Lažni narativ realpolitike 1Foto: EPA-EFE/ LINTAO-ZHANG POOL

U doba društvenih medija koji stvaraju podele i pristrasnih „lažnih vesti“, izreka da „dela govore glasnije od reči“ više nije tačna.

Kao što to ponovo otkrivamo, reči su ujedno i moćne i problematične, naročito u kontekstu geopolitike. Nedavno zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u NJujorku je bilo najskoriji podsetnik da su u diplomatiji reči još uvek važne.

Mnogo pažnje je izazvala izjava američkog predsednika Donalda Trampa da Sjedinjene Države „neće imati izbora osim da potpuno unište Severnu Koreju“ ako Demokratska Narodna Republika Koreja (DPRK) ugrozi njih ili njihove saveznike. Zapravo, većina vojnih stručnjaka se slaže da bi rat na Korejskom poluostrvu doveo do uništenja DPRK, a verovatno i Južne Koreje.

Ali ostali delovi Trampovog govora u UN, naročito o nacionalnim interesima i suverenitetu, zahtevaju dalju analizu. Tramp ne krije da je njegova želja da „Ameriku stavi na prvo mesto“, i to je ponovio za govornicom UN. Ali on je takođe podsticao i druge lidere da svoje zemlje stave na prvo mesto: „Naš uspeh zavisi od koalicije jakih i nezavisnih nacija koje su prigrlile svoj suverenitet da bi unapredile bezbednost, prosperitet i mir za sebe i za svet“.

Neko bi mogao da zaključi, a mnogi i jesu, da takve izjave označavaju ponovno oživljavanje američke posvećenosti realpolitici. Kao što je istoričar DŽon Bu primetio u svojoj knjizi o istoriji tog pojma 2016, takav zamah klatna je bio očekivan: „Naše spoljnopolitičke rasprave prate cikluse u kojima kreatori politike proglašavaju sebe više idealistima ili više realistima.“

Ali Buova studija nas podseća i na to da slediti samo nacionalne interese – što je pogled na svet koji Tramp zagovara – uopšte nije realpolitika ako je to odvojeno od transformativne ideje ili normativne svrhe. Uklanjanje moralnosti iz globalnih poslova bi samo oslabilo SAD i sve koji ih slede.

Koncept realpolitike se pojavio iz različitih ishoda evropskih revolucija 1848, kada je buduće ujedinjenje Nemačke imalo mnoge moguće verzije, ali veći politički cilj – međunarodni poredak koji se sastoji od jakih nacionalnih država – je ipak bio jasan. Ali na tragu Trampove doktrine „Prvo Amerika“, izazov za današnji svet je da prepozna šta je postala svrha realizma.

Jedan odgovor je ponuđen na godišnjem sastanku Svetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu. Tamo je kineski predsednik Si Đinping ponudio robusnu odbranu globalizacije i naglasio svoje stanovište da bi u sprovođenju nacionalnog plana, zemlje trebalo da postave ciljeve „u širi kontekst“ i „da se uzdrže od sprovođenja svojih sopstvenih interesa na račun drugih“. Ako lideri dve najmoćnije zemlje imaju fundamentalno različit pristup međunarodnim odnosima, kakvi su izgledi za jačanje saradnje na globalnom nivou?

Istorija je prepuna primera konflikata koji su potekli od sila u usponu koje predstavljaju izazov aktuelnim silama. Tokom Peloponeskog rata, prema grčkom istoričaru Tukididu, „uspon Atine i strah koji je to izazvalo u Sparti su učinili rat neizbežnim“. Kako će Kina i SAD izbeći ono što je Grejem Alison sa Harvarda nazvao „Tukididovom zamkom“ je od velikog značaja za svet, kao i osiguranje da geostrateške rasprave na drugim mestima ne dovedu do nasilja.

Kao što je biolog sa Stenforda Robert Sapolski tvrdio, bihejvioralne dihotomije koje možda izgledaju neizbežne i ključne u jednom momentu mogu, pod odgovarajućim okolnostima, da „ispare u trenutku“. Za Sapolskog, „teorija kontakta“, koju je pedesetih godina prošlog veka razvio psiholog Gordon Olport, može da podstakne pomirenje među rivalima, i da im pomogne da premoste podelu mi-oni“. „Kontakt“, među decom u letnjem kampu ili između pregovarača za okruglim stolom, može da dovede do većeg razumevanja ako je angažovanje dugotrajno i na neutralnoj teritoriji, orijentisano na ishod, neformalno, lično, i izbegava anksioznost ili nadmetanje. Kao što je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Robert Šiler zabeležio, priče, bilo da su istinite ili ne, jesu pokretači najvećih odluka, naročito ekonomskih izbora. Na primer, globalna finansijska kriza 2007-2009. je nazvana „Velika recesija“ zbog toga što traumatične priče o Velikoj depresiji istrajavaju u kolektivnom sećanju.

Reči i priče utiču na međunarodne poslove na sličan način. Priče koje su se pojavile kao odgovor na, ili kao rezultat nacionalnih, regionalnih i globalnih podela su često strukturirane na principu dihotomije „mi-oni“. Ali ovi nacionalni narativi, ma kako nekima delovali privlačno, ne smeju da se smatraju za realpolitiku, zbog toga što ostaju lišeni inovacije, nadahnuća i idealizma neophodnog za transformativne promene.

Sledeći godišnji sastanak Svetskog ekonomskog foruma težiće da navede lidere da se ponovo posvete razvoju zajedničkog narativa, onog koji će osnažiti saradnju u ovoj i svakoj budućoj generaciji.

Autor je šef globalnog programiranja Svetskog ekonomskog foruma

Copyright: Project Syndicate, 2017.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari