Filozof među aforističarima 1

Milan R. Simić prepoznatljiv je autor osobenog izraza i stila. Izgradio je simićevski način pisanja po kojem se razlikuje od ostalih autora najkraće književne forme u Srbiji i regionu.

Kad bi ljubitelji ove forme pročitali desetak njegovih nepoznatih aforizama koji nisu potpisani, nepogrešivo bi utvrdili ko je njihov autor.

Simić je filozof među aforističarima i aforističar među filozofima. Posle Božidara Kneževića (1862-1905), nije bilo aforističara koji se više i uspešnije od Simića bavio ontološkim i metafizičkim pitanjima logosa i na njih pružao lucidnije i vrcavije odgovore. Simićeve proverbije su kao citati iz eseja, studija, romana i traktata. Zapravo, neki njegovi aforizmi su ovi žanrovi u malom. Ukratko, aforizmi Milana R. Simića istinske su poslovice intelektualca. Neke Simićeve sentence su cum grano salis (sa zrnom soli), neke su gorke, neke su opore, ali posmatrano u celini imaju zavodljiv ukus i miris.

Knjigom Žulj na žulj (Društvo Trag, Velika Plana 2017) Simić čini svojevrsni iskorak u odnosu na svoja prethodna dela, i to na nekoliko ravni. Najpre, znatno proširuje tematska interesovanja, inkorporirajući u svoja promišljanja i domišljanja i oblasti istorije (Istorija bolesti je kao i svaka druga istorija. Lako se falsifikuje), ideologije (Pedeset godina živeli smo pod komunistima, nastavili smo da živimo pod presvučenim komunistima), prava (Odveli smo svedoke na mesto zločina. Da im objasnimo šta su videli), zdravstva (Redovno posećujem svog lekara. U zatvoru je zbog primanja mita), kulture (Nema protekcije. Kulturne institucije gasimo redom), umetnosti (Ubi me neizvesnost. Ovih dana saopštiće dobitnika Nobelove nagrade za književnost), muško-ženskih odnosa (Bio sam sinoć na tajnoj večeri. U braku smo i ona i ja) i sporta (Ne znamo kakva je bila utakmica. Nismo izlazili iz našeg šesnaesterca).

Većina ranijih Simićevih aforizama mogli su se definisati kao didaktični, moralistički, utilitarni i refleksivni, a u ovoj knjizi prijatno iznenađuju i maksime oplemenjene nepatvorenim, vedrim i osvežavajući humorom, poput – Na radnom mestu kao da sam Bog. Niko ne može da me vidi, U lancu naše svakodnevne ishrane, hrana je jedina karika koja nedostaje, Ko piša uz vetar, svejedno mu je odakle vetar duva, Doktoru sam bio sumnjiv na prvi pogled! Odmah je znao da sam došao praznih ruku…

Milan R. Simić je pravi Domanovićev učenik i naslednik, koji se ne libi da u svojoj kritici, odlučnije nego ranije, ošine i po manama naroda kojem pripada, što ga uznosi na satiričarskoj lestvici u rang vrhunskih i veoma odvažnih stvaralaca. Samo ko ne razume suštinsku, dubinsku poruku Domanovićevih pripovetki misli da su glavni predmet njegove kritike i ismevanja – vođe, panduri, činovnici i političari, a ne ćutljiva, pokorna i prevrtljiva većina. Simić se, suprotno nekim domaćim piscima, ne odnosi prema ovom problemu kao prema tabuiziranom i totemizovanom, nego odvažno zaseca koru nedodirljivosti i iznosi na svetlo dana nutrinu ropskog mentaliteta znatnog dela stanovništva (Morali smo da zažmurimo nad vekovima ropstva. Da bi naša prošlost ostala slavna). naivnosti (Naivni birači nisu zlopamtila), zaboravnosti (Uživamo u ulogama bez teksta. Narod smo koji slabo pamti), neprosvećenosti (Narod se ne snalazi u demokratiji. Nema iskustvo), povodljivosti (Kad naš narod izabere pogrešne, on jedva čeka sledeće izbore da ponovo izabere pogrešne), plašljivosti (Narod bi progovorio, ali se plaši da ne izgubi slobodu govora) i koristoljubivosti (Izmislićemo nove neprijatelje. Od ovih više nemamo koristi).

Jedna misao kaže da je satira takav književni rod kojem bez hrabrosti nema opstanka. Simić je na stranicama nove knjige za oktavu više nego u prethodnim zbirkama demonstrirao umetničku odvažnost, beskompromisnost, odlučnost i oštrinu u kritici društvenih i antidruštvenih zbivanja i okolnosti. O cenzuri, samocenzuri, doušnicima, tajnim službama, isleđivanju, likvidacijama političkih protivnika, sudskim procesima i zakasnelim rehabilitacijama Simić je ispisao redove koji dovode u ravan i sklad njegovu angažovanost i estetiku, aktuelnost i univerzalnost, direktnost i aluzivnost.

U knjizi Žulj na žulj Simić se smelo i vešto uhvatio u koštac i sa crnohumornim temama (Eno sekire, kamo ga Kum?), (Nikada ih ne bismo zakopali žive da su davali znake života), (Pacijenta smo uspeli da vratimo iz mrtvih. Ne znamo zašto ne daje znake života), (Ne razumem komšiju. Gladuje, a ima oba bubrega)… što je dosad privlačilo mali broj srpskih aforističara. Autor se i na tom klizavom terenu uspešno oprobao, ostao je na nogama i uspeo da napravi kvalitativni skok, dodirnuvši ono što su pre njega stvorili Alek Marjano, Mikan Milovanović ili Raša Papeš…

Knjiga pred nama nije pisana rutinerski i maniristički, već s mnogo posvećenosti, iskrenosti i emotivnosti. Ponudila je veći broj aforizama koji, da se izrazimo sportskom terminologijom, prave razliku i doprinose da budući antologičari, estetičari i istoričari književnosti i te kako imaju šta da pronađu u ovom delu. Evo male pomoći – Bavim se opasnim poslom. Zapisujem svoje misli, Ne pobeđuju uvek najbolji. To se vidi i po rezultatima izbora, Plašimo se istine jer ne znamo kako izgleda, Naša prošlost nije bila slavna u svoje vreme. To je postala mnogo kasnije…

Simić poput apotekara precizno vaga svaku reč. U njegovim invektivama više je misli nego reči. On nije igrač na prvu loptu, već velemajstor koji umešno poentira na malom prostoru. Zato njegovi aforizmi podsećaju na dobro redigovane romane ili romane ispričane jednom rečenicom.

LJubitelji satire i aforistike dobili su proizvod koji je prava delicija i koji će zadovoljiti i najrafiniranije apetite i najprobirljivije ukuse književnih sladokusaca. Iz Simićeve književne radionice izašla je knjiga u kojoj su aforizmi pisani znalački, birani minuciozno, svi su ujednačenog kvaliteta i kruže orbitom visokih umetničkih standarda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari