Pank, seks i turbo-folk - šta čoveku više treba? 1Foto: Miroslav Dragojević

Povodom koncerta turbo punk folk wellness spa atrakcije Brkovi 18. avgusta na jubilarnom 15. Belgrade Beer Festu u prestonici je boravio pevač ovog zagrebačkog benda – Shamso 69 kojem je pravo ime Vedran.

U bašti Pomodora je ispijao jedan za drugim čaj, odgovarao neposredno i dobronamerno na sva novinarska pitanja koja su se ređala kako je išao jedan za drugim intervju. A kad je na red došao naš list i Šamsi postavljeno pitanje da li bi možda da se odmori pre nego počnemo razgovor, odmahnuo je glavom i uzvratio: „Ma samo rokaj.“

 Zašto kažeš da je za muškarca važno da ima nadimak?

 Zato što to znači da si bio na ulici, da nisi neki šonja, veridžara, da si kući sjedio samo s majkom, slušao je, nosio pulover i baklava čarape, nego si išao po kafanama. Znaš šta znači kad frajera zovu Kobra kao Stalonea ili Crni ili Džek ili Džoni? Pa, ti si faca.

 Ali, ti si Šamso?

 To je drugo, ja sam dobio nadimak po pank bendu zbog muzike, ali, recimo, za ženu je skroz kontra priča i nije dobro da ima nadimak. Znaš, kad curu zovu Kobra, šta to može samo da znači. Verovatno da je tu bilo dosta muškaraca u igri i to nije poželjno jer svi žele svjeticu, djevicu, anđela. Takav odnos uopšte nije dobar jer nije ravnopravan, ali je u stvarnosti uglavnom tako.

 Tvoj nadimak i nije tako muževan, podseća na Šemsu Suljaković?

 Moj nadimak je onakav kakav treba da bude. Nisam baš prezadovoljan, ali ni tužan i mislim da je okej zato što sadrži u sebi i pank i folk. Bend Sham 69, koji je pravi ortodoksni stari engleski pank bend, sa tim dodatkom aludira još na pozu u seksu i na Šemsu Suljaković. Znači, pank, seks i turbo-folk, šta čoveku više treba?

Pa, vama je isprva bilo dovoljno što ste bili u pank bendovima, ali ste se, kako si rekao, zasitili. Čega?

 Dosade. Istih stvari. Uvijek je to ‘ajmo tri ista akorda, proba, svirke, sve je bilo na istu foru i predvidivo.

 Hoćeš da kažeš da ovaj muzički hibrid nudi više opcija?
 Pa, mogu se napraviti bizarnije stvari. Meni recimo pank rok nije bio dovoljno bizaran, a inače mi je važno da se uvek pravi nešto novo, progresivnije. I ovo sad što sviramo bi trebalo da nadograđujemo, da ne stojimo u mestu, budemo u fazonu „izašo sam na ulicu, popio sam pivo, srušiću sve živo“, da uvijek idemo na istu foru – kao mi smo protiv sistema. To je otrcano i postalo je dosadno. Zato sam i želio da ubacimo nešto drugo, da bi bilo uzbudljivije, brutalnije i bizarnije. A da bi nešto bilo bizarno – moraš da ga našiljiš malo jače.

Da li je onda bizarno to što želite da iskažete kroz svoju muziku? Izjavio si, recimo, da to što svirate nije ni parodija, ni satira. Šta je onda u pitanju, kako bi objasnio fuziju tih različitih žanrova?

 Ja kao da sam neki transmiter, upijam sve što dolazi, kako se vrijeme menja. Kad je došao turbo-folk, nisam ja to mogao ignorirati. Uvukao se u mene. Neko bi možda rekao da je to užas, da je droga i propast, a neko „super, pa baš dobro, sad imamo nekoga ko to izvodi na taj način“. To zapravo znači da smo mi jednom stilu pristupili drugačije. Nisam nikad duboko o tome razmišljao kao, recimo, što sebe privatno umem da analiziram. Sa bendom to nije tako. To jednostavno izlazi iz nas. LJudi to vole, družimo se i super nam je. Ispada da nam je muzika i to sve što radimo samo paravan za druženje i putovanja.

 Šta je za tebe muzika?

 Život moj. Strast. Sve što me pokreće. Sve što mi se dešava svaki dan.

Član Brkova je jednom rekao da će pobediti „seljačke stvari“ i „smrt umetnicima“. Šta su to seljačke stvari i šta vas to iritira kod umetnika?

 To je Tomac rekao. On je vaš kolega novinar i prilično je teatralan. Super mi je što je to kazao. Seljačke stvari su luk, rakija, špek, duvan čvarci. Meni je bolje pojesti 500 grama čvaraka nego kanapeje u posteljici od kopra sa filetima brancina blanširanim i brusnicama odgore. A kod umjetnika me nervira to što su ufurani previše da su samo oni bitni, bogomdani, njihov pogled u daljinu znači mnogo više, ali većina to navodno ne razumije. Ja bih tu podelio lopate da se radi malo i zemlja izgrađuje. Neko ko ima rezultate pa i da se hvali ali, ako je suprotno od toga, nema potrebe da se tako ponaša. Inače, mnogo je loše muzike, filmova, dokumentaraca – loše umjetnosti. Avangarda više ne postoji i to mi je žao.

 Šta je oblikovalo tvoj ukus. Da li Bregović i pastirski rokenrol budući da se to čini dominantnom linijom kod Brkova?

 Morao je uticati i Bregović, ali je kod nas pank bio primaran. Imao sam dva starija brata koji su bili klasični ex YU rokeri – duga kosa, „Stratokaster“ i solaže Smaka… Cijelo djetinjstvo sam slušao ploče Deep Purple, Black Sabbath… To mi je dosadilo, a u početku je bilo „ofarbaću se u plavo, zeleno, samo da nerviram roditelje“. Danas, u Hrvatskoj, mislim da iz istih razloga klinci slušaju turbo-folk.

Kao da je turbo-folk nova vrsta bunta?

 Pa, da. Eto vidiš. Veći pank su ispali narodnjaci.

 A šta misliš o Tompsonu?

 Nisam ja tu da mislim o njemu, niti on o meni. Vjerojatno nikada ne bi bio popularan da se nije smanjilo tržište i ne sviđa mi se kad neko koristi rat i na tome gradi svoju priču, ali čovek svira i to je dosta naslonjeno na Bijelo dugme i Iron Maiden. Nije baš originalno, ako je to pitanje.

U jednoj recenziji o Brkovima, između ostalog, za tebe kažu da si pravoslavni Tompson. Kako to komentarišeš?

 (Smeh). Nisam to ja, nego Baja Mali Knindža. Ja ne koristim nacionalizam, za mene su to jeftine emocije i easy way da se uspe u dijaspori gde ima mnogo nacionalista.

 Kažu da veličate mačizam?

 Ne volim mačizam. Nikad nisam udario ženu niti ću. Ako treba neko već da bije, bolje žena da bije muškarca, a, s druge strane, mi kad sviramo imamo dio nastupa gde pozovemo publiku da iskale bijes na nama umjesto da se ponašaju nasilno kod kuće – biju ženu i djecu. Totalno sam protiv toga. Zar ja izgledam kao mačo tip, imam tetovaže i bicepse? Nisam, niti veličam tu priču, baš suprotno.

 Rekao si da ti je idol Danilo Bata Stojković i da ti je mnogo žao što nije više među nama?

 Da, otišao bih Bati Stojkoviću na grob zato što je legenda. Obožavam trilogiju od Dušana Kovačevića. Bata je imao taj pogled i nešto u sebi da ne mora ništa reć’. On toliko utelovljuje tog nezadovoljnog penzionera i ume kroz svoje likove da pošalje milion subliminalnih poruka. Ako te malo više zanima, sve vidiš u njemu – i društvena previranja – kao kad nema više bijelih sijalica pa moraš staviti crvenu kao u kupleraju. Ja se sjećam, nama se to dešavalo. Majka stavi crvenu sijalicu i tako blejimo. Bata je u sebi imao mnogo panka i bunta.

 Slovite za nezavisan bend. Sve radite sami. Vaši albumi se besplatno mogu skinuti sa interneta. Da li je teško čuvati nezavisnu poziciju?

 Nije, ako to voliš. Ranije, kad su izdavačke kuće bile jake, isto je bilo teško jer bez njih ništa nisi mogao, a danas imaš internet. Ja bih volio da imam nekog ko me razumije i ko razmišlja isto kao ja pa da ne moram prčkat po tim mrežama, nego da samo pišem pjesme i uživam. Međutim, ima tu dosta posla i, ako si preuzeo na sebe, treba da to i uradiš. Ali, nije teško zato što znam zašto to radim. To su moji prijatelji, djelimo sve na ravne časti, družimo se, dobro nam je, upoznajemo nove ljude, nikad ne bih vidio sva ta mesta i gradove da se ne bavim muzikom.

Kako provodiš slobodno vreme?

 Ugodno, uz familiju i prijatelje. Kad skupim novaca, idem na more i kod kuće volim da sviram gitaru.

 A čega se najviše plašiš?

 Bolesti. Ja sam hipohondar. Stalno mislim da imam neku tešku bolest.

 Hipohondri dugo žive.

 Da i na grobu im piše: „Jesam vam rekao“.

 

 Muzika nije takmičenje

„Htjeli smo prekinuti taj licemerni niz kad su muzičari počeli za narodnjake da govore ‘jao, seljaci, ne znaju svirati’. Ali, ljudi, tamo ima muzičara! Sad je njihova produkcija nova i najbolja jer imaju mnogo novca. Što se kaže, koliko para, toliko muzike i ne možeš ti nekog potcenjivati ako je dobar producent. Ta muzika zvuči savršeno. Licemjerno je, ako sviraš, da uporno optužuješ druge ako ti nisi uspješan. Kao da se takmičiš? Zašto? Pa, muzika nije takmičenje. Ako to želim, baviću se sportom, a ako sam uzeo gitaru, ne želim da budem bolji od nekoga, nego da napravim sebi to što mi se sviđa, ako mogu“, objasnio je između ostalo Šamso u razgovoru za Danas.

         Opušteniji u skupini

„Prije su se ljudi udruživali jače, slobodnije. Standard je bio bolji, pa se valjda nije brinulo samo o tome da se napuni frižider i stomak. Mogao si biti malo opušteniji u skupini od više ljudi. Izlazilo se van tako što se skupi nas 50 pankera i slušamo muziku, frljimo tranzistore, stare kasete, pijemo neko pivo, zezamo se, družimo i tako nastane pokret. Tako je bilo barem krajem 80-ih godina“, ispričao je Šamso za Danas

Beograd

„Kod nas ljudi kad dođu na koncert znaju da će biti haos. Beograd je super grad. Ja namjerno neću da naučim ovde ulice da bi mi stalno bilo zanimljivo. Tu su mi prijatelji, rodbina. Za Beograd se moraš pripremiti malo bolje i paziti noć pre koncerta da sve ne ode kada ovde društvo krene. Onda sledeći dan mi na tonsku probu, a oni spavaju do popodne“, kazao je za naš list Šamso 69.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari