Američka politička tragedija 1Foto: FoNet/ AP

Gotovo osam meseci koje je američki predsednik Donald Tramp proveo na toj poziciji obeleženi su nizom uznemirujućih političkih događaja. Ali nije sva krivica na Trampu. Njegovo predsedništvo je samo poslednji čin u dugotrajnoj političkoj tragediji.

Iz perspektive spoljne politike, problem je počeo još devedesetih, kada je Amerika straćila mirovnu dividendu posle Hladnog rata. Što se tiče domaće politike, neuspesi su počeli još ranije: od Reganomike osamdesetih do Obamakera 2010, glavne politike su često previše obećavale a premalo toga ostvarivale, ne uspevajući da reše osnovne probleme. Naravno, američkim političarima retko manjka uzvišena retorika – od kampanje „Jutro u Americi“ Ronalda Regana, preko slogana „Da, mi to možemo“ Baraka Obame, do Trampovog refrena „Prvo Amerika“. I, počevši sa Džonom F. Kenedijem, predsednici su Ameriku poredili sa „gradom na vrhu brda“ – što je primer za ostatak sveta.

Ipak, teško je setiti se kada je Amerika poslednji put kreirala politiku koja bi mogla da posluži kao model koji će ostali oponašati. Zemlja nije imala proaktivnu, progresivnu vladu još od šezdesetih. Od devedesetih nije dovoljno investirala u ljudski kapital kako bi mogla da proprati brze promene u ekonomiji koje podrazumevaju potrebu za preusmeravanjem veština; nije preduzela efikasne reforme u obrazovanju, očuvanju okoline ili na tržištu rada; i nije pokrenula ni jednu novu urbanu inicijativu niti infrastrukturnu politiku usmerenu ka budućnosti. Ta lista se nastavlja.

Razlog je jednostavan: dugotrajna sumnja Amerikanaca u „veliku vladu“ pretvorila se u neku vrstu političke samomržnje, u kojoj su kreatori politike i građani nalik njima navedeni da poveruju da je vlada najbolja onda kada ne vlada. A kako se američka vlada povukla iz društva, tako se Amerika povukla iz ostatka sveta. Ovi trendovi su kulminirali sa Trampom, čije se najpopularnije politike usredsređuju na destrukciju, umesto na stvaranje. Deregulacija će navodno nadvladati himeru „duboke države“, omogućujući Americi da dostigne energetsku nezavisnost. Spoljna politika kojoj je Amerika u centru nije usmerena na to da preoblikuje ulogu Amerike u svetu, nego da je umanji. Od Obamakera do imigracione DACA politike, Tramp voli da ukida prethodne politike, a da ne osmisli nešto što bi ih zamenilo.

Američki konzervativci do sada nisu uspeli tačno da protumače Trampove namere. U julu, Robert V. Meri je napisao da Tramp „tek treba da postigne nešto da bi se približio ozbiljnoj pobedi u zakonodavstvu – ili da demonstrira neki ozbiljan politički potez“. Istina je da Tramp u planu ima dosta poteza, ali je sada fokusiran na uništavanje Obamine zaostavštine.

Kako je tvrdio međunarodni pravni stručnjak Ričard Falk, Trampova „demagogija“ je ono što omogućava ovakav pristup, jer „zaslepljuje svoje pristalice tako da ne mogu da vide njihove istinske materijalne interese i pogrešno identifikuje njihove prave društvene neprijatelje“. „Trampovo odbacivanje ‘razumskog diskursa, uključujući posvećenost istini i dokazima’, propraćeno je neograničenim ‘kapacitetom za manipulisanje javnim mnjenjem i igranjem na takve potisnute emocije kao što su rasizam i klasna zavist’.“

Rezultat takvog Trampovog pristupa je da se postojeći problemi u Americi pogoršavaju i da se mnoge velike prilike propuštaju. Ali šta može da zaustavi demone koji su već pušteni s lanca? I, čak i ako oni budu zaustavljeni, može li se šteta koju su već naneli popraviti? Bilo je nekih reakcija protiv Trampa zbog toga što nije jasno osudio bele suprematiste koji su protestovali u Šarlotsvilu u Virdžiniji, i čije je okupljanje pod nazivom „Ujedinimo desnicu“ u avgustu rezultiralo smrću žene koja je protestovala protiv njih. Ali to je malo doprinelo da se oslabi Trampov destruktivni momenat: samo nekoliko sedmica kasnije, Tramp je objavio plan da ukine DACA politiku koja je od deportacije štitila oko 800.000 mladih imigranata koji su u SAD došli kao deca.

Osim da žalimo nad zapanjujućim dubinama u koje velika politička kultura i sistem mogu da padnu, šta se može učiniti? Jedna očigledna opcija, koju kako se čini demokrate često koriste, jeste da se odbaci Tramp i sve ono za šta se njegova administracija zalaže. Ali time se reskira nastavak disfunkcionalne dinamike koja je SAD i dovela do ove tačke. Druga opcija, koja ipak deluje neprivlačno na prvi pogled, je da se prihvati Trampova administracija. Rezultat takvog izbora bi mogao da bude pogoršanje domaćih problema i slabljenje sistema „kočnica i ravnoteža“. Ali moguće je i da će se „kočnice i ravnoteže“ održati do sledećih izbora, omogućivši da se postojeće političke stranke u Americi ponovo izgrade i da se nove stranke probiju. Rezultat bi, nadajmo se, bio političko preusmeravanje koje je toliko potrebno – u stvari, politička renesansa.

Sigurno je da bi za takve promene bilo potrebno vreme – vreme koje, u zavisnosti od toga koliko dugo Tramp ostane na mestu predsednika, stranke možda nemaju. Republikanci bi mogli da ostanu politički hendikepirani godinama, pošto bi bili primorani da se razračunaju sa Faustovskom pogodbom koju su sklopili da bi se domogli političke moći. Demokrate, sa svoje strane, čeka veliki vakuum u liderstvu i nedostatak političke vizije, zahvaljujući tome što su sada usvojili strah od toga da budu označeni kao „veliki potrošači“. A, kako stvari stoje, neka treća stranka ili kandidati ne pružaju racionalnu alternativu. I pored toga, postoje ohrabrujući znaci da neki republikanci i demokrate razmišljaju van stranačkih okvira. I ostali treba da se ugledaju na to, i da shvate da je preusmeravanje postojećeg stranačkog sistema možda jedini način da se prekine pat pozicija u koju je zapala američka politika i da se, možda, oporavi od decenija opasnih neuspeha demokrata.

Sledeći čin u američkoj političkoj drami, nakon predstojećih kongresnih izbora 2018, mogao bi da bude obeležen nekom vrstom razračunavanja, a da predsednička kampanja 2020. bude propraćena građanskim rasulom i eskalacijom nasilnih sukoba koji su godinama tinjali ispod površine. Da bi se izmenio zaplet pre nego što se taj scenario odigra potrebno je preuređenje i revitalizacija američke politike, tako da se, rečima pesnika Šejmusa Hinija, u Americi ponovo „nada i istorija rimuju“.

Autor je profesor sociologije u Herti školi za upravljanje u Berlinu

Copyright: Project Syndicate, 2017.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari