Devedesete 1

U zimu devedeset prve na devedeset drugu godinu, kao predsednik Saveza Rusina i Ukrajinaca Jugoslavije, u Kijevu sam gost Tovaristva „Ukrajina“ i Vrhovne rade (Parlamenta) Ukrajine. Rat divlja i tražim mogućnost da pomognem Rusinima i Ukrajincima „s one strane Dunava“.

Po mišljenju pesnika Ivana Drača, savetnika Predsednika Ukrajine, Kravčuka, mešanje svetovnih vlasti Ukrajine i pritisak na vlasti Jugoslavije, zbog zaštite svoje dijaspore, biće s jugoslovenske strane shvaćeno kao „mešanje u unutrašnje stvari suverene države“.

Predsednik Kravčuk već je napisao pismo upozorenja S. Miloševića, o interesovanju Ukrajine za svoju dijasporu. To ne bi bilo prvi put, posebno zato što „Rusini ne priznaju Ukrajinu kao sopstvenu matičnu državu“, pa Ivan Drač preporučuje sresti se s NJegovom Ekselencijom mitropolitom Kijevskim i egzarhom cele Ukrajine Filaretom, tada podanikom moskovskog Patrijarhata, a danas patrijarhom autokefalne Ukrajinske pravoslavne crkve.

„Istina, NJegova ekselencija Filaret ima momentalno brige, u štampi ga prozivaju za raspustan život i saradnju sa KGB-om, ali „lisac Mikita“ će to prevazići, ne brinite. On može da porazgovara sa patrijarhom srpskim Pavlom, ovih dana ide u Carigrad na Veseljenski sabor pravoslavnih crkava, pa može od njega, s obzirom na to da Rusini žive u Bačkoj, u pravoslavnom okruženju, da zahteva odbranu za vas, posebno zato što mi u Bačkoj nikada nismo unijatili Srbe. I ja sam pravoslavni“, kaže Drač.

Već sutradan, u devet, dolazi auto, koliko razaznajem, vozimo se po „ulici diplomatskih rezidencija“, ulazimo ispred jedne raskošne zgrade na „mala vrata“, negde otpozadi, iz dvorišta, poput švalera, komentarišem, kada se uvlače kod švalerki, da komšiluk ne primeti, jer je neverna supruga dojavila da je „teren slobodan“. Vode nas dve monahinje u crnom, samo im se oči vide, pravoslavke, ali povezanih marama kao muslimanke.

Unutar je raskoš ravna Kazalomi u Torontu. Očigledno, crkveni dostojanstvenici umeju sebi da udovoljavaju, i na Istoku i na Zapadu. A ti, Tamašu, kao i većina Rusina, sanjaš o grudvi iz bačke brazde iza koje ti je vlastiti nos najviši toranj.

Posle starih monahinja u crnom, zacvrkutaće dve prepelice u sivom, sa bleštećim očima, čiji sjaj ne može sakriti ni pogled u zemlju uprt, s toplom čokoladom u rukama.

Davno sam primetio da, kao što kuća liči na svog gazdu, kao što gazda sebi bira psa prema sopstvenom liku, tako i podanici uvek liče na svoga gazdu, posebno kad, kako to Poljaci vole da kažu, „pan nije svoj pan, već pan ima pana“. NJegova Ekselencija, tada mitropolit kijevski i egzarh cele Ukrajine, mi je na prvi pogled isti patrijarh ruski Aleksej Drugi, i ja, prvo što sam pomislio, bilo je „Tamašu, od ovoga mi nemamo šta da očekujemo“.

Posle nejasno izgovorene dobrodošlice, prvo što sam razumeo, bilo je: „A vi ste, pravoslavni…?“

„Ne, kažem ja, mi smo grkokatolici, iz Vojvodine, iz Bačke, tačnije rečeno.“

„Da niste iz Ruskog Krstura“, pita dalje.

„Da“, uzvraćam, „iz Ruskog Krstura, Kucare, Novog Sada…“

„Aaa, vi ste onda Kosteljnikovi…“

„Tako je“, kažem i primećujem kako oblak nezadovoljstva odlazi sa njegovog čela i iz očiju i ustupa mesto sunčanom osmehu. Brzo prilazi radnom stolu i donosi knjigu u koricama boje višnje, sa zlatnim slovima na njima.

„Još mirišu na boju, upravo sam odštampao izabrana dela oca Kosteljnika, njegove polemike sa Rimom još uvek su žive“, kaže, „pokloniću vam ih“ i odmah mi ih potpisuje.

Bog uvek zna šta radi i kuda nas vodi, kažem, i ja sam objavio monografiju o njemu, izvolite revanš i dajem mu svoju studiju „Gavrilo Kosteljnik između doktrine i prirode.“

Filaret je brzo lista i začuđen je ozbiljnošću studije. Dalje razgovor sam teče prema željenom kraju i mi izlazimo svečano „na Velika vrata“. Ispraća nas. Kasnije doznajem da je on održao datu reč, ali sagovornik u Carigradu mu je militantni vladika bački Irinej, jer mitropolit nije ravan patrijarhu, već nadređenom vladici koji s rezervom prima potrebu odbrane „bačkih unijata“, može s njim da porazgovara.

Prepelice u sivom, verujem, čuvaju za nas, Kosteljnikove, svoje blešteće poglede, a rezultat tog razgovora biće moja polemika sa vladikom Irinejom Bulovićem u časopisu „Vreme“. Mitropolit Filaret, međutim, ispuniće svoju reč za Kosteljnikove zemljake.

* * *

Uspešno prešavši granicu, idući ka aerodromu Feriheđ 2 na let za Toronto preko Amsterdama, prvih dana oktobra 1993, nakon vizitnog profesora na filadelfijskom La Salu i gosta američkog Kongresa, u poslednjem trenutku ulazim sa Slavomirom u avion. Mene čeka Socijalna služba Ukrajinaca Kanade i Jurij Šimko, prvi čovek kanadskog sudstva, a Slavomir ima navodno prijatelja u Torontu.

Događa se da stižemo u Toronto negde oko ponoći. I zaista, dočekuje Slavomira prijatelj, on može na noćenje, ali ja ne. Slavomir ne pristaje da se razdvajamo i kompromis je da ćemo prenoćiti na podu u hodniku stana Slavomirovog prijatelja. Sutradan nas preuzima Socijalna služba. Sad ja ne prepuštam lutanju Slavomira, dobijamo stan, hranu, džeparac, prvi izbeglički apojtment, verfel, besplatnog advokata, sjajnog Jevrejina Rodnija Volfa, poreklom iz Odese. Ne smemo raditi, do Suda Ujedinjenih nacija za status convention refuqes, moramo biti zdravi pa porodica staratelja Jaciv, Ivanka i Bogdan, dovlače svašta da jedemo, pa i česnikovku, rakiju sa belim lukom kao preventivom, ali mi litru popijemo istog dana i gospođa Ivanka shvati da nam beli luk treba davati u prirodnom obliku, a ne u rakiji. Što, naravno, nama bi žao. Jedina obaveza bila nam je da učimo engleski šest sati dnevno.

Sjajni advokat Volf, na osnovu mojih objavljenih intervjua tokom 1992. i 1993. u jugoslovenskoj štampi, krajnje antimiloševićevskih, prvog mogućeg dana dobija sud za mene i dobijam optimalni status. Praksa je da imate advokata koji dokazuje da treba da dobijate status i imate advokata države koji dokazuje da vi to ne zaslužujete. Advokat države samo je svratio da me vidi, pozdravi, i dobijam status nakon pet minuta. Istovremeno, ponuđeno mi je da budem supervizor izbeglica sa prostora Jugoslavije, ko zaslužuje da ostane a ko ne. Plata 5000 dolara. Ja to prihvatam samo jedan dan, da posvedočim Slavomiru da su mu žena i deca ugroženi. Drugi predmet, neki izbeglica Srbin iz Knina u uniformi paravojne formacije i sav istetoviran, ubedi me da se ja tog posla manem, jer ode glava ako zver odbiješ, a možeš i dobricu oštetiti. Profesuru, za koju sam bio zainteresovan, trebalo je čekati tri godine, i ja se vratim u Novi Sad. Slavomir ostane.

* * *

Imadoh jedanaest godina i bio sam jedini posetilac veronauke u Starom Vrbasu gde je oko hiljadu Rusina, ali se roditelji nisu usuđivali da decu šalju na veronauku, jer vlasti nisu dozvoljavale. Sveštenik Onufrij Timko, izuzetno obrazovan i strog, dao mi je svu literaturu i molitvenike da naučim što Sveta tajna ispovesti i pričesti podrazumeva. Kakav sam bio, i jesam, ja to sve naučim, iako mnogo od toga nije bilo za grešnu decu nego za grešne odrasle ljude. Kada sam počeo Ja, grešan, ispovedam se Gospodu…

„Nije to za tebe, sine, to je a veće grešnike. Koliko te znam, razrešavam te svih grehova i predajem ti Božiji blagoslov. Nastavi putem kojim ideš“, prekide me i kaže otac Onufrij.

Nakon toga nisam se ispovedio ni pričestio sve do kasnog venčanja s Amalijom, i deca su već porasla. Prijatelj sam sa vladikom Slavomirom Miklovšem i on kaže da će me venčati, a kum će mi biti otac Vladimir Timko, rođeni brat oca Onufrija, Problem je ponovna ispovest i pričest.

„Rešićemo i to“, kaže vladika Slavomir, „spremi nekog pijanog šarana, vreme je posta, pa ćemo, kada budem išao u zagrebačku rezidenciju, to obaviti uz večeru“.

Tako i bi. Vladika sasluša sve pojedinosti mog grešnog života, primi ih na sebe i moliće se za mene. Pomislih, eh, vladiko, vladiko, ne znaš šta si sve na svoju dušu primio.

U kriznim vremenima građanskog rata pozovu me kao gostujućeg profesora na Univerzitetu La Sal u Filadelfiji, sa dobrim izgledima da tamo dobijem stalnu profesuru. Sve to prođe, ali uslov bi da prenesem krišom milion dolara američke dijaspore za postradale u bivšoj Jugoslaviji i predam ih vladici Slavomiru u Zagreb. Ja to odbijem, znajući čemu se izlažem. Vladika se na mene naljuti i prethodno blagoslovljeni Savez Rusina i Ukrajinaca Jugoslavije, čiji sam bio predsednik, počne nacionalno deliti. U štampi prebacim vladici da to nije hrišćanski, niti ima tradicije u Križevačkoj eparhiji. Sveštenici se čude otkud ja znam Katehizis Katoličke crkve. Zbog načela subordinacije, oni to ne smeju da govore. A na onom svetu bićemo jedan drugom svedoci, zalud je on vladika i ja samo grešni parohijan. No milion dolara ipak stigne na privatni konto vladike Slavomira, što beše zabranjeno, i sestre mu nakon njegove smrti podele novac američke dijaspore. Još uvek traje sud oko tog novca.

* * *

Početkom devedesetih godina, kada postaje jasan Miloševićev nacionalistički projekat, ispileo ispod krila komunističkog totalitarizma, pripadam prvoj autentičnoj Miloševićevoj opoziciji. Tu su Milan Panić, Momčilo Grubač, Tibor Varadi, Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Vesna Pešić, Nebojša Popov, Ivan Đurić, Sulejman Ugljanin, Zoran Đinđić, Rajko Đurić, Mirko Kovač, Mile Isakov, Dragan Veselinov, Nenad Čanak, Bogdan Bogdanović itd. Sudbine ovih ličnosti biće različite. Jedni će se adaptirati Miloševićevim očekivanjima, a drugi će doživeti kristalnu noć u kojoj su sinhronizovano, iste noći, izgnani iz zemlje. Ja sam pripadao autonomističkom krilu čiji oslonac je bio Ivan Đurić, u Beogradu, koji je jedino razumeo Vojvodinu. Nezgodno bi što je ovaj mladi vizantolog, s nordijski plavom kosom i kao pred buru morski plavim očima, bio suviše lep pa je Mile Isakov komentarisao da je dobro što je Đurić tako lep, za njega će glasati sve žene i pederi, a to znači da već imamo većinu i dobijamo izbore, što u Vojvodini i bi, ali je nezgodno što će nas, autonomiste, nacionalisti svrstati u pedere. Iste noći, krajem oktobra 1992, Ivan Đurić odlazi u Pariz i tamo ga ubijaju, Rajko Đurić proteran u Berlin, Đinđić u Crnu Goru, Mirko Kovač u Rovinj, Ugljanin u Tursku, Bogdanović u Beč, Varadi u Budimpeštu, ja u Toronto…

U Kanadi, kao član Prezidije svetskog kongresa slobodnih Ukrajinaca, koliko mogu susrećem značajne ljude Kanade, o čemu nadalje pišem, i pokušavam da nešto korisno uradim za Rusine i Ukrajince u Vojvodini, Slavoniji i Bosni. Sa mnom je i Slavomir Olejar, čiji brat od strica Romko Olejar nesta na slavonskom frontu i mi pokušavamo da saznamo kod predstavnika nove Tuđmanove vlasti u Kanadi šta se Romku moglo dogoditi. Ima i normalnih Hrvata, pa nas preporučiše Hrvatskom konzulatu u Misisagi, nedaleko od Toronta. Kao kakav-takav politički zvaničnik i profesor univerziteta, sa Slavomirom budemo primljeni nakon nedelju dana provere ko smo i šta smo. Konzul je gospodin Bezić, jedan od afirmisanih ustaša u izbeglištvu iz vremena Tita. Prostorija je pristojna, ali u uglu se vidi kabina, na brzinu improvizovana, odakle se čuju šumovi ljudi koji se kreću, a otvori jasno otkrivaju cevi uperenog oružja u nas. Naređuju nam da ruke stavimo na sto, što činimo. Mislim, Julijane, ti, izgleda, moraš u svaku kaljugu da ugaziš, ne umeš da je zaobiđeš. Posluženi viskijem, uz uperene cevi, pričam da sam zagrebački đak, magistrirao sam kod Flakera, a profesori su mi bili Šreb, Pranjić, Kaštelan, Slamnig mi je kućni prijatelj. To omekšava gospodina konzula i saznajemo da se tajna smrti ili nestanka Romka Olejara krije u dnevniku sposobnog generala Ademija, Albanca u službi Tuđmanove vojske, ali on je još aktivan i gospodin Bezić ne veruje da će tu tajnu general Ademi u skorom trenutku obelodaniti. I to je nešto, komentariše Slavomir. Sada već otvoreno pokazujući da smo bili pred streljačkim strojem, gospodin Bezić se izvinjava i poziva nas na parti u konzulat. Naravno da nismo otišli, ali ja sam stekao u ustaškim i intelektualnim krugovima Kanade prijatelja koji mi poklanja građu o sudbini Bokelja, što ću iskoristiti za istorijski fond u romanu Deset ljubavnih zapovesti, koje, istina, srpska istoriografija zaobilazi, ali je u pamćenju Bokelja živa i prisutna.

* * *

Malo je poznato da postoje u svetu tri naučna i informativna centra koji se bave strateškim projekcijama budućnosti slovenskog sveta i država, Vašington, Prag i Arhus ili Orhus. Danci tako izgovaraju ime ovog trećeg, najmlađeg. Univerzitet u Arhusu 1998. slavi pedeset godina od osnivanja međunarodnom konferencijom sa učešćem po pozivu deset uglednih slavista iz sveta. Iz Srbije samo sam ja pozvan. Prijavljujem temu, na engleskom, O regionalnim identitetima i poređenju strateškog položaja Haličine i Vojvodine. Inflacija hara Srbijom i hiljadu maraka u tom trenutku nemam. Molim predsednika Opštine Vrbas, druga Nikića, da mi kupe kartu, a ja ću novac vratiti po povratku iz Arhusa.

„Srbija nije zainteresovana za regionalne identitete i Vojvodinu“, kaže predsednik. „Nema para.“

Kažem to domaćinima i oni mi posredstvom njihove Ambasade uruče avionsku kartu.

U međuvremenu sam biran za akademika NANU. Povelja o izboru i članska karta uručeni su ambasadoru Srbije i Crne Gore u Kijevu, Gojku Dapčeviću, s čijim sinom Božidarem Sergej studira, i on je uručuje Zoranu Drakuliću, vlasniku Ist pointa, a on će mi to sve predati u Novom Sadu. Gospodin Drakulić, međutim, svraća prvo na Kipar i tek nakon dve nedelje stiže u Novi Sad. Članska karta NANU ima vrednost diplomatskog pasoša. Još uvek sam pod nadzorom srpske Službe državne bezbednosti i bez njihove saglasnosti, kažu mi, ne smem u Arhus. Tekst saopštenja pošaljem, ali ne otputujem. U dobru obezbeđenim prostorijama Ist pointa, kći gospodina/druga budakova uručuje mi Povelju i člansku kartu. Na put za Arhus sam zakasnio.

Kome smeta Vojvođanska akademija

Pišući o putu nemačkog iracionalizma, od Šelinga do Rozenberga i Hitlera, Đerđ Lukač u knjizi Razaranje uma konstatuje da u kriznim vremenima dolazi do snižavanja filozofskog nivoa i da se filozofija svodi na dnevnu, političku upotrebu. To je jedan od indikatora fašistoidnog društva. Napadima SANU i srpskih nacionalista na pravo Vojvodine da na osnovu novog Statuta APV i važećih zakona Srbije osnuje naučnu, umetničku i kulturnu ustanovu, ogoljuju se simptomi srpskog društva u dubokoj krizi. Ne uvažavajući činjenice, opadači znaju i ono što nisu na vreme naučili i nisu ni danas pročitali. To što su naučili u nekoj srbijanskoj školi sa zastarelim znanjem – da u svetu funkcioniše jedna država, jedna nacija, jedna akademija – mogli su doučiti dostupnim savremenim, informatičkim tehnologijama. Tamo i danas piše da Belgija ima pet akademija, Nemačka dvadeset četiri, Italija deset, Španija dve, Estonija dve, Francuska četiri, Litvanija dve, Norveška tri, Poljska tri, Rusija dve, jednu sa pet grana, Švajcarska četiri, Švedska četiri i Ujedinjeno Kraljevstvo četiri.

Kažu oni koji znaju i kad ne čitaju: Ali je samo jedna nacionalna akademija u jednoj državi. VANU je bila regionalna akademija, a VANUK je pokrajinska i radna akademija, koja Statutom čuva naučni i umetnički dignitet, a upravlja njome menadžment koga imenuje i kontroliše Vlada APV. Pitamo se gde su ti intelektualci, a članovi SANU to bi morali biti po prirodi svojoj, ako zanemaruju činjenice, uvid u stvari, i ne brane ih celinom moralnog integriteta svojih ličnosti. Očito da kod opadača VANUK nema ni činjenica ni morala. Čisto dnevno politikantstvo saglasno Lukačevom saznanju. Na kraju, kvazi intelektualcima, politikantima i ostrašćenim primitivcima koji istim floskulama napadaju VANUK, kao i prethodnu VANU, ispričaću istinitu anegdotu. Moj prijatelj, sada već pokojni akademik Sven Gustavson, zadužen za koordinaciju saradnje švedske akademije sa SANU, svratio je nakon deset godina prekida saradnje u Novi Sad i požalio se razočaran. Nije zgoreg ponoviti:

„Tamo sede isti ljudi, a u glavama tih ljudi iste ideje“.

Ništa se nije promenilo, a vojvođanski identitet, koji vam toliko smeta, ne shvatamo kao nacionalni identitet, niti kao izraz državnosti. Shvatamo ga kao kulturni, jer Vojvodina nije samo srpski već i kulturni prostor svih drugih domicilnih etničkih zajednica koliko je i srpski kulturni prostor. Konačno, od dinarskog, panonski se više, u Cvijićevom smislu, i ne razaznaje u naučnim, umetničkim i kulturnim institucijama.

Zato, okanite se svog sramotnog posla i ne brukajte više ni sebe ni nas, članove VANUK, u ime lažnog i primitivnog patriotizma. Ostavite nas na miru i radite savesnije svoj posao.

(Otvoreno pismo srpskoj i međunarodnoj javnosti, 25. maj 2015)

U izdanju VANUK’]

Rusinsko-ukrajinski pisac i predsednik Vojvođanske akademije nauka, umetnosti i kulture – VANUK iz Novog Sada Julijan Tamaš objavio je autobiografski roman „Reka Monomah, merač posmrtnog vremena“ (Orion Spirit, Sremska Kamenica 2017). Kombinujući romansijerski i publicistički pristup Tamaš u ovoj knjizi prepliće tri priče: jedan tok govori o ličnom životu literarnog junaka Monomaha, drugi se odnosi na autorovo učešće u stvaranju rusinistike i ukrajinstike u Novom Sadu, dok u trećem autor govori o svojim susretima sa svetski značajnim ličnostima koji su imali za cilj da spasu malobrojne enklave autorovih sunarodnika u građanskom ratu u Jugoslaviji.

Sam Tamaš kaže da oni koji ga poznaju mogu čitati ovu knjigu kao memoare, a oni koji ga ne poznaju neka je čitaju kao roman.

U dogovoru sa autorom Danas donosi nekoliko odlomaka o događajima iz devedesetih godina. Izbor i oprema redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari