Baku (5): Nafta, novac i još ponešto 1

Reke, planine dolara ulaze u zemlje koje su bogate sirovom naftom i metanom. Ako su rezerve u stranoj valuti velike, dolazi do jačanja lokalne valute kojem se vlada ne može suprotstaviti.

Jedan od osnovnih aksioma u oblasti ekonomije glasi: ako lokalna valuta ojača, kao što se to desilo azerbejdžanskom manatu posle 1994. godine, proizvodi namenjeni izvozu postaju skuplji za strane zemlje koje ih kupuju. Ilham je prodavao veletrgovcu svoje šljive za manate. Veletrgovac ih je preprodavao za rublje na pijaci u Astrahanu, ali je cena u rubljama rasla svakog dana upravo jer je manat uvek bio jači od svih drugih stranih valuta (ne zavaravajte se: devalvacija nacionalne valute je samo palijativ koji ublažava ali ne uklanja simptome holandske bolesti). Ruskim kupcima više odgovaraju jermenske šljive, budući da su mnogo jeftinije od azerskih. Zbog toga je Ilham, iako je radio u svom povrtnjaku, bio primoran da se preseli u Baku i potraži drugi posao. Cena nafte je po sebi veoma promenljiva: 2014. godine cena jednog barela sirove nafte pala je sa 115 na 70 dolara. U tom trenutku, talas panike je zahvatio Azerbejdžan. Gde naći novac neophodan za funkcionisanje države u stvarnosti u kojoj je svaka ekonomska aktivnost nevezana za naftu propala zbog jakog manata? Holandska bolest je dobila svoje ime po tome što je prvi put uočena u Holandiji šezdesetih godina prošlog veka, ali se sličan fenomen odigrao već u XVII veku u Španiji Filipa II, u epohi bogatoj zlatom iz Amerike. Nedavno je i Norveška bila pogođena holandskom bolešću. Međutim, vlada je uspela da ublaži njene posledice po unutrašnju ekonomiju pošto je osnovni lek za svaki tip ekonomske krize zdrav, solidaran i funkcionalan državni sistem. Tako nešto ne postoji u Azerbejdžanu u kom jedna jedina osoba, predsednik Ilham Alijev, sin prethodnog šefa države, kontroliše i političke institucije i ekonomske tokove koji ulaze i izlaze iz zemlje. Poput Osla, i Baku ima fond za krizne situacije koji pruža pomoć u slučaju potrebe. Međutim, u Norveškoj postoje institucionalni kontrolni organi koji vode računa da se novac ne rasipa već daje onima kojima treba. U Azerbejdžanu ne postoje slični mehanizmi niti postoji transparentnost u upravljanju javnim resursima. Ovome treba dodati činjenicu da tokom devedesetih, za vreme naftnog buma, predsednici Alijev, otac i sin, nisu podržavali projekte kojima se stvaraju društvene strukture – škole, bolnice, zdravstvene centre, kancelarije za ekonomsko planiranje i podršku malim preduzetnicima – koje bi služile građanima. Novac je uložen u ono što stručnjak za međunarodne odnose Ilgar Gurbanov zove „beli slonovi“, to jest projekti bez ikakve društvene koristi: ogromne zgrade, pothodnici u mermeru, visoki tornjevi od stakla, naizgled nezaboravni događaji koji ne ostavljaju nikakvog traga o sebi (Pesma Evrovizije 2012, trka Formule 1 2017. po ulicama centra glavnog grada). Baku je bolestan. NJegova periferija tone.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari