Svetilište ukletih duša 1Foto: Miroslav Dragojević

Nema šale sa Majklom Đirom i bendom Swans.

Koliko god zamišljali sve razloge zbog kojih oni već upućeni u stvar jednako svedoče kako se sa Swans koncerata izlazi kompletno preobražen i raspamećen – decibelima, lelujavim činima svojevrsnog olujnog prokletstva, odsecanjem komadića glave i sluha tim vibracijama koje vas šibajući odlepljuju sa poda, čak i ako ste štreberski pažljivo unapred zatisnuli sluh čepićima za uši – ništa vas u stvari ne može valjano pripremiti za susret sa ovim jedinstvenim bendom. NJihov aktuelni dolazak u organizaciji „Bad Music For Bad People“ u salu Amerikana Doma omladine Beograda, protekao je tako u prisećanjima na onaj koncert od pre tri decenije u SKC-u, iščekivanju i predviđanju ovog dolazećeg kao Strašnog Suda tog jednog nezamislivog zvuka tame, preslušavanju ploča, osluškivanju onog komadića sebe koji se nije nekud zagubio i iščezao tokom tranzicije, već još uvek nekako opstaje povezan sa džinovskim Yggdrasil stablom rock’n’rolla.

Prijatno je zato bilo uvideti kako neko može smisleno da stari. Pripadnici one njujorške generacije – koja je početkom osamdesetih stvarala „noise“ estetiku, zajedno sa Sonic Youth – Swans su bili viđeni istovremeno kao ekstremni nastavljači novotalasnog antikonzumerskog poriva, jednako kao i produžetak Velvet Underground istraživanja „belebuke“, te krajnje granice muzike, u kojoj se ona ruši u sebe. I, mada su 1987. bili doživljeni kao deo tada nadolazećeg ‘industrial ‘zvuka, već u to vreme su pažljiviji slušaoci mogli detektovati duboku potrebu Majkla Đire da uvek ponudi priču, narativ koji ga je duboko povezivao sa nasleđem američkog folka, pa i samog Boba Dilana. Kao bend sa porukom, Swans su ostali posebno jaka i draga pojava svima koji su poruku tražili i nalazili u popularnoj muzici.

I sve je, u vezi sa tim pedigreom, na ovom novomilenijumskom koncertu u Beogradu zaista bilo onako kako treba. Okupljeni posvećenici u najživopisnijem sastavu koji se uopšte može zamisliti. Tmina i dim, izoštrena čula i ritualna atmosfera, nadražena već uvodnim nastupom Little Annie, te svojevrsne punk-psychedelic Bili Holidej, što šparta scenom kao progonjena demonima u svom intenzivnom ‘noire’ kabareu, svejedno punom topline i strastvene proživljenosti. No, kako se na scenu uspinju Swans, tako atmosfera namah poprima obrise Karpenterove „Magle“ – trenutak, i već su tamo, mračni kao noć, usisavajući nas u jedan spiritualni momenat gotovo beskrajnog trajanja, koji kao da pažljivo inženjerski podešava naš sluh za sve one psihodelične kušnje koje će malo zatim uslediti. Stojeći tako, u jednom produženom časku bolnih titraja uokrug, sa Đirom okrenutim leđima auditorijumu, oni nekako uspostavljaju kontakt sa vasionskim civilizacijama – van nas, u sebi? – dok je sve naokolo nečujno u ovom svetilištu ukletih duša. I – uzleteli su! I mi dabome sa njima. Na talasima zvučnog postanja, u jednoj verziji stvaranja sveta, koju Majkl Đira seče gitarom kao kakvom mačetom-mitraljezom, njegovo režanje izbacuje gnev napolje za sve nas. I koga je onda stvarno više uopšte briga što uši krvare ili što nevidljivi zlotvori baš te noći uzimaju sat vremena natrag, pošto su nas već navukli. Ima nečeg, međutim, zbilja vikinškog u tim muški uvezanim i usaglašenim rafalima celog benda, u tome što Đira baca kakve čini sa scene svojim rukama, dajući se celim telom u transu svetkovine, kao da prokletnici i sveci zajedno zavijaju iz pakla smeštenog u onom „Way Down in the Hole“ TomaVejtsa. Te nadnaravne daire njegovih šaka, glas kojim se krkljajući umoljuje neko nepoznato božanstvo što izračuje svoju strašnu energiju tamo negde iz(a) mraka, zaista vrede da doživite stvarne bolove postojanja u ovom, možda ne najboljem, ali svakako jedinom za nas od svih mogućih svetova. Koncert sezone.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari