Rođendan kluba Vidosav 1Foto: Stefan Djakovic

Četvrtak, 22. jun
Danima se na sve strane vode rasprave o predlogu Aleksandra Vučića da Ana Brnabić bude predsednica vlade.

Ne bih o nivou te rasprave ni o argumentima koji se iznose, dobrim delom su pozamašno ispod praga uobičajene našijenske gluposti koja nas je i dovela na pretposlednje mesto u Evropi i namerava srozati nas na poslednje.

Da ne bude zabune, ja sam za Anu Brnabić. Smatram da je predlog novog predsednika dobar. Ali da bi bio uspešan, znači koristan za državu i za sve nas, trebalo bi, i neophodno je, da bude oslobođen dodataka. Kako se može očekivati uspeh bilo koga u bilo čemu ako mu se kao saradnici, kao kontrolori, kao smetnje, kao koautori dodaju političari poput Dačića? Kako će Ana Brnabić pokazati svoje sposobnosti ako će nositi težinu Dačićeve hipnotičke, dokazane i proverene nesposobnosti?

I ne radi se samo o Dačiću, postmodernističkom ostatku sablasnog slobinskog sveta i pojedincu o kome bih teško mogao da sastavim dva-tri pristojna pasusa. Radi se o pojavi prošlosti u sadašnjosti, o mogućnosti sabotaže budućnosti, a u tome su se izuzetno isticali političari devedesetih godina, bezmalo svi i sa retkim izuzecima.

U pragmatičnoj politici najbolje uspeva staro kome se doda ponešto novo ili novo sa nekim elementima starog.

Ali ako je starog previše, ako je otrovno i u svakom pogledu škodljivo, a takozvani socijalisti su u toj disciplini kvarenja svega postojećeg postizali rezultate dostojne Ginisove knjige rekorda i svi ih možemo videti oko sebe i osetiti na svojoj koži, onda novo i bolje, bar malo bolje svakako neće nestati.

Petak, 23. jun

Prvi zaista vreo dan i na mom brdu. Marija i ja se zbog nečega nekoliko puta podsećamo pseće vrućine koju smo u leto 2003. preživeli u Parizu.

Vrelina je tukla sa usijanog olovnog neba, iz betona i zidova kuća, šibala po stanovima, poigravala nad Senom kao veštičji spektakl, zaustavljala dah, kidala snove i trenutke bistre svesti pretvarala u košmare. Ničim se nismo mogli bar na trenutak rashladiti, ventilatori su nestali iz radnji. Izašao sam iz starog stana (imao je zidove iz osamnaestog veka, debele bar metar) sa mokrom košuljom i pantalonama. Kad sam ušao u metro na San Žermenu sve je bilo suvo, nisam se mogao pridržavati šipke u vagonu niti sesti na sedište, goreli su i palili kožu. I tada sam pomislio: „Sada znam zašto su grešnici u hrišćanskom paklu sve vreme do večnosti izloženi vatri, neki je smućeni um prosto hiperbolisao ono što je naslutio i osetio na zemlji.“

Nema ni sto stepeni između dve mogućnosti života: da sagori u vatri ili da se sledi u nepokretnosti i sačeka novo topljenje leda kao arheološki pronalazak.

Ove neprirodne, zagušljive, zamalo rekoh radioaktivne vrućine poslednjih godina simptomi su klimatskih poremećaja i upozorenje za budućnost. To je shvatila i pozamašna većina svetskih političara koji poslednji nešto shvataju i ponešto rade samo kad ih okolnosti na to nateraju.

Osim Donalda Trampa, proizvoda onog što Henri Miler nazva „klimatizirani pakao“ i savremenih rijaliti šoua, koji samouvereno najavljuje kraj Amerike i možda kraj naše civilizacije.

Subota, 24. jun

Srećom, jutro je nešto hladnije nego juče, vetrići se ukrštaju u ruži vetrova iznad naše kuće, još zeleno lišće šumi i treperi. Danas je proslava, na nogama smo od zore.

Moji su prijatelji – svi su mlađi i znatno mlađi od mene – nedavno odlučili da treba proslaviti moj sedamdeset peti rođendan (zar je moguće da ih imam toliko?) i osmi rođendan Kluba Vidosav. Sve su sami pripremili, nabavili, organizovali, pozvali goste, obezbedili prevoze, prenoćišta i povratak. I Mariju i mene danas čeka radostan i naporan dan koji, nadam se, vrućina neće pokvariti.

Na ovo brdo dolaze samo oni kojima je stalo do nas, mi primamo samo one do kojih nam je stalo. To je lični izbor, to je značajna prednost u odnosu na ranije doba. I uvek se smejem u sebi kad čujem omiljeni čaršijski izraz povodom moje malenkosti: otišao u samoizolaciju. Hvala, gospođe i gospodo, i vama to od sveg srca želim. Uz ozbiljno upozorenje: dobro procenite da li možete podnositi sebe u samoći.

Prvi gosti dolaze. Kako je bilo, šta se desilo, ko je šta radio, o čemu se pričalo, o svemu tome pisaću sutra.

Nedelja, 25. jun

Popodne je, ponovo vreo dan, sakrili smo se iza klima-uređaja u kući: malopre su otišli i poslednji od onih koji su prenoćili. Evo kratkog opisa onog što se juče desilo.

Zvanični deo programa počeo je u podne pred punom salom Kluba. Posle kratke pozdravne reči Srđana Paunovića, predsednika Kluba, svoj sažet i odlično pisan tekst o „spisateljskom slučaju Stevanović“ i potrebi književne revizije pročitao je moj mlađi kolega Mirko Demić. LJubomir Branković iz Narodne biblioteke Srbije izgovorio je nekoliko izvanrednih formulacija o radu na „Prilozima za bibliografiju Vidosava Stevanovića“ koju je uradio sa suprugom Valentinom. I na kraju je Petar Arbutina predstavio treći tom mog „Dnevnika samoće“, „Boja prolaznosti stvari“. I zadržao se na nekoliko izvrsnih ocena mojih romana „Sibila“ i „Demoni“ kojima sam završio svoje beogradske teme i oprostio se od njih pre petnaestak godina.

Sve je trajalo oko četrdeset minuta. Svi se grozimo dugačkih priča i opširnih elaboracija, pretpostavljamo im otvorene razgovore i živahne dijaloge.

Ručak je počeo oko pola tri i to na dva mesta, u Klubu i sa uključenim klima-uređajima za nas starije, i napolju, u dvorištu i pod starim orahom za mlađe. Moj sarajevski prijatelj Adil Kulenović, predsednik Kruga 99 čiji sam i danas član, održao je uzbudljiv govor koji će mnogi od nas zapamtiti.

Malo kasnije došli su naši prijatelji muzičari koji su svirali i na otvaranju Kluba.

Veče se završilo pod starim orahom nešto posle ponoći, a poslednji koji su ostali na nogama bili smo Petar i ja. Mirno i dostojanstveno, i zajedničkim snagama, popeli smo se na moj sprat i popadali u krevete.

Ponedeljak, 26. jun

Danas smo imali na desetine telefonskih poziva i esemesova. Neću prepričavati pozdrave, čestitke i zahvalnice, jedino želim podsetiti da mi ta famozna samoizolacija, koju čaršinlije žvaću kao žvakaću gumu, izgleda podosta čudno: nikada nismo sami i okruženi smo prijateljima.

Utorak, 27. jun

U Francuskoj se, posle Makronove pobede na izborima, među kritičarima i protivnicima ustalio podrugljiv izraz makromanija. Nikada ga ne koristim, ja sam prosto makronist od prvih dana pojavljivanja pokreta En marche. Radi se o pokretu, koji se smestio između levice i desnice, otvoren na obe strane, i protiv ekstremne levice ili ekstremne desnice. Registrovan je kao partija tek posle Makronove ubedljive pobede na izborima.

Tradicionalna levica se raspala, konzervativna desnica se bezmalo izgubila i usput podelila. Pred novom vladom i novim ljudima su teški zadaci koje prethodne vlade nisu ni načele. Moralizacija političkog života, promena zakona o radu i nekih starih navika, liberalizacija privrede, redefinisanje uloge Evrope na spoljnopolitičkom planu. I tako dalje. Svi moji prijatelji i dvojica sinova koji tamo žive kažu da su očekivanja velika, da se posvuda oseća probuđena energija i da se uskoro mogu očekivati prvi rezultati.

Ukoliko se to ne desi, nova vlada i novi ljudi biće ozbiljno politički kažnjeni, možda gore od svojih prethodnika.

Sreda, 28. jun

Da li je u Srbiji moguć ovakav ili sličan pokret? Za sada ne, svaki će biti ugušen u korenu ili će samog sebe ugušiti. Iz dva razloga koji bodu oči. Zbog političkih partija koje se mehanički smenjuju na vlasti i zbog beznađa i apatije kojom su zatrovale nove generacije što se ponašaju kao da im nije stalo do sopstvenih života.

Da li će nova vlada biti kažnjena ukoliko ne sprovede obećane i neizbežne reforme – do sada nisu makli od slova r – ukoliko poveća dug, snizi životni standard i produži ionako spori hod prema Evropi? Sumnjam. Nijednoj do sada se to nije desilo. Verovatnije je da će četiri potpredsednika samo promeniti mesta u vlasti i da će Ana Brnabić biti kriva i za ono za šta nije kriva.

Biće mi zaista drago ako sam se prevario.

Autor je književnik nastanjen u selu Botunje kod Kragujevca

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari