Papa: Poslanje i nalog 1

Bivši prefekt Kongregacije vere (Congregatio pro doctrina fidei), Gerhard kardinal Miler, u svojoj novoj knjizi Papa.

Poslanje i nalog (Gerhard Kardinal M�ller: Der Papst. Sendung und Auftrag, Herder Verlag, Frajburg 2017) otvara široka vrata za pristup teološkim i istorijskim dimenzijama ovog jedinstvenog čina na svetu. Iz svog veoma ličnog ugla i tačke gledanja, a sa svog svakodnevnog iskustva uz papu, tematizovane su sve fasete i dimenzije koje su neophodne za dublje razumevanje ovog vidljivog načela Jedinstva crkve. U ovoj godini jubileja Reformacije ispitivanje konflikta u istorijskom kontekstu kroz stoleća sastavni je deo fundiranih prilaza temi.

Ovaj čin ujedno je fascinacija i provokacija koja pokreće svet. Ali ovaj čin na katedri Apostola Petra (cathedra Petri) ima i svoje granice. „Sve teče, veli Heraklit, te i stena Ap. Petar takođe teče“, saopštio je, nakon 2. Vatikanskog koncila, kritički katolik Karl Šmit, jedna od najuticajnijih politologa Nemačke i Evrope. Pedeset godina docnije taj tempo je usporeniji. Tempu protivreči vatikanska Kongregacija vere. Kad njen, tada još aktuelni prefekt, kardinal Gerhard Miler piše knjigu o papi, onda ne treba u prvoj liniji očekivati specijalističku studiju, već pre prevenciju od moguće teološke erozije. To potvrđuje i autorova posveta na latinskom – Santae Romanae ecclesiae matri et ecclesiarum omnium magistrae nihil aliud volitans nisi quod ipsa sui ratione vniversae charitatis primatus per suum supremum pastorem docet ac vult filiali pergratio animo avcutor dedicat (Svetoj rimskoj crkvi, majci i učetiljici svih crkava koja uči i izražava svoju volju preko svoga najvišeg učitelja), koja govori kao čuvar katoličkih uverenja. On uvodi i suptilnu razliku: „Papa je tu zarad crkve i ima njoj da služi. Papski primat se kroz nju potvrđuje i ujedno ograničava“.

Grešiti, vele teolozi morala, može se per defectum i per excessum, očito i uz očuvanje papskog čina. Između površnosti antirimskog afekta i slepog doktrinarnog pozitivizma prostiru se dvanaest poglavlja kardinal-Milerove knjige. Sve u njoj nije iz jednog naleta napisano, jer je reč o tekstovima o činu Sv. Petra koji su ranije formulisani, a za ovu priliku akomodirani.

Knjiga je u visokoj meri lična, rekli bismo ispovedna. U prvom poglavlju kardinal Miler piše da će narednog Sv. Silvestra napuniti sedamdesetu godinu i da je njegova duhovna biografija sa rastućim intenzitetom spletena sa sedmoricom papa. U ovim confessiones i tonu koji bismo kao tonus solemnior označili, referiše kardinal Miler kako o svojim doživljajima iz svog detinjstva, tako i do dužih složenijih dogmatskih ekskursa.

Pape u 20. stoleću, pri svim razlikama, Miler karakteriše kao autentične svedoke vere, ističući njihove pozitivne osobine, a potiskujući slabosti. Pojedine biografije on će videti kao izraz erminevtike kontinuiteta, koja je nakon Benedikta XVI neophodna za identitet crkve. Milerova blizina teologiji pape Benedikta XVI evidentna je. On je izdavač teoloških spisa emeritiranog pape. Trinitarna Tajna bivstva kao ljubavi, je prauzrok stvarnosti, koren jedinstva uma i vere, evharistijsko shvatanje crkve i nerazdvojivo jedinstvo Svetog pisma, čina i predanja. Poziv na oslobođenje od svetovnog u savremenoj diktaturi relativizma čine motive teološkog diskursa Jozefa Racingera, kojih se kardinal Miler u ovoj knjizi dotiče i razmatra.

U centralnom poglavlju svoje knjige Miler razmatra klasične teme katoličkih papskih traktata. Reč je o biblijskom zasnivanju i dogmatskoj relevantnosti čina Sv. Petra, kao i stepena njegovog teološkog razvoja od vremena svetih otaca do savremenog doba. Kontinuitet je ovde osnovna operativna kategorija. U ovom kontekstu Miler osuđuje Teoriju o prekidu kontinuiteta između I i II Vatikanuma i naziva je istorijskom drskošću i ignorantnošću, čak i jeretičkom, pokazujući u kojoj je meri borba za Koncil značajna. Kardinal argumentuje na osnovu fundamentalnog uverenja da je razvoj crkve pod postojanim delovanjem vaskrslog Isusa Hrista i Svetoga Duha. U svetlosti te premise razumljivija je unutrašnja plauzibilnost puta od iskaza o Sv. Petru u Novom zavetu, do elaborirane dogme o primatu, koji se ne mogu dosegnuti kroz izolovane argumente koji se pozivaju na Sveto pismo ili predanje (tradiciju). Čin pape, ističe Miler u mnogim varijacijama, ne može biti shvaćen kao istorijski kontingentni rezultat potrebe za funkcionalnim crkvenim rukovodstvom, već kao integralni deo natprirodnog Otkrovenja. Jer se Bog otkrio u obrazu čoveka Isusa Hrista iz Nazareta, to Otkrovenje postaje vidljiva crkva, sakramentalno (svetotajinski) prisutna. NJeno jedinstvo garantuje lično, na volji Hristovoj zasnovani vodeći dogmatski čin pape.

Ovako decidirano retko se izražavaju katolički teolozi. Ova pozicija protivreči kategorički protestantskoj opciji o primatu nevidljive crkve verujućih nad svim realno postojećim crkvama. Miler to ističe u poglavlju o ekumenskom značaju čina pape i dodaje da o pravom prodoru u ekumeni može biti reči tek kad se naknadno budem našli na tlu zajedničke teorije saznanja. Da li to iko očekuje, sasvim je drugo pitanje.

Mimo načelnih dogmatskih pitanja, nalaze se u Milerovoj knjizi iskazi o crkveno-političkim aktuelnim pitanjima. U tom kontekstu biće istaknuta uloga Kongregacije vere – kojoj je autor bio na čelu – u izvršenju papskog čina i ujedno kritički osvetljeno njeno podređenje funkciji državnog sekretara u postkoncilijarnom procesu. Prefekt, kardinal dr Ludvig Miler zna već o čemu sa polemičkom dikcijom piše. Polemička provokacija je sadržana i u Milerovom tvrđenju da nemačka teološka kritika Rima pokazuje odanost progresivnoj liberalnoj ideologiji i modernističkom shvatanju Otkrovenja i dogme pod političkim pritiskom Gender-ideologije i Homo-Lobby(izma). Ova kardinal-Milerova knjiga pojavila se u sred jubileja, 500. godišnjice Reformacije, rekapitulirajući kroz istorijski kontekst kontroverzne teme o papi kroz stoleća. Ova knjiga je ujedno i argumentovano razobličenje mnogih predrasuda i okoštalih klišea o papi, ovoga puta iz pera, sada već bivšeg, prefekta Kongregacije vere u Vatikanu.

Novi prefekt Kongregacije vere

Rimski pontifeks, papa Franja, poslednjeg ovogodišnjeg dana juna, na veliko iznenađenje mnogih, nakon jedne privatne audijencije za kardinala Kurije Gerharda Ludviga Milera, razdvojio se od ovog svog, u rangu jednog od najviših kardinala. Kao što je Vatikan 1. jula saopštio, mandat kardinala Gerharda Ludviga Milera (69), prefekta Kongregacije vere, neće biti produžen. Ovaj mandat se okončava sa 2. julom 2017. Kardinal Milerov naslednik na čelu ove institucije španski je nadbiskup Luis Francisko Ladaria Ferer, koji je, kao i papa, član Jezuitskog reda. Poslednjih godina divergencije u pozicijama pape Franje i kardinala Milera bivale su sve izraženije. To se, pre svega, odnosi na neka fundamentalna pitanja teologije morala i prakse Pričešća za devterobračne supružnike.

Kongregacija vere najstarija je ustanova Svete stolice. NJen zadatak je bio da nakon Reformacije crkvu štiti od pogrešnih dogmi i verskih devijacija. U nadležnosti ove kongregacije su disciplinarni postupci.

Kardinal Gerhard Ludvig Miler rođen je 1947. u Majncu u kome je diplomirao studije teologije, bio promovisan i habilitiran kod docnijeg nadbiskupa Majnca, kardinala Karla Lemana. Od 1986. predavao je dogmatiku na Ludvig Maksimilijans univerzitetu u Minhenu. Od 2002. do 2012. bio je biskup Regensburga. Papa Benedikt XVI ga je 2012. postavio za prefekta Kongregacije vere, na čijem je čelu i sam kao kardinal Jozef Racinger predsedavao do svog izbora za pontifeksa na cathedra Petri.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari