Enigmatični kosmos Franca Kafke 1

O Francu Kafki, najzagonetnijem piscu 20. stoleća, napisano je nebrojeno studija, ogleda i analiza koje čine more bez obala.

Mnogi slavni duhovi na njemu su se ogledali. Jedni su ga, opet, stilizovali u mudrog vidovnjaka potonjih događaja. Ali jedino je Kafka sam sa izvesnošću video šta će se zbiti: da će se njegovi tekstovi, kad jednom budu prepušteni sopstvenom životu, razviti i omogućiti nemilosrdna tumačenja, koja uzroke njegovog nezadovoljstva neće videti samo u odnosu prema ženama.

Moglo bi se pomisliti pri poplavi napisanog i objavljenog o njemu – od debelih biografskih tomova do najsitnijih pojedinosti – da su svi već apsolvirani kao klišei i pri tome i danas iznenađuju kad se iz opštih mesta sa trijumfalizmom izgrađuje strašilo. Ali i onaj ko se u svakom pogledu ne odredi jednoznačno, dopušta da bude prisvojen i alternativno tumačen. On se, međutim, ne može poput svoga savremenika Tomasa Mana smatrati galionskom figurom. Kafka je bio odveć diskretan u svom seksualnom životu, te se i u tom pogledu može mnogo štošta projektovati: od potisnute homoseksualnosti do praktikovanog sadomazohističkog seksa. Pri tome se živopišu različite slike o autoru. Sam Kafka je spoznao: „Tekst je nepromenljiv, a mišljenja su često samo jedan izraz očajanja o tome“.

Generacije intelektualaca pisca Kafku veličali su kao nikog drugoga. A on je bio čovek koji je video crno u crnom i uživao u fantazijama o kazni. Svaki senzibilni intelektualac nosi se mišlju da jednoga dana napiše knjigu o Kafki, pisao je nezaboravni Volfgang Hildeshajmer, dodajući da se „kroz tu fazu jednom mora proći“. Ovo se u međuvremenu pomalo izmenilo. Senzibilni intelektualci okrenuli su se drugim temama koje su iza njihovih fatalnih ljubavi potpuno nedovršenih, prekinutih, beznadežnih, uvek sa pretpostavkom, postajući ronioci u svet crnog u crnom, svirajući na klavijaturi depresije.

Kafkino dejstvo je otpočelo tek nekoliko decenija nakon njegove smrti. I gotovo svi pokreti negacije moderne, pre svega filozofija i teatar apsurda pozivaju se na ovog praškog Jevrejina koji je pisao na nemačkom jeziku. Jedan Kafkin poznanik, jednako Čeh, napisao je da onaj ko nije doživeo grotesknu birokratiju monarhije, taj neće razumeti Kafku.

Saul Fridlender, takođe poreklom iz Praga, ugledni izraelski istoričar, hroničar holokausta, laureat „Pulicerove nagrade“ i ujedno veliki poznavalac Kafke, ukazao je na jedan Kafkin zapis u „Dnevnicima“, od 2. avgusta 1914, kojim autor na izbijanje „Prvog svetskog rata“ ovako reaguje: „Nemačka je objavila rat Rusiji – popodne časovi plivanja“. Ovo nije suviše daleko od legendarnih reči Luja XVI o 14. julu 1789: „Ništa se ne događa“.

Fridlender u svojoj epohalnoj studiji „Franc Kafka“ (Saul Fridel�nder: „Franz Kafka“, „C. H. Beck“, Minhen 2012), u kojoj je na precizan način tematizovano osećanje stranosti koje se u Kafkinim tekstovima mogu shvatiti kao izraz ličnih patnji. A oni počivaju na njegovoj kao greh doživljenoj, očito fundamentalno poremećenoj seksualnosti. On je bio, veli Fridlender, fiksiran na „sadomazohističke fantazije“ i nalazio da je „koitus kazna za sreću prisne uzajamnosti“, i gajio predstave o muško-muškoj telesnoj blizini (pri istovremenom odbacivanju genitalne homoseksualnosti). Fridlender čita Kafku biografski, kao „pesnika i njegove pometnje“, postojano razdiranog između „prilagođavanja“ i „oslanjanja“. Fridlender ovo sugeriše faktičnošću evidentnosti citatima iz „Dnevnika“ i „Pisama“, odnosno, iz njih razvijenim argumentima koje je teško pobiti. Kafka nije bio jevrejski svetitelj, u šta ga je Maks Brod stilizovao. „Prema Jevrejstvu kao veri i religioznoj praksi Kafka se odnosio ravnodušno“, apodiktično poentira Fridlender. NJegovi problemi su bili seksualne prirode. NJegove fantazije su kružile oko homoerotičnosti, pedofilije, sadomazohizma.

Ma koliko se Fridlenderova teorija u pojedinačnim kompleksima činila verodostojnom, ipak ostaje jedna generalna sumnja. Sumnja u radikalno biografsku perspektivu čitanja Kafkinih literarnih dela. Da li su Kafkini tekstovi zbilja samo ventili unutrašnjih strahova i nagona ili se ovim pada u stereotip biografske egzegetike koja nam se odavno činila „pass�“?

Zagonetnim ostaju Kafkini tekstovi nakon Fridlenderove studije, kao i zagonetna ličnost Franca Kafke. Svejedno, za izvesna nova prosecanja u enigmatični kosmos Franca Kafke zasluga ipak treba da pripadne autoru ove studije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari