Ako nema hleba, dajte nam Kolarca 1

Parafraza čuvene rečenice još čuvenije francuske kraljice iz vremena revolucije (za koju, rečenicu, kažu da je bila zlonamerno interpretirana a ne tako mišljena) na čudan način korespondira i sa srpskom stvarnošću i sa pomenutom rečenicom.

Rekao bi neko da pre odgovara ona iz vremena propasti jednog drugog carstva – Rimskog, koja je izvorno glasila „Hleba i igara“, s tim što bi ovde opet bila unekoliko parafrazirana u „hleba i muzike“, na primer. Ali, nije tako.

Jer, „hleba i igra“, odnosno, tek toliko da ne budemo gladni i (sirotinjske) zabave (recimo, rijalitija) da se ne dosetimo zašto smo gladni jeste aktuelna u današnjem srpskom trenutku, ali pomenuti Kolarac, povod sveg ovog pisanja, nije mesto pomenute zabave. Naprotiv, ono što se u njemu može čuti hrana je i to ona najvažnija – za dušu. A pored toga on je i zadužbina, najstarija data baš za gajenje i čuvanje kulture i umetnosti u jednom narodu. Najzad, da se vratimo bliže ovim vremenima – jedina namenski za izvođenje muzike napravljena dvorana, zapravo sinonim čitave ove institucije, najakustičnija i sa najviše mesta da se u njoj na najbolji način čuje najlepše od muzike, klasične, ali i (skoro) svake druge.

Kulturne potrebe naroda kome je zadužbina namenjena nisu danas izgleda na nivou na kom se nadao da će jadnog dana biti osnivač zadužbine. Nestale su ili zamrle, treba obezbediti hleb i zaboraviti na bedu, a o potrebama duše ko se još stara… Zato celih 800 mesta (u višemilionskom gradu u kome je ovo jedina te vrste dvorana) nije popunjeno ni onda kada su koncerti besplatni, kažu organizatori. A čak i kada je u pitanju neko slavno ime, kada se koncert unapred rasproda, kada se sala iznajmljuje, sve to ne dostiže da se izmire makar tekuće obaveze, a o održavanju i obnavljanju nema ni govora. „Lepo“ su to smislili oni koji su doneli Zakon o zadužbinama, pa one nisu nadležnost ničija – ni državna ni gradska, lokalna, već onoga ko je „osnivač“. Ali, Ilije Milosavljevića Kolarca davno nema. Iz kog nepostojećeg budžeta namaći pare i da li će se one naći na nekom konkursu na koji se treba prijaviti sa svojim programom? Svedoci smo da takvi konkursi neretko biraju i trećerazredna književna dela, finansiraju sumnjive muzičke i svake druge „umetničke“ poduhvate, pa koliko kome dospe. Ili da bude po mišljenju onog bahatog lokalnog moćnika – ljudi sede po kućama i gledaju rijalitije umesto da idu u umetničke galerije zato što se tamo prikazuje nekakva nerazumljiva umetnost, a mogli bi recimo jelek, anterija i opanci…

Ipak, ima nas koji smo, iako hleba nema (dovoljno), gladni Kolarca i Kolaraca. Da se vratimo i Mariji Antoaneti. Kažu da je ona prokazanu rečenicu izgovorila jer je slučaj bio da, ako u pekarama nema hleba, ljudi iz njih dobijaju finija peciva da ne umru od gladi. Tako i mi, onih 800 ili nešto manje. Željni nečeg finog. A oni drugačijeg ukusa ionako će imati muzičku fontanu na Slaviji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari