Antverpen(2): O poreklu Angloamerikanaca 1

Neki gledaoci se okreću, gledaju u pravcu rediteljevog mesta u dnu sale, kao da bi gotovo preklinjali Kastelučija da priguši svetla.

Međutim, pravi reditelj mora uvek biti nemilosrdan: prema gledaocima, prema sopstvenim likovima i prema samom pozorištu, koje je kontinuirano zlostavljano kako bi se primoralo da proizvede nove označitelje i nova značenja. Nema scenografije, pozorište je svedeno na svoju osnovnu suštinu, na Reč. Elizabet i Natanijel su siromašni, odeća im je prljava; krompir koji su iskopali na njivi u blizini kuće je truo, nemaju čime da prehrane ni sebe ni svoju decu. Elizabet je zabrinuta, primetila je krv u urinu. Čini se da ne može više da izdrži iako je muž pokušava utešiti i obećava da će zvati doktora. Ali Elizabet nema mira: već su morali da prodaju konja, kako će dogurati do naselja? I čime će platiti lekara?

Umorna je, iscrpljena. Meso oposuma koje jede svakog dana nije dovoljno hranljivo a i odvratnog je ukusa. Započinje dijalog sa samom sobom, dobija napad epilepsije ili panike, i u trenutku svetogrđa priča kako, kada je sama, ima običaj da zgrabi kozje rogove i psuje Boga. NJeno svetogrđe nije vulgarno; to je uvreda toliko jaka da liči na molitvu. Krajnja molitva, ona poslednja, očajnička, može jedino da poprimi izgled blasfemične uvrede upućene Tvorcu. Elizabet je lik na pola puta između svetice, koja se po svaku cenu drži svoje vere, i veštice koja poseduje natprirodne moći i prkosi božanstvu. „Bog je izabrao druge“, govori žena u jednom trenutku. Nemoguće je razumeti u potpunosti dijalog između Elizabet i njenog muža ukoliko nisu poznata poglavlja Tokvilovog teksta pod nazivom „Poreklo Angloamerikanaca“. Elizabet i Natanijel su stigli u Ameriku sa prvim engleskim kolonizatorima.

Reč je o puritancima koje je Kruna progonila zbog čega su već iskusili teret emigracije na svojim leđima; početkom XVII veka su pobegli u Holandiju, zemlju koju su već 1620. odlučili da napuste i krenu u Novi svet, pre svega zbog pitanja identiteta: plašili su se da će im deca postati Holanđani i izgubiti vezu sa Ujedinjenim Kraljevstvom i maternjim jezikom, engleskim. Stigli su do reke Hadson i tamo osnovali prvu zajednicu. Njihova religija je bila beskompromisna, apsolutna, zasnovana – i to ne slučajno – na Starom zavetu. Elizabet priznaje da je komšijama ukrala alat, neophodan za poljoprivredne radove, zbog čega će biti kažnjena: jedna komisija stiže iz naselja i poziva ženu i muškarca da se pojave u crkvi sledeće nedelje gde će im suditi pred celom zajednicom i pred sopstvenom decom; osuda roditelja će poslužiti da deca nauče kako se treba ponašati i da shvate da Bog nema milosti prema grešnicima. Međutim, Elizabet je počinila još jedno delo gore od pljačke: kako bi spasila porodicu, odrekla se jednog deteta predavši ga, na obali reke Hadson, jednoj Indijanki koja je izgledom podsećala na vešticu.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari