SAD ne mogu same protiv Irana 1Foto: FoNet/AP

Predsednik SAD Donald Tramp je objavio ono što se dugo očekivalo – da neće da potvrdi da Iran poštuje „Zajednički sveobuhvatni plan akcije“ (JCPOA) iz jula 2015, koji su potpisali SAD, Kina, Rusija, Francuska, Nemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Iran.

Niti da će da potvrdi da je obustava sankcija na koju su se SAD obavezale u okviru sporazuma opravdana i u vitalnom nacionalnom interesu SAD.

Da budemo jasni, takve potvrde se ne zahtevaju sporazumom JCPOA. Umesto toga, one se zahtevaju na svakih 90 dana po zakonu koji je usvojio Kongres SAD ubrzo pošto je sporazum potpisan. Takođe je od suštinskog značaja naglasiti da se Tramp nije povukao iz samog JCPOA. Ono što je on izabrao jeste kompromis – odnosno da pojasni svoj prezir prema sporazumu, a da se iz njega ne povlači ili da ne uvodi ponovo sankcije koje su po sporazumu ukinute (korak koji bi bio ekvivalent povlačenju SAD).

Šta sledi nije jasno. Kongres ima 60 dana da ponovo uvede deo ili sve ukinute sankcije, ali je mala verovatnoća da će to i učiniti. Međutim, možda bi mogao da uvede nove sankcije u vezi s postupcima Irana u Siriji ili na nekom drugom mestu u regionu. U skladu s tim, Tramp je objavio svoju nameru da uvede dodatne sankcije iranskom korpusu Islamske revolucionarne garde.

Ako bi Sjedinjene Države s bilo kojim ciljem ili u bilo koje vreme uvele nove sankcije, najverovatnije bi u tome bile usamljene. Evropljani, Kina i Rusija im se najverovatnije neće pridružiti, ne samo zbog finansijskog interesa, već i zbog toga što Iran poštuje JCPOA. To je zaključak međunarodnih inspektora koji rade pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, kao i visokih zvaničnika SAD, uključujući ministra odbrane DŽima Matisa.

Tvrditi da Iran ne poštuje duh JCPOA, kao što jeste slučaj s nekima u SAD, je beznačajno – „duh“ je fraza bez pravnog statusa. I dok je fer tvrditi da su postupci Irana u regionu legitimni razlog za zabrinutost, to prema sporazumu nije osnova za ponovno uvođenje sankcija.

Ponovno pregovaranje o JCPOA da bi se produžilo trajanje nekoliko njegovih ograničenja učinilo bi inspekcije strožim, a proširenje njegovog domena na rakete je generalno govoreći atraktivno. Ali je u praksi potpuno nefunkcionalno jer bi Iran i većina (ili sve) ostalih potpisnica JCPOA odbili te zahteve. Pretnja povlačenjem Sjedinjenih Država iz JCPOA ako se takve promene ne sprovedu će se zato pokazati ili kao prazna ili kao samoporažavajuća ako se sprovede u delo.

Ništa od ovoga ne znači da treba tvrditi da je JCPOA dobar sporazum. Ipak, Trampova odluka da ga ne potvrdi je bila nepotrebna i nesuvisla. Sporazum je bio rezultat kolektivnih napora. Američki unilateralizam bi sada mogao znatno da oteža stvaranje zajedničkog budućeg fronta protiv Irana.

Trampov potez je takođe loš za američku spoljnu politiku. Ako velika sila hoće da bude velika, mora da postoji pretpostavka kontinuiteta. Nepredvidljivost može da pruži taktičku prednost, ali to je strateška prepreka.

Veza sa Severnom Korejom je očigledna. U nekom trenutku SAD mogu da odluče da diplomatija treba da ima ulogu u upravljanju severnokorejskim nuklearnim i raketnim izazovima. Ali sposobnost Amerike da ponudi kredibilnu diplomatsku putanju će ozbiljno biti osujećena ako drugi procene da joj se ne može verovati da će ostati dosledna sporazumu.

Postoji i jedan hitniji problem – ako SAD pokrenu dinamiku zbog koje JCPOA počne da propada i Iran obnovi nuklearne aktivnosti koje su trenutno onemogućene sporazumom, nastaće kriza u trenutku kada Sjedinjenim Državama već budu pune ruke Severne Koreje.

Ali bilo bi pogrešno usredsrediti se samo na odluku SAD, a ne i na ponašanje Irana. Kratkoročno gledano, potrebno je da se svet uhvati u koštac sa Iranom koji je imperijalna sila, sila koja teži da u svoj opseg povrati ogromne teritorije Bliskog istoka. Potrebna je politika zauzdavanja Irana širom regiona, uključujući podršku Kurdima u severnom Iraku i Siriji, kao i drugih grupacija i zemalja koje pružaju otpor Iranu.

Na duže staze gledano, izazov predstavlja suočavanje s manama JCPOA, pre svega s dužinom njegovog važenja. Sporazum je „parkirao“ nuklearni problem umesto da ga reši. Validnost važnih odredbi sporazuma će isteći za osam ili 13 godina.

Ne može se pretpostavljati, kao što to neki čine, da će namere i ponašanje Irana postati umerenije tokom sledećih deset ili 15 godina. Naprotiv, veća je verovatnoća da će Iran i dalje biti hibridni režim u kojem vlada koegzistira s trajnim verskim rukovodstvom i s moćnim vojnim snagama i jedinicama obaveštajne službe koji projektuju znatan politički uticaj i uglavnom delaju izvan kontrole vlade.

Suočavanje sa ambicioznim i moćnim Iranom zato obuhvata širok opseg drugih otvorenih izazova koji određuju sve turbulentniji Bliski istok. Međutim, bez JCPOA ti izazovi bi postali još više zastrašujući.

Autor je predsednik američkog Saveta za spoljne odnose

Copyright: Project Syndicate, 2017.

www.project-syndicate.org

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari