O svetlosti i slepilu 1

Svetla u sali se gase. Na tamnom platnu se pojavljuju, jedno za drugim, imena velikih reka Severne Amerike: Misisipi, Hadson, Misuri…

Muziku, koju je komponovao Skot Gibons, karakteriše sinkopa: jedna nota odsečna, niska, nalik na topovski pucanj, odlučan i veličanstven; prati je sekvenca elektronskih zvukova poput zvuka gramofonske igle dok grebe po vinilu na kraju urezane trake. U jednom trenutku, na sceni se pojavljuje senka žene sa detetom u naručju, hodajući s naporom i nesigurnim korakom, kao da namerava da zagazi u reku; čuje se čak i žubor vode, ali oko ne uspeva da shvati šta se događa iza crnog platna.

Tako počinje nova predstava Romea Kastelučija pod nazivom „Demokratija u Americi“, koja je imala svoju svetsku premijeru prošlog marta u pozorištu „deSingel“ u Antverpenu, Belgija. Reditelj je inspiraciju našao u poznatom i istoimenom tekstu Aleksisa de Tokvila, objavljenog 1835, u kom genijalni francuski pisac i politikolog opisuje, proučava i kritikuje, sa izuzetnom lucidnošću, Sjedinjene Američke Države i njihov politički sistem. Već celu deceniju, Kasteluči strastveno prati severnoameričku književnost a posebno autore poput Melvila, Foknera i naročito Hotorna, čiju je kratku priču „Pastorov crni veo“ postavio na scenu.

Upadljivo je kako je ovog puta Kasteluči našao inspiraciju u tekstu političke prirode, što je dokaz radoznalosti i raznolikosti interesovanja reditelja, rođenog u Čezeni, i njegove sestre Klaudije koja je napisala dijaloge predstave „Demokratija u Americi“. NJih dvoje su zajedno sa Kjarom Guidi, 1981. godine, osnovali avangardnu pozorišnu trupu „Societas Raffaello Sanzio“. Predstava nema političku težinu, to jest, ne bavi se aktuelnom političkom situacijom Sjedinjenih Država iako je pozorište uvek čin koji se bavi društvom i institucionalnim oblicima koji ga uređuju.

Struktura Kastelučijeve predstave prati strukturu Tokvilovog dela u kom, u uvodnim poglavljima knjige, opisuje američku teritoriju potpuno isto kao što Kasteluči prikazuje imena reka na crnoj zavesi. Francuski filozof nastavlja zatim sa pričom o prvim američkim zajednicama; u predstavi, Kasteluči postavlja na scenu dijalog između jednog para puritanskih emigranata u Americi, muža i žene, koji obuhvata suštinu Tokvilove političke i sociološke analize. Elizabet i njen supružnik Natanijel pojavljuju se na pozornici ubrzo nakon uvodne scene.

Crna zavesa se podiže; snažna, izuzetno snažna bela svetlost obasjava scenu. Sjaj koji je iznenada provalio na scenu i njegov odsjaj koji je ispunio celo pozorište su neprijatni, izazivaju u gledaocu osećaj izloženosti, ogoljenosti. Nakon dugotrajnog naprezanja, kako bi raspoznale nazive reka na crnom platnu i pokrete žene koja je gazila rekom iza zastora, oči konačno vide celu pozornicu; videti previše je isto kao ne videti ništa – previše intenzivna svetlost je jedan oblik slepila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari