Sledeći rat na Bliskom istoku 1Foto: FoNet/AP

Pošto je ponovo osvojen Mosul u severnom Iraku, Islamska država bi uskoro mogla da postane stvar prošlosti.

Ali poraz Islamske države i smrt njenog samoproklamovanog iračko-sirijskog kalifata neće doneti mir na Bliski istok, niti kraj sirijske tragedije. Umesto toga, verovatno je da će otvoriti novo poglavlje u krvavoj i haotičnoj istoriji regiona – koje neće biti manje opasno nego što su to bila prethodna poglavlja još od pada Osmanskog carstva na kraju Prvog svetskog rata.

Čini se da je nastavak ovog nasilnog obrasca gotovo siguran jer region nije u mogućnosti da sam razreši unutrašnje konflikte, niti da stvori nešto nalik na otporan okvir za mir. Umesto toga, ostaje zarobljen negde između 19. i 20. veka.

Teško da se može reći da zapadne sile ne snose deo odgovornosti za nesreću Bliskog istoka. Bilo koje pominjanje Sajks-Piko sporazuma (Sykes-Picot Agreement), kojim su Velika Britanija i Francuska podelile postosmanske teritorije, još uvek izaziva tako veliki bes u arapskom svetu da deluje kao da je taj plan, koji je osmišljen u tajnosti, napravljen koliko juče. Ne bi trebalo zaboraviti ni ulogu carske Rusije u regionu. Nakon Drugog svetskog rata, njen naslednik, Sovjetski Savez, i njegov rival u Hladnom ratu, Sjedinjene države, su započeli svoje brojne intervencije.

Zaista, SAD su možda najviše doprinele današnjim previranjima u regionu. Interes Amerike na Bliskom istoku je prvenstveno bio zasnovan na potrebi za naftom. Ali, sa početkom Hladnog rata, ekonomski interes se brzo pretvorio u strateški interes za sprečavanje pojavljivanja antizapadnih vlada prijateljski nastrojenih prema Rusiji. Pokušaj Amerike da održi odlučujući uticaj u regionu je tada dopunjen njenim bliskim partnerstvom sa Izraelom, a konačno i sa dve velike vojne intervencije u dva zalivska rata protiv Iraka Sadama Huseina.

Učešće Amerike u ratu u Avganistanu je takođe imalo duboke posledice po Bliski istok. Pobuna koju su 1980. podržale SAD, koja je otpočela pod znakom džihada protiv okupacije Sovjetskog saveza, pretvorila je dva bliska američka saveznika – Pakistan i Saudijsku Arabiju – u strateške pretnje. To je postalo jasno 11. septembra 2001, kada se ispostavilo da su 15 od 19 napadača koje je Al Kaida poslala zapravo Saudijci. A Pakistan je stvorio talibane, što je Al Kaidi omogućilo da skuje zaveru protiv SAD i zapada.

Uspeh prvog zalivskog rata, koji je u januaru 1991. lansirao predsednik SAD DŽordž Buš, je 12 godina kasnije fatalno podrio njegov sin, čiji je zalivski rat uzrokovao regionalnu katastrofu koja i danas traje. Dok je Buš senior imao ograničene ciljeve u oslobađanju Kuvajta i nije tražio promenu režima u Iraku, ciljevi njegovog sina su bili daleko ambiciozniji.

Ideja je bila da se sruši Sadam Husein i da se uspostavi demokratski Irak, koji bi bio katalizator za sveobuhvatnu promenu širom Bliskog istoka i pretvorio ga u demokratski i prozapadni region. U vreme administracije mlađeg Buša, imperijalni idealizam je prevladao nad tvrdokornim realizmom, što je rezultiralo neprekidnom destabilizacijom Bliskog istoka u celini i pomoglo da Iran dođe u poziciju da proširi svoj uticaj.

Posle smrti Islamske države, sledeće poglavlje u istoriji Bliskog istoka će biti određeno otvorenom, direktnom borbom između sunitske Saudijske Arabije i šiitskog Irana za regionalnu prevlast. Do sada, ovaj dugo tinjajući sukob je vođen u tajnosti i uglavnom preko posrednika. Dve globalne sile koje su aktivne u regionu su se već jasno pozicionirale u ovom konfliktu, SAD na strani Saudijske Arabije, a Rusija uz Iran.

Sadašnji „rat protiv terorizma“ će sve više zamenjivati ovaj sukob oko prevlasti. A pošto su Saudijska Arabija i četiri njena sunitska saveznika nametnuli Kataru izolaciju, delom zbog njegovih bliskih veza sa Iranom, ovaj konflikt je dostigao svoj prvi mogući vrhunac u samom centru regiona, Persijskom zalivu.

Bilo kakav direktan vojni sukob sa Iranom bi, naravno, „zapalio“ region, mnogo nadmašujući sve prethodne ratove na Bliskom istoku. Povrh toga, dok vatre u Siriji još tinjaju, a Irak je oslabljen sektaškim borbama za moć, Islamska država ili neka njena inkarnacija koja će je naslediti će verovatno ostati aktivna.

Još jedan faktor nestabilnosti je ponovno otvaranje „kurdskog pitanja“. Kurdi – narod bez države – su se pokazali kao pouzdani borci protiv Islamske države i žele da upotrebe svoju novu političku i vojnu snagu da bi se izborili za autonomiju ili čak za nezavisnu državu. Za zemlje na koje ovo ima uticaja – prvenstveno Tursku, ali i Siriju, Irak i Iran – ovo pitanje je mogući „uzrok rata“ (casus belli), zbog toga što utiče na njihov teritorijalni integritet.

S obzirom na ova nerazrešena pitanja i eskalaciju sukoba oko prevlasti između Irana i Saudijske Arabije, sledeće poglavlje u istoriji regiona će sigurno biti sve samo ne mirno. Da, SAD su možda zbog katastrofe u Iraku shvatile da ne mogu da pobede u ratu na Bliskom istoku, uprkos svojoj daleko nadmoćnijoj vojnoj sili. Predsednik Barak Obama je tražio da se američke snage povuku iz regiona, što se pokazalo kao teško ostvarivo i politički i vojno. Zbog toga je povukao vojne intervencije – čak i vazdušne – iz građanskog rata u Siriji, što je ostavilo prostor koji je Rusija brzo popunila, sa svim poznatim posledicama.

Obamin naslednik, Donald Tramp, je takođe tokom kampanje obećavao povlačenje iz regiona. Od kako je izabran za predsednika, on je lansirao krstareće rakete u Siriji, ušao u još sveobuhvatniju povezanost sa Saudijskom Arabijom i njenim saveznicima, i zaoštrio konfrontacijsku retoriku prema Iranu.

Trampa sigurno očekuje strma krivulja učenja kada se radi o Bliskom istoku – regionu koji neće čekati na njega da ga pokori. Nema razloga da budemo optimisti.

Autor je bio nemački ministar spoljnih poslova i zamenik kancelara od 1998. do 2005, i lider nemačke Zelene stranke gotovo 20 godina

Copyright: Project Syndicate, 2017.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari