Kulturna strategija ministra Vukosavljevića 1Foto: FoNet/TV Hram, đakon DraganTanasijević

Prošlo je sedam godina otkako je istekao zakonski rok za donošenje „Strategije razvoja kulture Srbije“.

Za to vreme promenjeno je pet ministara kulture: Bradić, Marković, Petković, Tasovac, Vukosavljević. Svi su se oni u izvesnoj meri bavili strategijom, počinjali ispočetka sa novim radnim grupama, autorima, ali se strategija nije pomaljala.

Vladan Vukosavljević se relativno brzo nakon ustoličenja za ministra kulture pojavljuje sa ovim dokumentom. Bez autora! Ovaj „nacrt“ pokazuje već uočenu sklonost gospodina Vukosavljevića da ne „odaje“ svoje saradnike. Kad je kao gradski sekretar doneo odluku o bijenalnom održavanju Oktobarskog salona, izjavio je da je to učinio na osnovu konsultacija sa stručnjacima, ali su njihova imena ostala tajna. Tajna je i ko su pisci „Strategije“. U njoj ima svega, pa se i nađe ponešto, ponešto dobro. Problem je što bez operativnih mera da se dobre namere i ostvare sve može da ostane na nivou spiska lepih želja. „Strategija“ se donosi za period od deset godina. Bilo je neophodno da se predvidi donošenje plana i programa za period od dve-tri godine sa rokovima, nosiocima posla, sredstvima neophodnim za njihovu realizaciju.

Generalni utisak posle iščitavanja ovih 137 strana teksta jeste da je on prilično neujednačen, pomalo konfuzan, ponegde kontradiktoran, prepun opštih mesta i ponavljanja. On kao da je mehanički sastavljen od različitih tekstova autora ponekad suprotstavljenih stavova. Tako se stiče utisak da su uvodni deo i odeljak o negovanju srpskog jezika i ćirilice pisali jedni, da su analizu stanja u kulturi pisali drugi, „Ciljeve i prioritetna područja kulturnog razvoja“ treći, a najverovatnije isti i „Ciljeve u oblastima kulturnog razvoja“.

Analiza stanja u kulturi dobra je jer je zasnovana na istraživanjima, merenjima, statistikama koje je pre svega radio Zavod za proučavanje kulturnog razvitka i pojedini autori. Zaključci tih analiza ukazuju na potrebe određenih pravaca delovanja. Poglavlja „Ciljevi i prioritetna područja kulturnog razvoja“ i „Ciljevi u oblastima kulturnog razvoja“ pisani su kao program rada Ministarstva kulture, uglavnom se tiču postojećih nadležnosti Ministarstva, pre svega ustanova čiji je osnivač Republika. Pristrasno se ocenjuje delatnost Ministarstva sa tezom da maltene ničega ne bi bilo da nije bilo pomoći Ministarstva. Takav pristup neretko je u suprotnosti sa zaključcima koje nude analize i istraživanja iz prethodnog poglavlja. Ono što najviše smeta jeste da izvan ustanova, i to pre svega republičkih, kultura skoro i da ne postoji. Samo se povremeno pomene civilni sektor, ali programi, projekti, individualne inicijative, umetnici, stvaraoci, korisnici, publika su na margini. Za umetnike je npr. predviđena jedna ovakva mera: „Stimulisanje najistaknutijih domaćih umetnika i institucija“! Šta god to značilo! Uprkos deklarativnom opredeljenju o potrebi „uvažavanja kulture svih segmenata društva“ (tako piše u uvodnom tekstu), nikakve mere nisu predložene koje bi upućivale na decentralizaciju, ulogu lokalne samouprave, uvažavanje, podsticanje i širenje lokalnih stvaralačkih kapaciteta. Nema ni pomena privatnih ustanova. Umetnička udruženja smeštena su u kontekst poslova koje im je država poverila. Stvaraoci, stručnjaci, radnici čitavih područja kao što su izdavaštvo, film, vizuelne umetnosti, muzika, zastupljeni su u ovoj strategiji u okviru institucija i delom u odeljku o pravnom sistemu u kome se pominje težak položaj samostalnih umetnika, iako se ne predlažu mere za rešavanje tog problema.

Uvodni deo kao i deo o negovanju srpskog jezika i ćirilice pisani su kvazinaučnim stilom koje odlikuje poprilična pojmovna zbrka, a u vrednosnom smislu desničarska orijentacija.

U uvodnom delu polaznu osnovu čini tekst pod nazivom: „Dimenzije srpske kulture“ koju, kako piše, „prepoznajemo i negujemo kao: slovensku, vizantijsku, starobalkansku, herojsku, prosvećeno evropsku, demokratsku i kontaktnu“. Pomešani su istorijsko-geografski i vrednosni pojmovi: npr. slovenski, vizantijski s jedne i herojski, demokratski s druge strane. Šta uopšte znači „starobalkanska kultura“, pa se još kao njeni reprezenti ističu Bora Stanković i Ivo Andrić? U kojim to teorijama je definisana „herojska“ ili „kontaktna kultura“? Najzanimljivije je objašnjenje koje stoji uz pojam „demokratska“. Nema govora o nasleđu i demokratskoj tradiciji, već o potrebi da živu kulturu ne čine institucije u kojima se prestonička elita samozabavlja, već ustanove koje podstiču i prepoznaju umetničke poduhvate ljudi iz svi segmenata društva“. Možda zbog toga politička elita Srbije retko posećuje prestoničke izložbe, koncerte, predstave kako je ne bi optužili da se „samozabavlja“, a možda su nam na očigledan način pokazali šta su to „umetnički poduhvati iz svih segmenata društva“ onim spektaklom na inauguraciji predsednika: rimski imperatori, pesma „Đavolice“, lik iz „Pokondirene tikve“ koja predstavlja Vojvodinu i raport Nikole Tesle koji kao vrhunac svojih naučnih vizija „vidi Beograd na vodi i vođu koji je sve to pokrenuo“. A i publika je bila primerena: iz svi segmenata, a ne ta elita sklona samozabavljanju.

Tu elitu inače treba popritegnuti, zato strategija postavlja cilj: „Na ovoj generaciji kulturnih i javnih poslenika jeste da doprinese prevladavanju neproduktivnih sukoba među sučeljenim kulturnim elitama, kako bi ukupni ambijent učinili prihvatljivijim. Zato su potrebni: jasna strategija, primenljiv pravni okvir, snažna institucionalna mreža“. Rasprave su dozvoljene samo ako su produktivne i to po propisanim zakonskim pravilima i u okviru institucija. To je prihvatljivo! Prihvatljivo je da se pozabavite pravim temama, jer: „Suviše dugo iz ideoloških razloga ometano, izučavanje i širenje naučno utemeljenih saznanja o genocidu nad srpskim narodom tokom čitavog 20. veka ostaje zadatak ne samo istorijskih nauka“.

Ovako „naučno zasnovana strategija“ svoju najkonkretniju primenu naći će u odeljku „Negovanje srpskog jezika i ćirilice“ kojim su predviđene poreske olakšice za listove i časopise na ćirilici, otkup književnih i naučnih dela štampanih na ćirilici, može i prevodi, ali ćirilični, poreske olakšice za srpske filmove, može i strane, ali titlovane na ćirilici. Predviđeno je da se i komercijalne televizije, kao i mobilni operateri propisima obavežu na 50 odsto ćiriličnih prevoda i platformi, kao i da sve manifestacije koje finansira Ministarstvo moraju da imaju i ćirilični logo. Nema mera ni akcija za suzbijanje jezika mržnje, vulgarnosti, psovki, uvredljivih izraza u javnom prostoru. Novine mogu da pišu najgore skarednosti, ali je prihvatljivo ako je na ćirilici. Primene li se ove mere, poreske pogodnosti svakako neće dobiti „Danas“, ali hoće „Tabloid“ i „Pečat“. Nije bitno šta i kako pišu. Na ćirilici je.

Kako će se ova opredeljenja uskladiti sa opredeljenjem o evropskim integracijama i međunarodnoj saradnji. Mere za to nisu razrađene i obrazložene. Deklarativno izjašnjavanje za evropske integracije vezuje se za međunarodnu saradnju, mada se i u toj oblasti kao strateški cilj postavlja: „Treba da bude u skladu sa bilateralnim i multilateralnim sporazumima i spoljnopolitičkim prioritetima Republike Srbije“. Ti bilateralni sporazumi najčešće se svode na manifestacije „Dani Srbije“ ili „Dani Beograda“ tamo i ovamo kao i slične uzvratne manifestacije. Poznato je da na takvim predstavljanjima programe i umetnike biraju „zaduženi za kulturu“ aktuelnih vlasti, a prema svojim afinitetima, znanjima, ukusima i političkoj orijentaciji. Treba imati u vidu da je „Izmenama zakona o kulturi“ iz 2016. predviđeno da se međunarodnom saradnjom mogu baviti samo organizacije koje su za to registrovane!? (Teško da iko može odgovoriti koje su to eksport-import firme u kulturi). A šta je sa saradnjom pojedinačnih institucija, organizacija, udruženja, nevladinih organizacija, umetnika? Ni pomena. Predviđeno je i „regulisanje statusa stranih kulturnih centara u Srbiji“. Izgleda da i oni nešto nisu podobni. Istinski me zanima kako će se stranim zemljama i njihovim ambasadama nametnuti „status“ njihovih kulturnih centara?

Postoje različite definicije pojma kulture, čini mi se najtačnijom ona koja kulturu određuje kao skup procesa, postupaka i tvorevina koje doprinose kvalitetu ljudskog života, razvoju, napretku i progresu društva. Verujem da ovako postavljeni okviri i principi jedne kulturne strategije nisu sporni. Da li su oni zastupljeni u ovom dokumentu? Nisu! U ovom dokumentu definisana su tri prioriteta strategije, a to su: 1. Razvoj kadrova (u obrazloženjima je vidljivo da se to pre svega odnosi na upravljačke kadrove u ustanovama kulture), 2. Razvoj infrastrukture (odnosi se na objekte, izgradnju i opremu ustanova kulture, pre svega onih u nadležnosti Republike) i 3. Evropske integracije i međunarodna saradnja.

Da li je moguće da se razvoj kulture Srbije rešava jačanjem upravljačke strukture (što bi rekao Staljin: „Kadrovi rešavaju sve“), osnaživanjem ustanova i deklarativnim opredeljenjem za evropske integracije? Naravno da su bitni i kadrovi i dobre ustanove, ali utvrditi to kao prioritete svedoči o odsustvu elementarnog razumevanja kulture i njene uloge u društvu.

U odeljku u kome se govori o „ciljevima i područjima kulturnog razvoja“ utvrđuju se kapitalne investicije u svim oblastima, prvo u oblasti zaštite: Narodni muzej, Muzej savremene umetnosti, Muzej primenjene, Prirodnjački… U odeljku „Ciljevi u oblastima kulturnog razvoja“ u oblasti zaštite, osim nespornog Hilandara, kao prioriteti utvrđuje se, između ostalog: Muzej Nemanjića, Muzej televizije, Muzej fantastike!

U odeljku o pravnom okviru ovlašno se pominju zakoni i iz oblasti kulture i drugih oblasti čije se pojedine odredbe tiču kulture. Ne analiziraju se besmislene odredbe „Izmena i dopuna zakona o kulturi“ donete 2016. niti se nagoveštavaju ozbiljne promene. U „Strategiji“ se navodi npr. da će se posebno posvetiti pažnja ustanovama i manifestacijama od nacionalnog značaja, a ovim zakonom taj status je ukinut.

U ovom odeljku pominje se tek nekoliko zakona iz drugih oblasti čije su odredbe ugrozile kulturu, a ima ih desetine: Zakon o javnim nabavkama, zakon o socijalnim doprinosima, o budžetskom sistemu, zakon o radu, zakon o autorskom i srodnim pravima, o planiranju i izgradnji, o radiodifuziji, poreski zakoni.

Ono što posebno zabrinjava jeste što umesto jasnog opredeljenja da će se insistirati na promenama zakona koji su neprimenjivi ili štete kulturi piše: „Postoji mogućnost da se inicijativama za izmene i dopune zakona vrši njihovo prilagođavanje zahtevima kulture“. Umesto da se utvrdi obaveza da se menjaju propisi, kako bi se uskladili sa osnovnim zakonima iz oblasti kulture i primerili prirodi kulture kao delatnosti. Možda i postoji mogućnost, ali ovako definisan cilj ukazuje na to da NEMA NADE da će se uistinu nešto promeniti.

Ono što verovatno izaziva veliku pažnju jeste finansiranje. Taj odeljak se zove „Primereno finansiranje“. Sve mora da bude „prihvatljivo i primereno“!

Finansiranje se uglavnom naslanja na republički budžet, a od drugih izvora pominju se „lutrijski fondovi“, inače nepostojeći. Predviđeno je da će budžet za kulturu do 2027. dostići 1,68 odsto ukupnog budžeta Republike tako što će se iz godine u godinu povećavati. Puste želje, nerealni planovi, videćemo već prilikom usvajanja prvog budžeta za narednu godinu.

Ni ovde kao ni u jednom delu strategije ne pominje se partnerstvo sa lokalnom samoupravom, sa privatnim sektorom, poreske olakšice (osim „Zakona o prezu na dohodak pravnih lica“). Nema drugih izvora finansiranja, osim već pomenutih „lutrijskih fondova“. Da malo razjasnimo te „lutrijske fondove“. Postoje prihodi od igara na sreću, bar onih legalnih. Prema postojećim propisima svi organizatori igara na sreću dužni su da od razlike ostvarene između ostvarenih uplata igrača i isplaćenih dobitaka, 60 odsto uplate u budžet Republike. Od tih para 40 odsto odlazi na finansiranje Crvenog krsta, lokalne samouprave, osoba sa invaliditetom, obolelima od retkih bolesti, sportu i omladini. Ostatak ide u zajedničku kasu, pa kom „opanci, kom obojci“. Ono što bi svakako trebalo uraditi jeste da se svi organizatori igara na sreću uvedu u legalne tokove, tj. da im se uzmu pare. Naravno ne treba oduzeti od navedenih korisnika. Ono što bi bilo potrebno jeste da se od ostatka utvrdi jasan procenat za kulturu, a ne da se izgubi u zajedničkoj kasi. Nevolja je što se ne sagledavaju druge mogućnosti kao izvori prihoda: procenat od turističkih i ugostiteljskih taksi, deo prihoda od taksi koje naplaćuju RATEL I REM, procenat od komercijalnih i estradnih programa, od sredstava utrošenih za izgradnju, renoviranje javnih objekata, od poreskih olakšica.

Za ovakve mere potrebna je izmena zakona i propisa. Ko će to da uradi kad se u odeljku o pravnom okviru govori samo o „mogućnosti“? U ovoj zemlji se lako donose propisi kojima se građani obavezuju da osim poreza i doprinosa plaćaju desetine tzv. parafiskalnih nameta, ali je nezamislivo sačiniti strategiju i izmeniti propise kako bi se iz već postojećih prihoda izdvojio neki procenat, neki promil za kulturu. Za to je zaista potrebna ozbiljna, utemeljena, hrabra strategija. Ova koja je prezentirana to svakako nije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari