Žene se plaše prvog koraka 1Foto: Hagen Hopkins

Pre pola veka Ketrin Švicer upisala je svoje ime u atletsku istoriju, istrčavši Bostonski maraton, u kome do tog trenutka zvanično nije učestvovala nijedna žena, mada je bilo maratonki koje su bez broja i registracije, poneke prerušene u muškarce, pokušavale da nađu svoje mesto na stazi.

Na startnoj liniji 20-godišnja devojka, članica hokejaškog tima za koju je svakodnevno trčanje bio deo sportskih priprema, nije razmišljala o rodnoj ravnopravnosti, nije želela da pošalje poruku, još manje da se nađe na fotografiji koja će obići svet i tokom narednih pedeset godina postati jedan od simbola borbe za jednaka prava sportista i sportistkinja. NJena jedina namera bila je da dokaže svom treneru da greši kada kaže da nijedna žena ne može da trči 42 kilometra.

Da nije bilo DŽoka Sempla, jednog od organizatora BM, moguće je da bi Ketrin neopaženo završila trku, baš kako ju je i počela, pod imenom K. K Švicer, broj 261. Međutim, Sempl je verovao da na stazi nema mesta za zvanično registrovane maratonke, iako nije imao problem sa ženama poput Bobi Gib koje su trčale bez broja.

Negde na trećem kilometru Sempl je zaskočio Ketrin Švicer pokušavajući da skine broj sa njene trenerke, uzvikujući „Gubi se sa moje staze i daj mi te brojeve“. Fotografija na kojoj unezverena Ketrin pokušava da pobegne dok njen dečko, koji je takođe učestvovao u trci, gura Sempla sa staze, obeležila je život devojke iz Virdžinije. Ketrin veruje da je Bostonski maraton počela kao 20-godišnjakinja a završila ga kao odrasla žena.

– Po prvi put doživela sam ogromnu diskriminaciju, isključenost, pokušaj zastrašivanja i poniženja dok sam istovremeno iskusila odlučnost, motivaciju, izdržljivost i snagu za koje nisam znala da ih posedujem. Bila sam veoma ponosna na sebe zato što sam završila trku i čak i danas, 50 godina kasnije, još uvek sam ponosna na tu 20-godišnju devojku koja je donela odluku da završi trku. Razlog zbog koga sam uspela je taj što sam dosta trenirala i verovala u sebe – kaže Švicer za Danas.

Tokom narednih 50 godina Ketrin Švicer je nastavila da trči, bila je pobednica NJujorškog maratona 1974, pre mesec dana ponovo je učestvovala na Bostonskom maratonu, dočekana ovacijama, okružena velikim brojem maratonki, uz veliku pažnju svetskih medija. Istovremeno, posvetila se popularizaciji trčanja među ženama, odigravši bitnu ulogu u odluci da se maraton za žene uvrsti u program Olimpijskih igara 1984. Radila je kao sportska komentatorka, dobitnica je Emi nagrada, članica je Ženske kuće slavnih, autorka je nekoliko knjiga… Ketrin danas kaže da je na putu osvajanja jednakih prava za sportistkinje najveća prepreka parališući strah među ženama koje veruju u „stare mitove“.

– Najveća prepreka su same žene koje se plaše da učine prvi korak, koje su zastrašene zato što veruju da nisu sportski tip, da su debele, da nisu talentovane, ili su sebi nametnule neko drugo ograničenje. U mnogim zemljama i dalje postoji uverenje da je sport muška aktivnost dok žene imaju osećaj da je ženstvenost, lepota, privlačnost jedina vrednost koju imaju da bi preživele i ne uključuju se u sport da ne bi postale muškobanjaste – kaže Ketrin, koja je kao tinejdžerka zamalo izabrala da postane navijačica umesto igračica hokeja. Na drugu stranu pogurao ju je otac rekavši „Navijačice navijaju za druge ljude. Ti želiš da ljudi navijaju za tebe. Igra se dešava na terenu. U životu treba učestvovati a ne posmatrati ga“.

Kako bi podstakla što veći broj žena širom sveta da iskorače iz pasivne uloge posmatrača osnovala je organizaciju „261 – Neustrašive (uprkos poteškoćama)“ (261 – Fearless in the face of adversity), koja promoviše žensko trčanje.

– Veliki broj sportova i dalje je rezervisan za muškarce. Samo se osvrnite i videćete zemlje u kojima ženama nije čak dozvoljeno ni da izađu iz kuće, idu u školu ili voze kola, a kamoli da se bave sportom. Žene su počele da veruju u mitove o svojim ograničenjima, fizičkim sposobnostima, sposobnosti da bilo šta urade. Sport je sjajan način da to razbiju ali su mogućnosti veoma ograničene. Čak i u razvijenim zemljama ženski sport je marginalizovan i pruža mnogo manje profesionalnih mogućnosti u poređenju sa muškim. To je razlog zbog koga organizacija „261“ promoviše trčanje po celom svetu. Trčanje je lako, jeftino i pristupačno i svaka žena može da trči – kaže Švicer.

Na Bostonskom maratonu 1967. godine Ketrin Švicer veliki deo staze istrčala je preplavljena strahom nakon napada DŽoka Sempla, koji je govorio „Nemam predrasude prema ženama, samo ih ne želim na svojoj trci“. Umesto da je zaustavi strah ju je pokrenuo da savlada kilometar ispred sebe. Na pitanje šta danas čini kada se uplaši, odgovara – trčim.

– Kao i svi ostali ljudi i ja se plašim različitih stvari. Ali kada postanem nervozna ili uplašena, obujem patike i odem da trčim. Trčanje čini da se osećam moćno, da imam kontrolu – završava Ketrin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari