Luterov efekat, ili drama protestantizma 1

U podne 31. oktobra 1517. velečasni Martin Luter, magistar nauka i sakralne teologije, i redovni predavač istih na univerzitetu u Vitenbergu, doneo je tabak papira na kojem je bio ispisan tekst Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum, odnosno: Rasprava o razjašnjenju moći indulgencija, i pričvrstio ga na vrata mesne Crkve Svih Svetih.

Pričvrstio? To zapravo nije sigurno utvrđeno, nikad do sada, ali se obično uzima da je Luter to učinio, da je štaviše prikucao ovitak. Na taj zaključak navodi i praksa na tadašnjim srednjevekovnim univerzitetima: bio je ustaljeni običaj upravo ovakvo obraćanje publici. Ono što jeste bilo nesvakidašnje, to je sadržaj Rasprave, ispisane u famoznih 95 teza. Rasprava se – znamo – ticala papskih indulgencija, i kritički se odnosila prema otkupljivanju grehova koje su indulgencije omogućavale. Greh se ispostavljao trivijalnim, smatrao je mladi profesor Luter, i taj način da se duše oslobode od čistilišta držao je nespojivim sa dobrim hrišćanskim učenjem. Ali, svejedno, svoje teze nije doživljavao kao jeretičke. Još je uvek – tako ga opisuju njegovi biografi i tumači – bio vatreni katolik, koji nije ni pomišljao da svojim pisanjem uznemirava svoju crkvu. Hteo je naprosto diskusiju. Kopiju svojih teza čak je poslao u Majnc, nadležnom nadbiskupu Albrehtu. Činjenica da je to uradio dan pre Sesveta, kada se (1. novembra) pred crkvom okuplja silan narod, govori da ipak nije bio naivan: računao je sa tim da njegova razmišljanja dopru do što šireg kruga ljudi.

Tako je počela Reformacija. Učtivo, pobožno i nesvesno, napisao je Vil Djurant. Tako je počeo da se rađa protestantizam, koji će promeniti ne samo hrišćansku crkvu nego i ljudsku istoriju. Najpre neposluh rimskom papi, a potom i drugo i drugačije učenje o veri i o čoveku. Luter je imao trideset četiri godine.

Petsto godina kasnije, 2017, Nemačka je u znaku ovoga čoveka. Nije joj to prvi put. Od četristotog Luterovog rođendana, 1883, imperator Vilhelm napravio je veliki društveni i politički događaj: tek deceniju pošto je bilo stvoreno ujedinjeno nemačko carstvo, Luter je slavljen kao “heroj slobode”. Dok je Veliki rat još bio u toku, 1917, obeležena je četristota godišnjica Reformacije. Umereno, doduše, ali opet širom Nemačke. Najzad, kad su nacisti 1933. uzeli vlast, u novembru te godine odmah su organizovali “Nemački Luterov dan” na Luterov 450. rođendan, i na svoj ga bučni način proslavili širom Rajha. O tome će kasnije više biti reči. Upadljivo je i ovog puta, 2017: izbrisana je granica između države i crkve, one su i ove godine manje-više na istom poslu sećanja na čoveka čije ideje i danas žive. Ne znam da li ću pogrešiti, ali ću reći da je utisak da je država čak isprednjačila: iz njenih se budžeta nesebično pomažu manifestacije, programi, projekti. Vidim to po tome koliko se organizatori usrdno zahvaljuju na razumevanju i podršci, a ni državni fondovi se ne ustežu da istaknu šta su finansirali i podurpli. Luter se i sada diže na tron oca nacije, mada izvesno na drugačiji način. To je osetljiv teren, i pozvaću se na jedno službeno lice, da vidite šta se hoće poručiti. Profesorka Monika Griters, ministarka kulture, u jednoj je prilici vrlo pažljivo kazala: da je Luter koristio snagu reči da stvara istoriju: da je njegovih 95 teza vodilo revolucionarnim promenama u crkvi; ali – tu smo – i da je prevodom Biblije “koji su razumeli obični ljudi” pripremio teren za stvaranje standardizovanog nemačkog, što je, rekla je, “nukleus našeg nacionalnog identiteta još i danas”. Ovome je dodala: čak i u pluralnom društvu kakvo je nemačko.

Ima, dakle, oduševljenja, nema euforije. Do oktobra, kad pada puna petstota godišnjica i kad će svečarska atmosfera dostići vrhunac, još je stotinak dana, no svejedno na svakom koraku u Berlinu odnekud viri ovaj i ovakav Luter kakvoga ga je ocrtala ministarka. To je već praznik. U protestantskim crkvama, dakako. U knjižarama, ništa manje. Pokraj hotela u kojem sam bio odseo, na Gendarmenmarktu, jedan je izlog kipeo obiljem knjiga o velikom datumu. Na ulicama, plakati vas upućuju da se u Berlinskoj filharmoniji izvodi oratorijum u kojem Lutera peva Roman Trekel, ovdašnja operska zvezda. Kritičari su stavljali primedbe na to da lirski glasovi ne idu uz papske bule i anateme koje traže spaljivanje Luterovih teza, primedbe su se valjda odnosile i na Treklov lirski bariton, ali, kako god, Luterova godina ide nezaustavljivo dalje.

Ona će se osetiti u mnogim nemačkim gradovima, posebno u Vitenbergu i Ajzenahu. Zašto u Vitenbergu, vidi se iz gornjeg uvoda. Tamo će, naravno, 95 teza biti glavna tema. Ajzenah je pak mesto Luterovog učenja između četrnaeste i sedamnaeste, gde je proveo tri relativno srećne godine u udobnom domu izvesne frau Kote. Od nje je, kažu, čuo primedbu – i nikad je, važna napomena, nije zaboravio – da za muškarca nema ničeg dragocenijeg na zemlji od ljubavi dobre žene. Jedna tačka njegovog reformizma biće docnije izražena ukidanjem celibata, kojim je i sebi omogućio da se oženi redovnicom Katarinom fon Bora, i stavi nas pred pitanje da li je i ljubav prema njoj bila pokretač Reformacije? U Ajzenahu, u kojem će, da najzad kažem, biti velika izložba “Luter i Nemci”, Luter se iskazao kao zdrav, vedar, druželjubiv, otvoren mladić. Lepo je pevao, i svirao na lauti. Sve dok jednog dana, tokom studija prava, nije rešio da se zamonaši, ušavši u manastiru u Erfurtu u strogi red augustinskih isposnika. (Veče pre toga poslednji je put pio i pevao sa prijateljima.) Posle dolazi teologija, i jedna karijera profesora i pobunjenika.

Uredu Vitenberg i Ajzenah, ali dve mamutske izložbe u Berlinu pričaju, izgleda, ipak najveće priče. Razglašena je kao svetski događaj ova o kojoj prvoj pišem. Dakle: Nemački istorijski muzej uzeo je prostor u neorenesansnoj zgradi imena Martin Gropius, i tamo postavio “Der Luter Effekt”, izložbu čiji naslov očigledno ne treba prevoditi. Naslov je zapravo jako važan, jer su ga se autori izložbe slepo držali. Efekat Luterove reforme sagledavan je, naime, kao širenje protestantizma u svetu, kroz vreme od pet stotina godina, i kroz prostor od četiri kontinenta. Luter se tu javlja s vremena na vreme; ono što se kreće to su njegove ideje, i procesi koje su one izazvale.

Prirodno je stoga što je prva stvar s kojom se na izložbi srećete spis od 95 teza. Pred vama je izdanje Adama Petrija, iz Bazela, iz 1517. Napravljeno, dakle, iste godine kad i suberzivni papiri koji su okačeni na vrata crkve u Vitenbergu. Uzbuđenje koje osetite u dodiru sa tom knjigom, pratiće vas tokom celog obilaska izložbe: takvih je starih, najstarijih zaboga stvari, više stotina. Nisu u pitanju samo knjige. Prva slika koju vidite je ona koja pokazuje Lutera okruženog ostalim velikim ljudima Reformacije među kojima su i Kalvin i Filip Melanhton. Katalog vas opominje da budete rezervisani prema harmoniji koju slika sugeriše: sloga je bila želja onoga koji je sliku naručio, ili njenoga autora, nipošto izraz stvarnosti koja je već od samoga početka bila mnogo složenija. Reformatorske su ideje, naime, uzimale razne pravce, i autori izložbe u svojim objašnjenjima uvek podvlače da postoje vrlo različite frakcije onoga što je jednom počelo kao luteranska jeres.

Gužva koja se stvorila u Rimu, na izložbi se ne primećuje mnogo, kao ni okolnost da Luter udara na Vatikan kad tamo pontifikat ima Lav Drugi (ne neminovno najgori papa među papama), i kad okolo bruji Renesansa i njeni najblistaviji ljudi, pomognuti upravo tim istim papom. Nikad kraja protivrečnostima života: indulgencije na koje Luter konkretno udara indulgencije su putem kojih Lav Drugi sakuplja novac za dovršenje Crkve Sv. Petra! Ali, metež na vrhu katoličke crkve ništa je prema haosu koji se stvorio na terenu. Tu je izložba vrlo rečita, i kod tih sam karata, skica, i infografika, stajao najduže, i sa najviše pitanja. Stotinu godina gorela je, naime, Evropa posle inicijalne kapisle koju je potpalio Luter. Holanđani protiv Španaca, Šveđani protiv Danaca, Nemci protiv Nemaca, Francuzi sa svima i protiv svih, Poljaci protiv Litvanaca, to je jedna slika apokalitičkih sukoba koji se odigravaju radi pobede jednog samo verovanja nad drugim. Imperijalni motivi, i sticanje svake vrste premoći, podrazumevaju se, ali sam se ja pitao – možda i sasvim amaterski – koliko bi svega toga bilo da nije bilo Luterove pobune. Mada je doneo olakšanje nakon Tridesetogodišnjeg rata, i jedan novi međunarodni poredak, Vestfalski mir nije okočao tu dramu Evrope kao dramu rađanja protestantizma. Još čitav vek – kazuje izložba – hrišćani neće ići samo jedni na druge, nego i protiv islama i judaizma; podivljale strasti juriće veštice, vešati ih i spaljivati – u jednoj deceniji pri kraju 17. veka tri stotine će ih tako završiti zbog “veza sa đavolom” – pokrštavaće se zarobljeni Turci i slaviti to nasilje, ikonoklasti će grebati oči i lica svetih Petra i Pavla na ikonama po crkvama. Ako se ježite od revolucija, ovde u Martin Gropius zgradi u Berlinu, na izložbi “Luterov efekat”, zaista možete osnažiti to svoje osećanje. Čak bez obzira na činjenicu da vas oprezni autori izložbe čuvaju od opakih, prekih, nemilosrdnih, ponekad i mračnih reči Martina Lutera. One se ne citiraju, njih je prekrio konačni rezultat.

Ulazak u švedsku sekciju izložbe donosi nešto svežine posle krvavih sukoba, pokreta masa i masovnih tragedija. Tu ima govora o čoveku i njegovom uzdizanju do slobodne individue, kroz mukotrpne procese društvenog prilagođavanja. Šveđani su protestantizam proklamovali za državnu religiju, i već stolećima pevaju “Isus je moj prijatelj, usto najbolji”. Uzet je za eksponat i sam Ingmar Bergman, čiji nas glas vrlo posvećeno upućuje u to da je odrastao u atmosferi protestantske vere. Isti duh prožima i ona polja izložbe koja se tiču Tanzanije, Južne Koreje i Sjedinjenih Država. Titov prijatelj NJerere ključna je figura u povesti ove afričke zemlje u kojoj protestanti imaju vodeću ulogu u društvu. Bum Južne Koreje povezuje se sa činjenicom da je značajan deo populacije protestantske veroispovesti, pri čemu se ne propušta da se da napomena o stradanjima i patnjama retkih protestanata u Severnoj Koreji. Isus na ikonama južnokorejskih umetnika je kosook! Američki protestantizam, sa svoje strane, ima više lica – to vole da podvuku i autori izložbe. Na samome ulazu u tu sekciju nailazite na Linkolna i Martina Lutera Kinga, kao na dve simbolične figure koje govore o tome da je (tako piše i u katalogu izložbe) protestantizam “značajno doprineo stvaranju američke nacije i formiranju njenog samorazumevanja”. “Oblikovao je”, stoji tamo dalje, “uverenje o Americi kao o obećanoj zemlji i o Amerikancima kao o izabranom narodu”. Ako ne u Švedskoj onda je zapravo tu vrhunac protestantizma, kakav se on prikazuje danas. U čoveku posvećenosti, marljivosti, sa duhom koji ne posustaje.

 

U jednom trenutku izložbe naći ćete se ipak na samom vulkanu: pred vama će najpre otvoriti transliteracija Luterovog Novog zaveta na jidiš – knjiga koja je štampana u Krakovu 1540, i ovamo doneta iz tamošnje Jagjelonske biblioteke – i potom, Luterovo valjda najkontroverznije delo “O Jevrejima i njihovim lažima”, štampano 1543. u Vitenbergu. (Za divno čudo, krajnje retka reprodukcija na ovoj izložbi.) Autori izložbe misle da je ono rezultat sledećeg sticaja okolnosti: Luter je očekivao da Jevreji prihvate polazne ideje Reformacije, i da promene čak veru, a kad se to nije ostvarilo (ovako tačno kaže katalog) njegovo nadanje brzo se pretvorilo u antijevrejsku agitaciju.

Da, to je bila i ostala kritična tačka Luterove biografije. Na izložbi “Luterov efekat” ona je notirana, akademski solidno, no bez daljih atribucija. Ali, tu gde se stalo u Martin Gropius zdanju nastavilo se samo dvadesetak koraka dalje, kad iziđete iz njega, u susednom, koje pripada Fondaciji “Topografija terora”: ta fondacija koja se nepokolebljivo bavi istorijom nacizma organizovala je izložbu “Martin Luter u nacionalsocijalizmu”, i tu je prava energija čitave ove priče, tu je jedna bolna drama Lutera i Nemaca. Nacisti su nesporni inače Luterov antisemitizam izvadili iz celine Luterove misli i napravili od njega svoj mit. Luter je uzet za oslonac njihove antijevrejske ideologije i surove prakse. Od Lutera je napravljeno čudovište. Samo jedan primer u mnoštvu: dan Luterovog rođenja ciljano je uzet u novembru 1938. za dan u kojem će se odigrati “Kristalna noć”.

Današnja Nemačka govori o ovome vrlo otvoreno, izložba koju je organizovala “Topografija terora” nedvosmislen je dokaz za to. I gore spomenuta ministrka kulture ističe da slavljenje godišnjice Reformacije ne isključuje jasan pogled na ovaj aspekt Luterovog nasleđa. Ona ga označava kao “mračno poglavlje”. Ali, objašnjenje (ne opravdanje) traži u tumačenju da je Luterov antisemitizam religijski a ne rasistički motivisan. Oslanja se u toj oceni, veli, na državnu komisiju, koju su činili ugledni ljudi, i čiji papir “Reformacija i Jevreji” služi kao izvesno uputstvo za vladanje. Iskustvo je isuviše tragično da bi se bilo šta prepuštalo slučaju. Ni prećutkivanje, ni ćutanje, lek je jedino – jasan, promišljen govor. Tako to danas rade Nemci, dok se sećaju i slave svog velikog sunarodnika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari