Duh Lesinga i jetkost Hajnea 1

Ličnost Alfreda Kera (1867-1948) duboko je uklesana u kolektivno pamćenje kao najuticajnijeg nemačkog pozorišnog kritičara u 20. veku.

On je Henrika Ibzena video kao rodonačelnika moderne, bespoštedno se borio za Gerharta Hauptmana, Artura Šniclera, Franka Vedekinda, DŽordža Bernarda Šoua, otkrio je Roberta Muzila, sukobljavao se s Bertoldom Brehtom, podsmevao se Karlu Krausu i pisao, nasuprot (Tomas) Manovoj virtuoznoj sintaksi, tj. beskrajno složenim pantljičara-rečenicama, zarad kontrapunkta, sažetim i u orahovu ljusku sabijenim rečenicama izbrušenim u precizne sentence.

Ker je još oko 1910. postao uzor mladim pesnicima kao borac protiv reakcionarstva. Gebels i nacional-socijalisti su ga do te mere mrzeli, da je ovaj već 1933. morao da beži u egzil glavom bez obzira. Godine izgnanstva u Parizu i Londonu bile su socijalno posrnuće u jad i bedu.

Debora Fitor-Englender u knjizi Alfred Ker. Biografija (Deborah Vietor-Engl�nder:
Alfred Kerr. Die Biografie, Rowohlt Rajnbek) opisuje prvi put celokupan, delimično nepoznati život i delo Alfreda Kera, koji je ovaploćivao duh Lesinga i jezičku oštrinu Hajnea. Kerova biografija odslikava egzemplarno život mlade jevrejske generacije, koja se stala uzdizati oko 1880. da bi najzad samosvesno participirala u nemačkoj kulturi. Alfred Ker umro je 1948. u Hamburgu. Bio je pozorišni kritičar koji je sejao strah i trepet. Kako veli autorka ove biografije, bio je sujetan, zajedljiv i mudar. „NJegovo autorstvo moglo se prepoznati po njegovoj prvoj rečenici“, veli autorka. Ker je znao da igra na svim svadbama – do 1933. Znao je da pozorišne predstave nazove prolivom, a o jevtinim komedijama na premijerama, da su bile ismejane do uništenja, dok je o svom poslu kritičara sa uverenjem tvrdio da je to „misija na zemlji koju vojuje protiv dramatičara“. Razume se da je ovde reč o narcističko-satiričnoj hiperboli. Bez Kera (zapravo Alfred Kempner), rođenog 1867, ne bi Gerhart Hauptman postao najznačajniji pisac drama u nemačkom rajhu i potonji laureat Nobelove nagrade za književnost, kao što ni mašinski inženjer u K.u.K, Robert Muzil bez njega ne bi pronašao put u književnost.

Od pozorišnog kritičara, do koštane srži egocentičnog Alfreda Kera, strahovalo se u posebnoj meri. NJegov život određivale su i lične povrede, provokacije i spektakularni nastupi u javnosti. Privatni život je pak karakterisala bračna vernost i nežnost familijarnog čoveka. Ovakva vezanost i uzajamni respekt unutar porodice, za vilhelminska vremena, bilo je atipično svojstvo: sa jedne strane nemilostivi recenzent, na drugoj starni empatični suprug i otac.

Ker je znao da zapenuša kad je furioznom kanonadom pogrda obasipao protivnike (Karla Krausa je nazvao „naduvenim panađurskim patuljkom“), ili nemilostivo prekidao glumačke karijere i svoje dijabolički virtuozne, ali pogubne kritike pozorišnih komada literarno celebrirao.

Autorka akribično istražuje tragove čoveka koji se, za vreme prelaza Nemačkog carstva u turbulentnu Vajmarsku republiku, razvio u najuticajnijeg publicistu u zemlji. Delokrug tog uticaja nije bio omeđen samo na pozorišnu kritiku, već se odnosio i na njegove političke komentare i prelomne istorijske događaje. Gotovo da do danas nema u fotelji u parketu kritičara takvog formata i radijusa delovanja koji sa takvom obuhvatnošću, lucidnošću i pasioniranošću, kritički prati društveni život čitave epohe. Ker je bio idealni svestrani feljtonist-putopisac, novelista, liričar i iznad svega kritičar. Ko danas čita Kerove kritike, nailazi na vizionarna zapažanja o onovremenim događanjima na binama, ko njegove feljtonističke zapise, glose i komentare čita, ponire duboko u uzburkanu svakodnevicu srljanjajućeg puta u diktaturu. Ker je odvažno i iz sve snage svoje profilisane ličnosti, kao jedan od prvih intelektualaca u zemlji, kao priznati protivnik Hitlera (Vreme razaranja je otpočelo), upozoravao na dolazeću pošast, zašta je već 1933. osetio posledice, budući da su ga nacional-socijalisti vehementno progonili. Ker, koji je bio podržavalac Gerharta Hauptmana, njegov aranžirani odnos prema nacional-socijalistima žučno je komentarisao: „Ovaj plemeniti književnik altruista baulja pred vlastodršcima“. Hauptman ga je, za uzvrat, nazvao muvom-govnarom.

Ker je poznavao najbolje režisere i najbolje glumce svoga vremena. Autorka veli na jednom mestu da je možda potcenio Brehta. Znao je da je pokatkad nepravedan, ali je cinično tvrdio: „Može se i iz loših komada učiti, samo se ne sme tvrditi da su bili dobri“. Fitor-Englender pripoveda još jednu anegdotu sa Karlom Cukmajerom iz 1925. U pauzi praizvođenja jednog Cukmajerovog komada u Berlinu, autorova majka je ovome u pauzi, iza kulisa, prenela da je posmatrala Kera za vreme izvođenja i da se ovaj u dva maha smejao, na šta je Cukmajer komentarisao: „To zvuči kao dželat oboleo, egzekucija odložena“!

Alfred Ker, Jevrejin u Berlinu, vodio je bespoštedni rat protiv Karla Krausa, Jevrejina u Beču. Krausova ekstremna opsesija postala je da uništi Kera po svaku cenu. On je tvrdio da su šovinistički stihovi Serbien muss sterbien (Srbija mora da umre) Kerov izum, zbog čega je vođen i sudski proces. Autorka veli da je ovaj žučni okršaj dvojice eminentnih intelektualaca protekao u žargonu fekalija, sa zapanjujućom kapricioznošću, odnosno, opsesivnom destruktivnom voljom za obostranim uništenjem.

Ker je bio puantilist briljantnih puanti, koji je oštrim perom, kao britkom sabljom zabadao na papir. Amblematično izobraženje munje i harfe označio je kao oružje svoga izbora. Naprosto, mogao je i želeo, kako se sam izrazio, ili da kliče ili da podriguje. Kritiku je razumeo kao ravnopravni literarni žanr koji stoji rame uz rame sa epom, dramom ili lirikom. NJegov feljtonistički idol bio je Hajnrih Hajne; polovinu svoga života proveo je u borbi da se Hajneu podigne spomenik. Pod antisemitizmom se Ker nije povijao i krštenje nije ozbiljno uzimao u razmatranje, što je bio uslov akademskoj karijeri, kao što su to njegovi roditelji od njega želeli i očekivali. Metropola Berlin, pak, nudila je drugačije izazove. Trebalo je osvojiti brzo ekspandirajuću štampu, kao i ženski sve. Oboma se Ker – rado kritičar i womanizer – odavao sa strašću i slašću. U egzilu je sebe samosažaljivo nazivao papa sa pravom na penziju. Ker je uneo novi ton u akademsku dikciju pozorišne recenzije – tzv. subjektivno doživljenu kritiku.

Sa maniriranom ljupkošću i guvernantskom brižnošću, čitaoce ove biografije autorka vodi za ruku kroz umetnost i kulturu duž Kerovog nemačko-jevrejskog životopisa. Ovo je treći – nakon kraćih biografskih skica Marsela Rajha Ranickog i Hermana Harmana – opsežni biografski omaž najvećem magu nemačkog feljtona i vitezu pozorišne kritike u 20. veku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari