Kao i obično u prvim krugovima prvenstava kao ovo, običan narod u Francuskoj navija za autsajdere, u strepnji da bi se njegova reprezentacija mogla prerano suočiti sa nekim od futbalskih giganata.

Stručno mnijenje međutim kao da priželjkuje takvu situaciju: toliko su dosadašnji nastupi i učinak francuske reprezentacije unijeli nespokojstva i pitanja kod svih onih, mnogobrojnih, koji u mogućnosti Trikolora nisu nimalo sumnjali pred početak ovog Evropskog prvenstva.

Francuzi još ne znaju ko će im biti protivnik u osmini finala, ali već znaju da to nije istorijski suparnik NJemačka. Znači, poslije onih teških utakmica protiv Rumunije, Albanije i Švajcarske, strepnja ostaje na najvišem nivou, na kom se tradicionalno nalazi i francuski nacionalni ponos. A on počiva na uvjerenju, ne baš uvijek provjerenom, da se Francuzi sublimiraju jedino kad imaju dostojnog protivnika. Eto poruke za sve ostale, uglavnom nedostojne.

Ali, ne pretjerujmo previše sa tim njihovim kompleksom. I Nijemci imaju svoje osjećanje nadmoći koje možda i od samih sebe kriju, kao i Italijani koji kad zatreba, i poslije zanosa, najbolje znaju šta je minimalizam, ili Španci, uvijek u strasti, kao da na svijetu ne vrijedi ništa drugo osim krvi i zlata.

Francuzi međutim imaju brojne olakšavajuće okolnosti. Oduvijek su se teško nosili sa presijom domaćeg terena i ulogom favorita. Ove godine, opšta atmosfera u zemlji, u političkom i socijalnom smislu, je već nekoliko mjeseci veoma nepovoljna. Talas štrajkova kao odgovor na projekt novog zakona o radnim odnosima, akcije i prijetnje islamskog terorizma i nezapamćene poplave uoči samog otvaranja Prvenstva, samo su potvrdili opštu mrzovolju i pesimizam. Vanredno stanje uvedeno poslije atentata 13. novembra (čiji je jedan od ciljeva bila i prijateljska fudbalska utakmica

Francuska-NJemačka) produženo je za trajanje ovog prvenstva i biciklističke trke Tur de Frans.
U jednom trenutku se učinilo da na reprezentaciju nema posebnog uticaja ta opšta psihoza. Bio je to samo privid. Objavi spiska izabranika je prethodila polemika oko „slučaja Benzema“ koji, uz intervenciju i samog premijera, nije uvršten u tim kao nepodoban iz „etičkih“ razloga. Mnogi su pomislili da bi razlog mogao biti i etnički. Nepodoban je srpska riječ, da se bolje označi uplitanje politike tamo gdje joj nije mjesto, a na etiku se pozvao premijer. Onda se umiješao i „Eric the King“ Kantona, optuživši selektora za rasizam. Tačno je da je Benzema kao figura nepopularan kod priličnog broja običnih Francuza i u tome izvjesno ima rasističkog osjećanja. To nije samo posljedica afere u koju je on umiješan oko erotskog video snimka drugog bivšeg reprezentativca Matjea Valbuene. Ali, Benzema je istinska fudbalska zvijezda u predgrađima i siromašnim kvartovima svih francuskih gradova iz kojih potiče najveći broj pravih navijača.

Ipak, optužiti selektora Dešana za rasizam je neosnovano. Dovoljno je izbrojati koliko u timu ima „Francuza iz korijena“ (upravo tako se to ovdje kaže) i koliko reprezentativaca pjeva „Marseljezu“ kad se ona pred početak utakmice intonira. To se broji u narodu, isto kao što za većinu u narodu ne treba posebno isticati šta znači Benzemina brada.

Tako je Francuska, protiv Rumunije, otvorila evropsko prvenstvo sa novim zvijezdama, status koji su u prethodnoj sezoni stekli posebno Pol Pogba i Antoan Grizman. NJihov učinak u Juventusu i Atletiku obećavao je bezbrižan i efikasan prvi krug takmičenja. Utoliko više što je postalo izvjesno, poslije višemjesečnog oklijevanja, da se i Olivije Žiru iz Arsenala konačno potvrdio kao centarfor-prvotimac.

Ali, dovoljno je bilo samo jedno poluvrijeme da se poljulja sve što se već činilo kao uhodano i stečeno. Nisu Rumuni svojom igrom doprinijeli da se probude kod Francuza oni njihovi stari demoni: nedoumica, opšta trema, nepovezanost između linija i nespretnost u napadu. Selektoru je brzo bilo jasno da inicijalna postava ne funkcioniše kao što se željelo i planiralo. Neobično rano je izveo iz igre dva ključna igrača oko kojih je do jučer maltene bila i koncipirana ekipa. Bio je to odvažan potez, kao u nekoj hazardnoj igri: neka bude šta bude. Ali, bila je to i poruka drugima u timu da niko nije nezamjenjiv i da se svaki igrač treba stalno izboriti za svoje mjesto.

Znamo epilog. Dimitri Pajet (treba izgovarati Pajet) je sasvim oslobođen u novoj konfiguraciji i isključivo njemu pripada zasluga za pobjedu Francuza u money-time-u. Iste večeri i sutradan, mediji su gromoglasno pozdravili coaching Didije Dešana, insistirajući na „krivici“ Pola Pogbe, ali pošteđujući, relativno, Antoana Griezmana.

Znamo šta se desilo u drugoj utakmici, protiv Albanije. „Krivci“ iz prvog meča su ostali na klupi. Ali, nova postava – stara bolest. Francuska reprezentacija potvrđuje da je za ono što se vidi na terenu presudno ono što se događa van stadiona. Albanci su uporni i otporni. Za vrijeme poluvremena, za

Dešana ista muka. I opet potez iz igre na sreću. Pogba je ponovo u igri. Grizman takođe. Devedeseti minut. I reprezentacija i cijela Francuska su na rubu nervnog sloma. Grizman udarcem glavom donosi preimućstvo, uz asistenciju Pogbe. Dok je većina igrača u grozdu slavlja zbog postignutog gola, Pogba trči prema tribini sa novinarima da ih počasti gestom koji znači: „Sad mi ga možete popušiti!“ Jedna izolovana kamera je snimila scenu. To francuski TV gledaoci nisu vidjeli, ali belgijski jesu, što je otvorilo novu dvodnevnu polemiku. Da li je stvarno Pol Pogba novinarima pokazao k…. ili je to samo bio njegov „ples“ u radosti zbog postignutog gola kao što on, uz advokatsku asistenciju, to tvrdi ?

Treća utakmica u grupi, protiv Švajcarske, nije promjenila opšti utisak. Francuzi se i dalje traže. Trebao je neriješen rezultat, da bi se osiguralo prvo mjesto i „zaslužila“ za osminu finala jedna od četiri trećeplasiranih reprezentacija. Cilj je postignut. A sve drugo ostaje isto.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari