Utoliko je roman Kob Natalije Parezanović, u taze izdanju još mrdajuće beogradske Prosvete, interesantniji što je to (tek druga) knjiga javnosti nedovoljno poznate autorke.

Prononseri rodne ravnopravnosti i u književnosti možda će je svrstati i u nejasnu rubriku žensko pismo, posebno budući da je reč, uprošćeno, o biografskoj ispovesti i pripovesti o toj ispovesti jedne devojčice iz provincije, potom mlade žene koja u osnovi mašta i teži ka cilju te mašte – da postane slavna i lepa i bogata, ali, bogme, i talentovana glumica. Što i postaje. I jest talentovana.

U koloritnom i setnom nanosu boja preko priče o Nadin, tako se zove to devojče iz sirotinjskog polupredgrađa ranih pedesetih, pomalja se pred čitaocem i auto/biografija zemlje od tih do godina kad junakinja odrasta u poznatu glumicu sa svom onom patinom na događajima koje te decenije nose – korzoi, zabrane srednjoškolcima da se nađu u kafanama, socijalističke priredbe i okupljanja, udbaški podzemni rad i još mnogo itd-ova…

Zašto rekosmo ispovest i pripovest o njoj: autorica priču vodi u tri nivoa koji se em smenjuju em i grafički, fontom (u to vreme rekli bismo slogom) razlikuju. Najmlađa, osnovno-i-srednjoškolska Nadin priča u prvom licu, o njoj kao studentkinji, pripovedač govori u trećem licu, dakle s objektivnim otklonom, dok zacrnjenim, boldiranim fontom sama autorica otkriva delove svoje, pre svega duhovne biografije i svoju veru u besmrtnost i reinkarnaciju, iako ta reč sama, čini nam se, nije ni jednom napisana.

Prva dva od tri nivoa imaju paralelu – Loru koja je u svemu, i u temperamentu, u glumi ali i u ljubavniku, prava suparnica glavne junakinje. I ako je čitalac u ovome, potom u snovima o glumi, slavi i glamuru, čega ima dosta u Kobi, prepoznao literaturu koja se sad štanca obilno iz ženskih pera, pa i onih koja drže nepismene starlete – vara se.

Psihološka introspekcija autorke u glavnu lik(icu), a posebno u njene stalne dileme – do isključivosti i negacije – na svakoj strani opravdava zaključak o zavidnom literarnom nivou. Posebno što je taj rizik trivijalnosti, na samom kraju romana „ubijen“ potpunim opravdanjem njegovog naslova – kob. I zašto je naslov ove beleške Kob izmaštane slave.

A kad je reč o onom što bi današnje Nadinine koleginice rekle retro fazon, a mi nudimo patinu nostalgije korzoa – tome je i čistim (i modernim i starinskim) likovnim izgledom knjige doprineo Bole Miloradović, grafičar što je od mladosti glavne junakinje do danas proizveo na stotine rešenja, a nama zapravo i skrenuo pažnju na delo koje je opremio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari