Velika Moštanica: Gde su one sada... 1

Već deceniju stoji ovaj kućerak u Velikoj Moštanici i „uspešno“ se suprotstavlja „zubu vremena“, prazan, mračan i zarastao u travu i šiblje!

A ne tako davno on je bio „hram“ sastajanja, domaće radinosti i „potrebnog ogovaranja“ svih Moštanaca, sa jednog kraja na drugi! U tom tada osvetljenom i toplom kućerku, okićenom raznobrojnim cvećem, sastajale su se „verne druge“ kod domaćice teta Milke, i uvek vesele, nasmejane i pune priča o svemu i svačemu! Sastajale su se teta Jela, baka Lela, mama Milojka, teta Živana, kao i žive Jelica, Ranka, Živka… One su svoja druženja nazivale „afeže“ dela Moštaničanki! A gde su one danas, kuda su se izgubile i „zaboravile“ svoje selo, ovaj kućerak i nas njihove potomke. Čekajući autobus na liniji 551, moj pogled uvek „poleti“ ka tom oronulom kućerku, uspomene ožive i draga sećanja na te divne žene Balkana, pa mi se u mojoj virtuelnoj mašti učini da ih čujem kako žagore, i vidim ih kako se sastaju i rastaju uvek sa osmehom i vikom: „Dolazimo i sutra, jer zima je i onako nema da se radi ništa u bašti i polju!“

NJihova radinost je nadaleko čuvena, one su štrikale (heklale) zavese i miljee, vezle čaršave i jastučnice, plele čarape i prsluke, krpile muževima pantalone, prele vunu, krunile kukuruz, i pričale i pričale do iznemoglosti, i baš o svemu i svačemu, a toliko bile ubeđene da sve „znaju“ šta se dešava po Moštanici, sve „abrove“ i zavrzlame iz sela. Naravno, tu je u njihovim pričama bilo i istine, ali najviše su volele da dodaju, da neistinu pretvaraju u istinu, verujući i same da su u pravu. Bilo je tu i pečenog krompira, pita razvijača, proje sa sirom, kuvane rakije, i kafa i kafa, uz okretanje šoljica i izmišljanja njihove budućnosti i budućnosti njihovih najbližih. Od „gledanja u šolju“ malo se šta ostvarivalo, ali to im je bila zabava i navika. Verovale su one u sve neistine, a sa „istinama“ o svojim najmilijim bilo je hvale do mile volje. Plašile su se grmljavine i vradžbina, i bile dovoljno pobožne i mnogo sujeverne! Muževe nisu primale na druženja, a mnogo su i njih ogovarale. Volele su najviše svoju decu, malo svekrve a jetrve nikako.

Zašto su tako „brzo“ mnoge otišle, a mislile su da će dugo živeti i mnogo toga sa svojim potomcima doživeti. Nama deci „obećavale su da će biti večne“ ali su nas prevarile. Bile su to prave majke, dobre žene, vredne i kućevne. Produžile su sebe kroz kroz nas, svoje potomke a neke za sobom zauvek zaključale vrata svojih kuća. Bile su to kućevne, ponosite i „mučene“ žene na Balkanu. Sada im palimo sveće, imamo ih na fotografijama i rado ih se sećamo! Počivajte u miru, vi Božije i voljene naše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari