Da li je EU spremna da prevaziđe probleme? 1

Danas se navršava 60 godina od potpisivanja Rimskog sporazuma, kojim su postavljeni temelji današnje Evropske unije. Naime, 25. marta 1957. godine Francuska, Nemačka, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg su u Rimu osnovale Evropsku ekonomsku zajednicu, sa ciljem uspostavljanja carinske unije i postepenog stvaranja jedinstvenog tržišta, što bi podrazumevalo slobodno kretanje ljudi, robe, kapitala i usluga. […]

Danas se navršava 60 godina od potpisivanja Rimskog sporazuma, kojim su postavljeni temelji današnje Evropske unije. Naime, 25. marta 1957. godine Francuska, Nemačka, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg su u Rimu osnovale Evropsku ekonomsku zajednicu, sa ciljem uspostavljanja carinske unije i postepenog stvaranja jedinstvenog tržišta, što bi podrazumevalo slobodno kretanje ljudi, robe, kapitala i usluga.

Teško je u malo reči sumirati genezu EU i oceniti uspeh ovog jedinstvenog oblika integracije u međunarodnim odnosima. Dok se u svojim dvadesetim razvijala i sazrevala u pogledu prenosa nadležnosti na zajednički nivo, ali i suočavala se sa prvim egzistencijalnim krizama, u svojim četrdesetim EU je bila u punoj snazi – udvostručila je broj članica, dobila svoju valutu i postala najprosperitetniji ekonomski blok u svetu. Sa svojih 60 godina, može se slobodno reći da EU liči na ozbiljnog hroničnog bolesnika, čiji su uspesi ostavili brojne neželjene efekte po njeno funkcionisanje. Da li je moguće postaviti dijagnozu i da li za ovakvo stanje postoji lek?

Pođimo od značaja velikih ideja i narativa. Evropsku uniju su osnovali i u prve tri decenije postojanja pokretali veliki pojedinci, koji su preživeli i pamtili ratno nasleđe. To nije slučaj sa današnjim „bebi bumerima“ i njihovim naslednicima, koji su odrastali u izobilju i uzimali sve blagodeti zdravo za gotovo. Ideološka dezorijentisanost i nedostatak zajedničke ideje vodilje je višeslojan problem, a raditi na njemu znači najpre osvežiti „kolektivno pamćenje“ Evropljana kroz nacionalne obrazovne sisteme, kako bi se generacijama kojima su totalitarizam i ekonomska beda nepojmljivi urezale lekcije iz istorije.

Sve veća otcepljenost od ideja i osnovnih vrednosti koje su baštinili „očevi osnivači“ EU kao rezultat takođe imaju i sve primetniji nedostatak solidarnosti među državama članicama. Poslednja dekada je pokazala da „mir u kući“ vlada samo onda kada je potrebno podeliti dobit, ali ne i teret i zajedničke probleme. Postojanje solidarnosti mnogo zavisi od postojanja odnosa poverenja. Međutim, jaz između upravljačkih elita i građana iz decenije u deceniju sve više raste – s jedne strane, ušuškanih „eurokrata“ u Briselu i građana država EU sa druge strane, koji po istraživanjima javnog mnjenja pokazuju sve veću nepoverljivost prema institucijama EU. Neidentifikovanje sa evropskim projektom je posebno izraženo u „novim“ državama članicama iz centralne i istočne Evrope, gde su najprogresivniji ljudi i pokretači ideja mahom završili u međunarodnim vodama i evropskim institucijama nakon njihovog članstva, što je dovelo do toga da je malo ko od političkih elita u domaćoj sredini ostao da brani i razume osnovna načela na kojima počiva EU, među kojima je međusobna solidarnost.

Rastući populizam u državama EU je svakako najvidljiviji neželjeni efekat ekonomske, socijalne i kulturne globalizacije i liberalnog kapitalizma. Sve veća nejednakost među građanima EU u pogledu bogatstva i primanja, ali i u pogledu mogućnosti na raspolaganju, daju vetar u leđa populistima, koji uz posebnu pomoć interneta i masovnih medija uspevaju da mobilišu sve veći broj glasača i promovišu program koji je u potpunoj suprotnosti sa logikom evropske integracije.

Eventualna pobeda Marin le Pen na francuskim predsedničkim izborima za mnoge bi predstavljao kraj EU, a eventualni poraz bi bio značajan samo u tome što bi se dobilo na vremenu da se stane na put ovakvim tendencijama. Populizam i ksenofobija će biti značajno prisutni u evropskom društvu dokle god se vladajuće elite ne uhvate u koštac sa svim oblicima postojećih nejednakosti.

Obeležavanje šezdesetog rođendana EU predstavlja povod za pokretanje sveobuhvatne debate o budućnosti ove zajednice. Nedavno je Evropska komisija sastavila dokument u kojem je iznela pet mogućih scenarija za razvoj EU, sa svrhom da posluži kao osnov za diskusiju. Ovaj dokument ne donosi suštinski ništa novo. Dok su tri scenarija ubačena maltene radi reda (status kvo, samo jedinstveno tržište i federalna EU), debata će biti fokusirana na dva realistična scenarija, koja su davno poznata javnosti. Jedan je dugo prisutna ideja o Evropi „u više brzina“, koju zagovaraju između ostalih Francuska, Nemačka, Italija, Španija i sama Komisija. Ovaj scenario predviđa da države koje žele veći stepen integracije to i ostvaruju, ne obavezujući time one države koje to ne žele. Protivnici ovakvog razvoja događaja ističu da bi se u tom slučaju EU unazadila u Vestfalski sistem delovanja, odnosno u logiku država-nacija. Sa druge strane, države višegradskog bloka i Bugarska otvoreno preferiraju scenario po kojem bi EU bila fokusirana samo na prioritetne politike i na taj način povećala svoju efikasnost delovanja. Mana ovog a la carte scenarija je što bi njemu morao da prethodi dogovor država članica o prioritetnim oblastima, što bi u današnjoj konstelaciji interesa bilo izuzetno teško.

Očekuje se da će danas na samitu u Rimu lideri EU usvojiti zajedničku deklaraciju koja će sublimirati elemente dva izneta scenarija. Nakon toga sledi ozbiljan posao razrade kompromisne opcije. Potrebno je dakle da kompromisni scenarij pored funkcionalnog skeleta dobije i suštinsko „meso“. Na koji način današnji lideri EU planiraju da prevaziđu probleme otuđenosti građana, percepcije demokratskog deficita, ekonomskih i socijalnih nejednakosti, nedostatka vizije i solidarnosti? Da li EU vidi sebe kao zatvorenu zajednicu ili će joj biti u interesu da se širi na nove članice i da potencijalne nove članice uključi u diskusiju o budućnosti EU? Da li će EU zaista uzeti u obzir i globalne prilike kada bude promišljala o svom mestu i ulozi u svetu? Evropska unija je zaista na prekretnici i pod hitno mora da počne da radi na sebi ukoliko ne želi da se postepeno ugasi.

Autorka je viša istraživačica u Centru za evropske politike

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari