predratni skaut. Nikad se nije ženio, nije imao svoju decu. Imao je svu decu. Znam da smo mu ja i moja generacija beskrajno verovali i učili od njega o pravim životnim vrednostima. Pozitivni, srećni i energični. Bio je vrsta autoriteta baziranog na punom poverenju i poštovanju. Nešto kao treći roditelj, uz koga smo, za razliku od pravih roditelja, mogli da jedemo zelene šljive i kupine, da u sandalama i patikama gacamo po hladnim potocima, da se mokri od kiše ne presvlačimo, a da se ipak gotovo nikad ne razbolimo.

Po profesiji je bio fotograf, imao je fotografsku radnju „Zenit” u centru Zemuna.
Između dva logorovanja po planinama, rekama i jezerima Jugoslavije, koja su se
događala leti, ostatak godine, duge prolećne, jesenje i zimske dane provodili smo u i ispred njegove radnje. Mnogi od nas su se, logično, zapalili za fotografiju i sasvim ozbiljno savladali taj zanat.

Čika Ilija mi je u najosetljivijim godinama mog odrastanja postavio čvrste temelje,
pripremio teren za sav onaj ogromni duhovni sadržaj, u tom trenutku još nenaslućen, koji me je čekao u budućnosti.

Mileta Sajić, profesor muzike u zemunskoj Gimnaziji, bio je moj naredni značajni putokaz na komplikovanoj raskrsnici životnih puteva u konfuznim gimnazijskim danima. Čovek čiji je lični život bio ispunjen raznim dramama i zaista teškim problemima, kao što to najčešće biva, naoružao se u svom hodu kroz život ogromnom, pozitivnom energijom, tolikom da je imao dovoljno i za stotine

Ja, već debelo potkovan dečačkim, muškim veštinama, jurcanjem za loptom, divljanjem na biciklu i raznim drugim sportskim zanimacijama, ne bih verovatno ni primetio veliki, nepoznati duhovni univerzum koji se, nevidljiv prostirao oko mene, da me školovanje u zemunskoj Gimnaziji nije usmerilo na Miletu Sajića.

Kao profesoru muzike nije mu na pamet padalo da se fokusira samo na muzička znanja i fenomene. Predano, kao svestrani čarobnjak otvarao nam je korice jedne po jedne nezaobilazne knjige, dizao zavese beogradskih pozorišta i uvodio u zavodljivi mrak teatarskih prostora i na glavni ulaz za publiku i na back stage vrata. Otkrio mi je da pored western-a i avanturističkih filmova postoji i italijanski neorealizam i francuski novi talas i za mene još neotkrivene oblasti likovnih umetnosti.

On me je nagovorio da za maturski rad uzmem temu koja će objedinjavati dva školska predmeta – filozofiju i istoriju umetnosti. Naslov je bio “Uticaj racionalizma na savremenu umetnost”. Gomila knjiga koju sam tada iščitao, uz današnje priznanje da mnogo toga nisam umeo da razumem na pravi način, predstavljala je onaj dragoceni temelj na kome sam izgradio svoju kasniju potrebu za čitanjem.

Jednom za uvek, Mileta Sajić mi je razrešio ogromnu životnu muku koje u tim godinama, u tom uzrastu najčešće nismo svesni. Kako živeti i preživeti uglavnom sivu, mučnu, teskobnu malograđansku atmosferu koja nam je sledovala i koju smo manje-više stoički podnosili. Otkrio mi je predivnu istinu da ,,podnošenje” nije jedini i obavezni izbor. Paralelni svet umetnosti, uz onaj obavezni, zadati, nikada više nisam napuštao. Godinama kasnije, sve do današnjeg dana, srećem i otkrivam ljude raznih profesija kojima je Mileta Sajić usadio taj dragoceni virus alternativnog življenja.

Treći presudni svetionik tokom mog životnog navigavanja bio je Bogdan Kršić, profesor na grafičkom odseku Akademije za primenjene umetnosti u Beogradu. Boban, kako je sam sebe nazvao u potpisu jedne njegove rane grafike, a koji je glasio: Beograd, viđen okom i izrezan dletom Bobana grafičara, bio je, izvesno, jedno od najznačajnijih imena vezanih za istoriju beogradske Akademije za primenjene umetnosti.

Sjajan umetnik na koga mi je, još na prvoj godini, kao studentu – početniku skrenuo pažnju kolega sa godine Borislav Šajtinac. NJegovo vrhunsko crtačko umeće i besprekoran grafički zanat u kombinaciji sa umetničkom virtuoznošću istinskog intelektualca, potpuno me je opčinilo. Boban je postao nedostižan uzor koji je mene, početnički nesigurnog, ispunio strahom i sumnjom da ću se makar i kao student ikada dokopati grafičkog, najjačeg odseka na beogradskoj Akademiji.

I tako sam, u trenutku kada je trebalo odabrati odsek koji ću upisati, opredeljen više strahom od neuspeha nego racionalnom procenom, počeo da tumaram po Akademijinim odsecima, tragajući za onim neophodnim osećajem da si seo u pravi kupe pravog voza.

Ali sam, naslućujući da su crtež, ilustracija i grafika moj intimni izbor, već počeo, nezavisno od škole, da se šunjam oko novinskih redakcija i ubrzo postao grafički urednik legendarnog studentskog časopisa ,,Vidici”. Sticaj je srećnih okolnosti (a sreća se, to sam naučio u životu, pre ili kasnije umeša onima koji se uporno, sa verom i bez odustajanja drže izabranog pravca) da je Kršić negde video primerak ,,Vidika” sa specifičnim i vidljivim dizajnerskim rukopisom koji sam vredno uvežbavao u ovom studentskom glasilu. I preko tadašnje bibliotekarke na Akademiji, Spase, predložio da pređem na grafički odsek. Siguran sam da je Bobanov poziv, u trenutku mojih mladalačkih batrganja i nedoumica pritisnuo pravo zvonce u pravom trenutku i od tada sam se sa velikim samopouzdanjem i neskrivenim uživanjem poduhvatio zanata koji do danas upražnjavam.

Bogdan Kršić, Boban iz potpisa njegove ranije pomenute grafike, u mom slučaju je mnogo više gledao nego dletom rezao. Nije se mnogo mešao u moj misaoni ili crtački postupak, jer sam se ja tada dosta tvrdoglavo držao već usvojenog stila. Nekako me je, od početka prihvatio kao saradnika i istomišljenika, i kao studenta i kasnije kao kolegu profesora kome je prepustio predmet ilustracije, na uzbudljivim avanturama kroz prostore knjige, kroz ilustraciju, tipografiju, dizajn i karikaturu. Bila je to više nego otvorena podrška. Od Bobana, ozbiljnog i gospodskog izgleda, koji je bio zanimljiva kombinacija specifičnog češkog humora, bosanske opuštenosti i beogradske boemije, mogao sam, sada znam, to i očekivati.

Dostojanstvo kojim je branio svoju profesiju i kojim je dizajn knjige u našoj sredini podigao na, do njegovog vremena, nedostignuti nivo, obezbeđuje mu mesto jednog od najblistavijih svetionika, u mom životu sigurno, a ubeđen sam i na širokom polju naše vizuelne umetnosti.

Četvrti svetionik čiji me snop svetlosti do danas prati i zasigurno čuva od mogućih stranputica bio je Dušan Radović. Možda i zato što je poslednji u nizu, a verovatnije zbog jačine i kvaliteta svetlosti koju emituje. Sreli smo se krajem mog studentskog perioda, kada sam kao grafički urednik ,,Ježa” i početnik karikaturista dobio da ilustrujem seriju njegovih tekstova o Miki-Likiju.

Verujem da je on odmah otkrio neku dobru hemiju između njegove literarne i moje vizuelne supstance. Nastala je laboratorija u kojoj smo obojica, sa mnogo radosti, godinama učestvovali u zanimljivim eksperimentima, a ja sam, pogotovo prvih godina saradnje, sa ogromnom pažnjom pratio njegova britka i duhovita mudrovanja i učio jednu od najvažnijih lekcija u ovom poslu – kako biti vredan i uporan u postupku i tačan u izrazu. Duška Radovića smatram jedino odgovornim što sam svoj profesionalni vek, baveći se naizgled lakim kategorijama koje se zovu ,,ilustracija za decu” i ,,karikatura”, proveo ozbiljno i naporno radeći. Jako davno Duško je napisao rečenice koje citiram:

D. P. ne halucinira i ne sanja. On je od svog talenta ispekao odličan zanat. On nije umetnik od inspiracije već od stalnog i velikog rada. On nije otmen, to je vrlina lenjih i malih.

Od tada pa nadalje, svaki put kada bi me nedostatak vremena, zamor, lenjost ili bilo kakav drugi razlog doveli na ivicu ,,zabušavanja” ili lakog, neproverenog rešenja, prekidao bih rad i vraćao se na početak, makar morao da pocepam završen ili nezavršen crtež. Duboko poštovanje prema Dušku i stid koji bih osetio ako bi mi se učinilo da ne ulažem sebe do kraja u nekom projektu, uvek bi me podsetile na onih nekoliko preciznih rečenica koje sam malopre citirao.

Nikada više nisam umeo jednostavno i lako da radim. To je amanet koji mi je Duško Radović, taj neodoljivi namćor sa dušom prepametnog deteta, natovario na leđa. I zahvalan sam mu za to. Dušan Radović je prva osoba posle čijeg sam definitivnog odlaska iz moje okoline shvatio šta znači da neki ljudi nikada ne umiru, da nastavljaju svoj život istim intenzitetom u nama.

Mada su se bavili potpuno različitim zanatima, ova četiri nezaobilazna lika iz mog života imala su nešto zajedničko: svi su bili beskrajno skromni i nedostižno pošteni u svojim životima i profesijama i biće da sam ih i zbog toga tako lako, bez mnogo dilema, prepoznao kao svoje svetionike. Mislim da danas ima sve manje takvih ljudi. Ne pristajem da me ubede kako se vremena menjaju, da mi starimo i da je to prirodna pojava. Merila ljudskih kvaliteta se ne menjaju.

I još mi se jedna misao u vezi sa ljudima i karakterima mota po glavi. U dečjim igrama koje pamtim uvek smo se delili na kauboje i Indijance. I ja sam uvek bio, nekako prirodno, Indijanac. Časno je, smatrao sam, biti na strani slabijih. Moji najbolji drugari takođe. Valjda sam ih tako i birao. Osvrnite se danas oko sebe. Imam poražavajući osećaj da smo okruženi samo kaubojima. To me rastužuje i čini užasno nespokojnim.
A vas?

O sagovorniku

Dušan Petričić je rođen 1946. u Beogradu. Detinjstvo je proveo na zemunskim bregovima, najviše na Gardošu, u Zemunu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Akademiji za primenjene umetnosti, grafički odsek, diplomirao je 1969. Kao karikaturista i ilustrator radio je za Večernje novosti, Ekonomsku politiku, Kekec, NIN, Poletarac… Ilustrovao je brojne dečje knjige i slikovnice za izdavače širom Jugoslavije. U jednom periodu intenzivno se bavio animacijom, radio za Dunav film i Zagreb film, i autor je nekoliko filmova i mnogih animiranih špica za dečje serije. Sa porodicom se 1993. seli u Kanadu, gde provodi punih 20 godina.

Nastavio je da se bavi ilustracijom i novinskom karikaturom. Krajem devedesetih godina prošlog veka i više od decenije ovog veka regularno je radio kao karikaturista i ilustrator za najznačajnije novine i časopise u Kanadi i SAD… Toronto Star, The New York Times, Wall Street Journal, Scientific American. Za kanadske i američke izdavače uradio je oko 50 dečjih knjiga i slikovnica. Kao profesor, predavao je na beogradskoj Akademiji za primenjene umetnosti, Sheridan College i OCADU u Kanadi. Dobitnik je brojnih nagrada za karikaturu i ilustraciju širom sveta… U Tokiju, Montrealu, Amsterdamu, NJujorku, Ankari, Budimpešti, Torontu, Filadelfiji, Moskvi, LJubljani, Skoplju, Beogradu…

Dva puta je dobio nagradu Pjer za karikaturu, Oktobarsku nagradu grada Beograda i nagradu grada Beograda za izložbu u Muzeju primenjene umetnosti, nagradu Oktobarskog salona i nekoliko Zlatnih pera za ilustraciju. Živi u Zemunu, povremeno putujući u Toronto. Radi političku karikaturu za NIN, ilustruje dečje knjige za srpske i kanadske izdavače. Ima četvoro dece… dve ćerke i dva sina… i šestoro unučadi… tri devojčice i tri dečaka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari