Vučić i Kovačevići u istorijskom spektaklu "Preševska dolina" 1

Unutrašnji dijalog na koji je aktuelni predsednik Srbije pozvao nameran da dreši ili seče kosovski Gordijev čvor u svom začetku već ima neminovne, sasvim očekivane reakcije svakojake političke javnosti.

Normalno i očekivano, kad se zna koliko dugo ova priča sa regionalnom globalnim karakterom pre svega opterećuje međunarodnu zajednicu i komplikuje situaciju u regionu jugoistočnog Balkana.

Najavljeni dijalog koji je svoj prolog dobio u (ne)očekivanom istupu pisca Dušana Kovačevića, kao i u replici njegovog prezimenjaka sa drugog pola osmatračnice Siniše, tek je retorički uvod koji će sasvim sigurno imati još svojih aktera kako se u nju budu uključivali novi dramaturzi sa ponudama različitih scenarističkih opcija od melodramatičnosti do epske tragi komedije.

No, kakva je situacija na terenu? Onom koji se direktno tiče pre svega žitelja države Srbije van teritorije južne pokrajne, a tik uz njenu još uvek administrativnu liniju. Opštine Medveđa, Bujanovac i Preševo su multietničke. Etničkih Albanaca u Preševu je 97 procenata, u Bujanovcu oko pedeset, dok u Medveđi, zbog stalnih migracija pre svega Albanaca suočenih sa ekonomskom besperspektivnošću, varira. Administrativni prelazi na putu prema Gnjilanu kod Končulja i Dobrosina u preševskoj opštini odavno funkcionišu po principu neformalne državne granice uz primenu svih pa i onih carinskih propisa kad je u pitanju transport robe. Tablice na vozilima sa oznakom KS već su mesecima realnost i njih sve češće koriste i sami Srbi koji dolaze u Srbiju. Istini za volju pasoša nema, formalnosti se obavljaju uz ličnu kartu, ali uz detaljne kontrole s jedne i druge strane u džentlmenskom maniru.

Na terenu politike situacija je komplikovana ali i vidljivo racionalna. Svodi se na odavno poznati stav predsednika Nacionalnog saveta Albanaca (NSA) Jonuza Muslijua iz radikalne Partije za demokratski progres (PDP), koji se svodi na rečenicu: „Ono što država Srbija traži za njene građane na severu Kosova to pripada i Albancima u Preševskoj dolini“. Ovakav radikalan ali i pragmatični stav Muslijua prećutno nije dobijao podršku Prištine i Tirane, ali svakako da će biti štih ukoliko Vučić i uspe da sklopi špil sa kojim će izaći na partiju za međunarodnim stolom, gde će biti malo prostora za blefiranje sa igračima iz EU i pogotovo SAD.

Još 1992. godine u svom nacionalističkom zamahu Partija za demokratsko delovanje (PDD) Rize Haljimija održala je referendum na kome se više od 90 procenata Albanaca koji žive na ovom području izjasnilo za autonomiju. Neko danas to može da tumači i kao predvorje onoga što se i u predsednikovom obraćanju javnosti preko jednog dnevnog lista može povezati sa istorijskim projektom vezanim za Prizrensku ligu. Na tom tragu može se tumačiti i svojevremeni pokušaj Đinđića da neposredno nakon preuzimanja vlasti 2000. godine, uz mentorstvo nekih drugih Nemaca, pokrene pitanje iznalaženja dvostrukog ključa za kosovsku bravu koja bi se otključavala i zaključavala na paraleli Beograd – Priština, a koju su trebali da patentiraju ti neki drugi Nemci. Tada je došlo do etničkih sukoba u kojima je Oslobodilačka vojska za Bujanovac, Preševo i Medveđu (OVPMB), kao recidiv UČK pokrenula mehanizam nasilja. Na terenu je bila vidljiva nespremnost države Srbije da na ovaj ratni izazov odgovori spremno. Nije manjkalo oružja, već diplomatske podrške kao glavnog derivata u mehanizmu sagorevanja nagomilanih albanskih ambicija da sa jugom Srbije donekle zaokruže svoj plan. Pune tri godine Koordinaciono telo, kojim je rukovodio Nebojša Čović, trebalo je da vrati određeni balans. Sve se odvijalo pod kontrolom ne Rusa i EU, već ponajviše pod vojnim nadzorom KFOR, SAD i Velike Britanije, uz posmatračku misiju OEBS. Unija je postala činilac stabilnosti tek kad je barut postao gluv, a nakon vanrednih lokalnih izbora formirana albanska (čitaj multietnička) vlast u Bujanovcu kao epicentru trusnosti. Formirana je multietnička policija, redakcije elektronskih medija dobile su dvojezičke sadržaje, počeli su da stižu udžbenici sa Kosova na albanskom, pokrenut je proces priznavanja diploma iz Prištine sa albanskim pečatom. Taj proces u kome je država Srbija odrešila kesu i počela sa ulaganjem sredstava u ovo devastirano područje uz dobrano sufinansiranje iz Unije trajao je a traje i danas sa manjim ili većim intenzitetom.

Teren političke retorike, međutim, nije dobio svoje konture ravnog asfaltiranog puta kakvih je gotovo u svim albanskim selima oko Bujanovca i Preševa, već se i dalje na njemu nalaze opasni krateri i udarne rupe. Sinonim Preševska dolina dobio je svoj konkretizujući oblik u opasnijem istočno Kosovo. Poseta albanskog premijera Edija Rame Preševu, kao i predsednika susedne države Bujara Nišanija Bujanovcu, bili su na nivou rapsodije dijaloga u kojima se uvek pravac za rešavanje problema Albanaca ogledao u putokazu ka Beogradu. Za javnost je to uvek bilo tako, a uostalom zašto postoje diplomatska forma sastanak iza zatvorenih vrata. A lokalni albanski političari za to su imali dosta prilika u poslednjih nekoliko godina održavajući vruću bilateralu podjednako sa Prištinom i Tiranom. Musliju je ostao na poziciji oštre desnice, dok je iskusni Haljimi, koji iako formalno više nije čelnik PDD, i dalje glavne političke konce drže u svojim rukama. NJemu, ali i Ragmiju Mustafi iz Demokratske partije Albanaca (DPA) i ostalim političkim faktorima raspoređenim na levom i desnom centru političke vage, predsednik Nacionalnog saveta Albanaca je zapravo neka vrsta pseudo podsvesti. On govori ono što Beogradu smeta, Prištini daje priliku da ignoriše, a Tirani daje poziciju nekog presuditelja.

Zato će i unutrašnji dijalog koji je zapodenuo predsednik Srbije sasvim sigurno dobiti reakciju ovdašnjih Albanaca, koji su već preko Prištine tražili da i sami postanu deo radnih večera koje u Briselu organizuje Federika Mogerini. Na putu iskrenog nacionalnog konsenzusa sasvim sigurno da će Vučić morati da, ako ništa drugo, ono čuje glas iz Preševske doline, jer u krajnjoj liniji to su državljani Srbije od kojih je posredno u stavu Haljimija i njegovog poslanika u srpskom parlamentu dobio glas za novi sastav Vlade Srbije. Geografski položaj ove tri opštine u slučaju scenarija o eventualnoj podeli Kosova (diplomatska ekvilibristika Dačića za unutrašnju upotrebu) mogao bi da posluži pre svega Prištini, što bi onda moglo da otvori i još jedno polje rizika, ono na području Makedonije gde je stabilnost na nivou lečenja teško zapaljenog zuba

Teorija o zamrznutom konfliktu na jugu Srbije u Vučićevoj inicijativi za sveopšti nacionalni dijalog ponovo je aktuelna. Zato će svakako novi dramski klimaks – rešavanje Kosovske drame – biti mnogo manje u stavovima dvojice Kovačevića, a mnogo više u realnosti gde postoje odavno stvarni junaci, (ne)realni zahtevi i sasvim obični ljudi koje vreme ovakve dramaturgije globalnih razmera očas može da postavi u epicentar. Na to podseća i slučaj bujanovačkog krojača Ridvana Ćazimija, alijas Kapetana Lešija, koji je početkom dvehiljaditih godina, kao komandant OVPMB, kad se odmetnuo u brda oko Dobrosina u okolini Bujanovca, postao nalik epskom junaku moderne industrije – Rambu. Dotle on je u Bujanovcu bio samo običan šnajder muških odela. Otuda se donekle može razumeti i instinkt literarnog iskustva kod dvojice Kovačevića, uz ogradu da njih dvojica unapred moraju da znaju da ovu predstavu neće režirati ni Oni, ni zagovornik sveopšteg dijaloga, već neki reditelj gost. Za ovakve istorijske spektakle postoje svetski odavno priznati reditelji, kojima se ovakav projekat ne prepušta tek tako, s obzirom na željeni efekat koji je već unapred scenaristički pripremljen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari