Balkan nikako da bude Švajcarska 1Foto: Wikipedia

Dragi Zorane,

Počinjem s kraja vašeg pisma.

Kada je reč o odnosima između naše dve zemlje, mi tražimo inspirativne primere u Evropi, naročito kod Francuske i Nemačke koje su imale snage da ostave iza sebe dugu istoriju međusobnih ratova i konflikata.

Svi su se pozivali na ovaj primer da bi pokazali da nemoguće stvari mogu da se učine mogućim. Međutim, ja sam isto toliko pesimista kao vi. Ne vidim nikakvu volju lokalne vlasti da su skloni da krenu tim putem. Znam vrlo malo ljudi koji priželjkuju početak jedne nove ere između Albanije i Srbije. Naprotiv, čini se da je većina ljudi zainteresovana da pothranjuje i održava ovu klimu napetosti i konflikata koji postoje.

Ja sam to znao odavno, ali ova komunikacija između nas uzrokovala je da shvatim prave razmere duha mržnje koja postoji. U toj atmosferi, ova naša korespodencija nalikuje poslu vanzemaljaca. Samo poneko ovde-onde izrazio se da je ova komunikacija među kolegama pozitivna stvar. Drugi, u najboljem slučaju smatraju da je potrebna, ali u isto vreme smatraju da je štetna zato što je preuranjena (interesantno je ovo nastojanje da se uveže šteta sa potrebom). A, u najgorem slučaju, vide je kao deo velike konspiracije.

Jedan naš kosovski kolega video je ovu našu korespodenciju kao inicijativu od strane OEBS-a u Beogradu kako bi silom pomirio dva naroda koji su neprijatelji, i zato su – kako on kaže – našli dva novinara, jednog iz Beograda i jednog iz Tirane, koji su spremni da govore loše o svojim zemljama za neku svotu novca. Koliko je sve to razočaravajuće!

Bilo kako bilo, ali to je samo pola zla. I mogu da nas nazovu špijunima, mene srpskim špijunom, a vas albanskim. Ne znam šta se događa u Srbiji, ali u Albaniji postoji cela jedna paranoja o srpskim špijunima. Ova paranoja potiče iz vremena kad se jugoslovenska UDB-a nadmetala sa albanskim Sigurimijem /Državna bezbednost Albanije/. Zna se da je jugoslovenska UDBA bila nadmoćnija u toj igri, ne samo zato što je bila sofisticiranija (njena snaga i efikasnost bila je legendarna tokom Hladnog rata), već i što je imala na raspolaganju albanski rezervoar na Kosovu da ga koristi za svoje ciljeve. U svakom slučaju, službena Tirana je verovala u to. Posle raskida sa Beogradom, Enver Hodža i njegovi gledali su Kosovare kao srpske špijune! Kroz šta su sve prošli kosovski Albanci! Zlo tamo, zlo ovamo.

I dan-danas traje ta paranoja. „Srpski špijun“ je žig kojim se obeležavaju nizašta i levi i desni.

Kamo li je tek kad se nađe neki razlog. Kao što se našao za Sali Berišu, kome je supruga Srpkinja. Ona se zove Liri, ali klevetnici je zovu Slobodanka. Beriša je patio od tog kompleksa, koji je naglašavan u urbanim ogovaranjima (da se razumemo, za to nema ni dokaza, niti je moguće da je to istinito) u kojem se kaže da je on u mladosti bio agent UDBA i da mu je UDBA namestila i brak sa Lirijom/Slobodankom. Da bi dokazao da nema nikakve istine u toj priči, Beriša je činio sve da se nad drugima istakne kao antisrbin. Nije propustio priliku da zauzme antisrpski stav. Ipak, treba i razumeti jadnika. Žig srpskog špijuna, kao što rekoh, vrlo je opasan za jednog albanskog političara. Da si bio, ili da jesi, srpski špijun, bilo je mnogo teže nego da si bio antiamerički bezbednjak, kao što je bio onaj mali Albanac kod Simpsonovih. Uzgred, nisam znao da se kod Simpsonovih govorilo i o jednom malom Albancu, špijunu Sigurimija koji je hteo da ukrade vojne tajne SAD. O tome sam prvi put čuo iz vašeg pisma. Malo je čudno, pošto mi Albanci ne dozvoljavamo da nam promakne ništa o onome što se o nama priča po svetu.

Međutim, da se vratim paraleli o modelu odnosa Nemačke i Francuske. Kada je reč o poređenju sa Evropom, Albanci vode računa da ne mešaju želje sa stvarnošću. Kod nas se još odranije verovalo da je „Albanija jedna Švajcarska“. Prvi koji su to rekli bili su zapadni posetioci i putnici početkom XIX veka. Austrijski geolog Ami Boue nazvao je Albance „Orijentalnim Švajcarcima“, a sličnost je našao u fizičkim crtama i mercenarskoj prirodi. Drugi su našli sličnost u geografiji, u šumama, u planinama, u vodama. Drugi su još tu sličnost sa Švajcarskom videli na čitavom Balkanu. „Balkan je Švajcarska u minijaturi“, pisao je britanski admiral Adolphus Slade.

Pioniri albanskog Preporoda u drugoj polovini XIX veka bili su oduševljeni ovim poređenjem. „Sa malo više civilizovanja… Albanija ne samo što ne bi imala zavist prema Švajcarskoj već će je prevazići u pogledu lepote, snage, poezije“, rekao je Skadranin Paško Vasa, koji se u osmanskoj verziji zove Vaso Paša. A Faiku Konicu, jednom drugom predstavniku našeg nacionalnog Preporoda, nadahnutom ovom paralelom između Švajcarske i Balkana, nije bilo teško da govori o Balkanskoj federaciji. Nije smatrao da je to lak posao, pošto su prepreka bile, prvo, evropske velike sile koje su „želele to da srede prema svojim ciljevima i interesima“, i drugo, snažna individualistička osećanja i zasebni balkanski nacionalni jezici. Toliko dugo je raspredao o tome, da je razmišljao i o glavnom gradu Federacije i o rešavanju problema jezika. Za glavni grad Federacije moglo bi se izabrati neko mesto u Makedoniji, govorio je on, dok je za zvanični jezik Balkanske federacije naginjao engleskom jeziku. Ova razmišljanja izrazio je 1922. godine, kada su rane Prvog svetskog rata koji su Balkanci izazvali jedni drugima još bile sveže i kada je u međuvremenu stvorena jedna Federacija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ona je nešto kasnije nazvana Jugoslavija, a propala je na veoma bučan način, posle krvavih ratova. Kao rezultat toga, ova ideja o balkanskoj federaciji izgleda da se jako kompromitovala. Za dugo vremena, neće smeti čovek sa ovih strana da govori o Balkanskoj federaciji. Niko je ne želi. Zato što je nemoguća jedna takva stvar. Kao što je nemoguće da Albanija/Balkan postane Švajcarska. Balkan, što je istina, ima potencijal da postane jedan bogat i miran ugao sveta, ali istorija je ta koja nam drži noge kao teško đule. I mi smo ti koji nemamo ni želju ni volju da se suočimo kako treba sa tom istorijom. Nemamo ni inteligenciju da shvatimo da ničije dobro na Balkanu ne može da se gradi nad nesrećom drugog.

Postoji i jedan evropski kontekst koji dominira od raspada, i zbog tog razloga ne favorizuje projekte za suživot. EU proživljava najteže i najopasnije vreme od svoga utemeljenja. Britanija je donela odluku da izađe iz EU, dok Katalonci traže da im se prizna pravo na otcepljenje od Španije. Čak, pretenduju da su svoje rekli na referendumu, što ih je uvelo u konflikt sa centralnom vladom u Madridu. Svet se podelio po ovom pitanju. Jedan deo izražava simpatiju za katalonsku stvar, a drugi deo vidi u nezavisnosti Katalonije minu koja se podmeće projektu za Evropsku uniju. Albanci je trebalo da se svrstaju u prilog katalonske stvari, ali nije se tako desilo. Službena politika Tirane i Prištine nije se priklonila nijednoj strani u ovoj priči. Čak, i nastojanje srpske politike da stavi znak jednakosti između Katalonije i Kosova nije provocirala neko bogzna kakvo reagovanje u albanskom narodu (možda zato što je međunarodni odjek ove teze bio neosetan). Hašim Tači zadovoljio se time da kaže „Španija nije Srbija, Katalonija nije Kosovo“. Dok je Haradinaj ovlašno rekao u intervju za Radio Slobodnu Evropu da paralela između Katalonije i Kosova, koja se toliko mnogo sviđa Beogradu, „ne pomaže stvaranju povoljne klime“. Samo toliko. Nisu rekli nešto više.

U Tirani se političari nisu uopšte oglasili. Ni mediji se nisu nešto fokusirali. Ni diskusije u televizijskim studijama nisu se bavile tim pitanjem. Sedam je značajnih televizija u zemlji koje svakog dana organizuju, u prime time, političke debate (da li je i kod vas tako?), međutim, tema Katalonije, koliko je meni poznato, nije tretirana ni u jednom slučaju. Ni kolumnisti nisu preferirali da se time bave u svojim napisima. Da bi ispunili prazninu, novine su o toj temi prevodile i štampale članke zapadnih analitičara, ali, razume se, da su ti članci probrani sa ciljem da se evidentiraju neke nekosovske karakteristike u slučaja „Katalonija“, kao što je činjenica da je Katalonija jedna od najbogatijih pokrajina Španije, druga činjenica da ideja nezavisne Katalonije ima podršku samo polovine Katalonaca, i na kraju – ali ne manje značajna – činjenica da Katalonija nije videla nešto loše od strane madridskog režima.

Kao što se vidi, gledišta su različita. Mi smo, dragi Zorane, kao oni jack-ovi u kartanju, koji gledaju svet, ali i jedan drugog, sa suprotnih pozicija. U svakom slučaju, vezani smo istom kartom. To je bila naša sudbina, od koje ne možemo da pobegnemo. A ovo poslednje je ono što je najznačajnije.

Prevela Nailje Malja-Imami

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari