Tajkuni, pa šta! 1

Aktuelna književnost i kinematografija trude se da prate događanja iz stvarnosti, pa su se tako kao tema nametnuli tajkuni – njihov život, problemi…

U Hrvatskoj i u Srbiji pojavili su se kulturni sadržaji koji se bave pomenutim fenomenom – u Hrvatskoj roman Veličanstveni Poskokovi Anta Tomića (Hena, 2014), a u Srbiji serija Ubice moga oca Predraga Antonijevića i Nataše Drakulić (TV RTS, 2016).

Serija se prikazuje baš uoči ili u vreme vanrednih dešavanja vezanih za tajkune i njihove firme (povratak Bogoljuba Karića u Srbiju, problemi Agrokora Ivice Todorića u Hrvatskoj, pucanje na Predraga Rankovića Peconija)…

Iako autori nisu imali nameru da aludiraju na stvarne ličnosti, već da predstave svet i život ljudi iz takvih krugova, neobično je da publika nimalo nije povezivala elemente stvarnosti sa ovim fikcijama. Tajkuni u seriji i knjizi (da podsetimo, serija je emitovana na nacionalnoj televiziji u udarnom terminu) doživljeni su u potpunosti kao imaginarni likovi, nešto što zapravo ne postoji, ili postoji tamo negde gde i Kasandra, LJovisna, i ostali junaci latinoameričkih, turskih i indijskih sapunica. Publika nije ni pomislila da joj je ponuđeno da gleda (i čita) kako se zapravo ti tajkuni razmeću bogatstvom u skupim kućama i kolima, izvode svoje hirove, oblače skupu odeću i izlaze u restorane gde ovi ne mogu ni da privire, dok oni, obični ljudi iz naroda, od života imaju jedino TV ekrane, poneku knjigu.

Kako to? Da li smo postali imuni kad nam se otvoreno pokazuje kako neko može gore, a ja i Žuga ni na more.

Možda takva reakcija publike dolazi otud što im se čini da je nemoguće da su stvarni tajkuni dozvolili da se o njima, makar i kroz umetničke forme, otkrije istina. Da je to sve baš tako, oni ne bi dozvolili da se serija prikaže, da izlaze takve knjige – suviše su moćni. To je, dakle, sve izmišljeno…

I takav stav omogućio je običnom čoveku iz naroda da se uz ove sadržaje dobro zabavi, čak i da katarzički uživa gledajući život dotičnih junaka, zamišljajući sebe u jahti, na elegantnom prijemu, u kožnoj fotelji, u ogromnoj vili u elitnom naselju.

Jedan deo objašnjenja možda se krije i u tome da su narečeni likovi iz knjige i serije, dakle tajkuni i njihove porodice, prikazani sa svojim ljudskim problemima i nesrećama, i time potvrdili dobre stare mudrosti: I bogati plaču, Oteto prokleto, Puste pare, Pare kvare čoveka… U toj kazni koja ih sustiže gledaoci i čitaoci možda su pronašli zadovoljenje i nadu da će njih siromašne, makar takva, nesreća zaobići jer ona je rezervisana za bogate.

U oba dela poneko iz tajkunskih redova prikazuje se kao pozitivac, junak koji postaje simpatičan publici. U seriji je to Jovan Despotović, koga tumači Nebojša Glogovac, prikazan kao pošten i tragičan biznismen čija ćerka je ubijena, bivša žena ga je varala, kum i poslovni partner mu je zapravo neprijatelj i ljubavnik bivše žene, a sadašnja žena je bivša prostitutka koja je sa njim iz interesa i sa konkretnim planom. Dakle svi su negativni samo jadni, pošteni Despotović nije.

Slično je i kod Tomića: Tomislav Poskok je biznismen mutne prošlosti ali istovremeno žrtva svog rođaka, državnog funkcionera koji mu se sveti uz podršku nadbiskupa hrvatske Katoličke crkve za nešto što se davno dogodilo među njihovim očevima. NJegov sin Zdeslav Poskok bogati je tatin sin, mladić koji ništa u životu nije niti ume da radi, on je naivac koga koriste njegova devojka, pevačica i njen navodni prijatelj kreator Marcel. Na kraju balade Tomislav Poskok ostaje čitaocu drag jer je uspeo da nasamari i pobedi grozne neprijatelje i povrati svoju firmu, a mladi Zdeslav menja svoj život, ali se ne odriče očevog tajkunskog bogatstva. Nesumnjivo je da Tomić zanatski ne promašuje – motivacija i ponašanje junaka su potpuno realni. Ali se nehotice zauzima stav da ni tajkuni ni njihov podmladak nisu tako loši.

Pomenimo i ranije nastale romane Veroslava Rančića – Ubistvo u predsedništvu Srbije, Ubistvo patrijarha, a naročito Srpski kod, koji se bave sličnim temama.

Ostaje pitanje zašto prilično sumnjive junake i njihovu obesnu decu autori čine simpatičnim za čitaoce. Možda na posredan način oni upravo i žele da pošalju publici, tj. narodu poruku, da su tajkuni takvi i takvi i ne možemo ništa protiv toga. Ali, da su i oni ljudi, da i među njima ima boljih i gorih, da i oni imaju svoje ljudske nesreće… Da je jedino što možemo da ih sa strane gledamo, navijamo, i radujemo se razrešenju životnih problema nekog od njih – (onog boljeg od ostalih) pozitivca, koji će, istini za volju, nakon životnog brodoloma nastaviti da se bahati na svojim jahtama, u džipovima, vilama…

Ili su, naprosto, autori rešili da učine ustupak publici. Kome zavidimo? Tajkunima! U čiji život hoćemo da zavirimo? Život tajkuna! Na čijem mestu bismo voleli da budemo? Na mestu tajkuna!

Dobro onda, pomišljaju autori, hajde da pišemo knjige i serije o njima. Mušterija, tj. Publika, uvek je u pravu. Nije to ništa gore od američkih trilera, serija o detektivima, teorijama zavere… Uostalom, zaslužio je ovaj naš jadni narod malo zabave u ovom strašnom mraku. Hleba i igara. Živeli!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari