Beograd (3): Među poznanicima i prijateljima

Nedugo po njegovom osnivanju započeo sam se javljati raznovrsnim prilozima iz političkog, kulturnog i znanstvenog života u SR Njemačkoj i u EU, što je potrajalo sve do mojega povratka u Mostar prije osam godina. Neki čitatelji znaju već da sam prije rata živio i radio u Beogradu, te da sam taj grad smatrao svojim sve do momenta kad su u njemu pobijedili nadirući prostaci, unizivši srpsku kulturu kao nitko prije njih, te potom – uz pomoć srodne subraće u drugim ex-yu republikama – razbivši bivšu SFRJ kao da je nikad i nije bilo. Pa i kad više nisam živio u Beogradu, bilo je logično što sam njegovao veze s „Drugom Srbijom“, s ambicijom da se sa scene skloni glavni nadirući prostak, kako bi Beograd ponovo postao kozmopolitskim gradom. U tomu se samo djelomice uspjelo: Njega nema, ali se Beogradom slobodno šeće čak 3.800 osumnjičenika za ratne zločine, kako su me obavijestili moji prijatelji iz „Druge Srbije“. Oni, zapravo, imaju svoje zaštitnike u sustavu moći bez duhovnosti, s kojim su u kojekakvim vezama, baš kao i diljem nam bivše domovine.

Moj dragi list proslavio je, dakle, prvih 20 godina „kao jedini nacionalni dnevnik koji ne kontroliše nijedna politička interesna grupa“, kako se moglo pročitati i u izvješću s proslave. Rođendan „jednog od poslednjih slobodnih medija u Srbiji“ obilježen je „skromnom proslavom u radnoj atmosferi naše redakcije…“ U ovom izvješću Uredništvo najavljuje da će uz tradicionalno priznanje „prijatelji Danasa“ od sljedeće godine biti uvedena i nagrada „neprijatelj Danasa“, za koju bi bila puno jača konkurencija nego za onu prvu, jer, Danas je i danas, kao što je bio i jučer, trn u oku aktualnim vlastodršcima, o čemu svakim danom svjedoči Corax njegovim satirama kistom, te o čemu je brilijantno svjedočenje ostavio i prvi glodur lista, potom i bivši veleposlanik u BiH, Grujica Spasović prilogom u jubilarnom broju „Kad odaješ tajne bogova“. Izgrlio sam se s Grujom u „Lovcu“, sastajalištu danasovaca na Slaviji, ali navodi koji slijede nemaju veze s tim nego s čestitošću Grujinog antologijskog priloga: „Biti novinar, danas i ovde, znači dobrovoljno pristati na ulogu Sizifa. Stari svet je srušen, novog nema na vidiku. Sve mora ponovo da se definiše: i istina, i pravda, i nezavisnost, i objektivnost, i zajednica, i rat, i patriotizam. Nikad nije bilo više listova, agencija, radio i televizijskih stanica, a nikad manje čitalaca i istine. Retki kupci bezbrojnih revija samo su alibi – ili za specijalne zadatke i političke obračune, ili za pranje novca. Nikad nije bilo nepodnošljivije tehnološko zaostajanje za svetom. Put informacije od događaja do konzumenta sve je duži i sve neizvesniji. Nikad nije bilo više novinarskih udruženja i sindikata, a nikad manje zaštite, neznatnijeg uticaja, nikad nižih novinarskih plata. Pa ipak, svakodnevno moraju da se – što je i Sizif činio – odaju tajne bogova koji nam kroje sudbinu, iako se unapred zna da će onaj mitski kamen biti jedina nagrada. To su činjenice, sve ostalo su anegdote i fantazije…“.

Herzegoovina.IN, 16. lipnja 2017