Kultura i poljoprivreda, dve su izopštene reči iz političkog govora u Srbiji, čak i u vreme predizborne kampanje. One danas nemo imenuju zapostavljena polja prakse na koja partije ne ulažu ni jedan jedini evro od onih fabuloznih suma neodgovornih obećanja i praznih nada koje inače investiraju u područja regionalne saradnje i pridruživanja Evropskoj uniji. Zašto?


Zato da bi u zaboravu na ta dva polja s najvećim potencijalom ljudske produkcije, potonuo i uvid o neproduktivnoj, štetnoj kulturnoj i agrikulturnoj politici u Srbiji. Umesto da govore o novim oblicima stvaralaštva i da omogućuju vreme i prostor upravo za izraze novog iskustva u kulturi, oni koji se za platu bave kulturnom politikom govore isključivo o regionalnoj saradnji, trudeći se jedino da „namaknu“ sredstva za finansiranje festivala kojima se zapravo cementiraju oveštale estradne prakse. Jednom reči, ovde kulturna politika ubija kulturu.

Poput agrarne politike – koja dopušta, s jedne strane, nepregledno polje neobrađenog zemljišta, pogodnog za najkvalitetniji, organski uzgoj sorti voća, povrća i žitarica, a više od polovine poljoprivrednika dovodi u očajno stanje tavorenja ispod granice gladi, te, s druge strane, neguje najveće latifundiste u čitavoj Evropi, koji poseduju i po 30.000 hektara obradivog zemljišta (vidi moj tekst „Arheologija agrara“, 23-24. jun) – kulturna politika zanemaruje nepregledno područje mogućih praksi i inovacija koje bi, napokon, ubrizgale stvaralački entuzijazam u ovo društvo, a pruža priliku za razvoj latifundija i negu latifundista u području kulture i obrazovanja, koji drže monopol na prastare oblike produkcije i saradnje, a onemogućuju inicijativu za nove. Naime, kao što bi samo jedna četvrtina novca uloženog u izgradnju Mosta na Adi, da je bila investirana u poljoprivredu, i to na već agrarno upotrebljenom posedu, omogućila dvostruko više proizvoda, tako bi i u kulturi, da je deo basnoslovnog ulaganja u besmislene pozorišne festivale na kojima se po ko zna koji put okupljaju iste predstave i na ponovljene filmske smotre na kojima se prikazuju isti filmovi, investiran u nove načine organizacije stvaralaštva i udruživanja stvaralaca, zasigurno urodio novim oblicima iskustva u kulturi i ne samo u kulturi.

Stvari podjednako rđavo stoje i u obrazovanju, a to je centralni podskup kulture. I tu se neguju neproduktivni načini edukacije koji daju podjednako škrte prinose kao zaparložena poljoprivreda. Ovde se ne otvara čak ni debata o samom pojmu kulture i smislu kulturne politike. Da vidimo šta je to!

„Kultura se nalazi u neprekidnom kretanju i, teško uhvatljiva, buja u hiljadama boja i formi, prodire u ceo život i oblikuje naše postojanje. Mi živimo kroz nju i proizlazimo iz nje. Kultura nije nešto dato, ona uskrsava, menja se, razvija, daje sadržaj našim žudnjama i zamislima, određuje naše svakodnevne radnje. Ako je samo posedujemo, ali je ne živimo, ona se pretvara u mrtvu šljaku i, prekrivena prašinom, iščezava“, nedavno je napisao Johano Štraser, pisac i politikolog, u eseju „O plodonosnom haosu kulture“ (Neue Gesellschaft/Frankfurter Hefte, br. 5, 2012). On objašnjava da kulturna politika ima krucijalnu ulogu. Ona sama ne stvara kulturu, ali omogućuje ambijent za njen razvoj (kao što agrarna politika ne stvara poljoprivredu nego uslove za razvoj agrara). Pri tom, kultura se razvija jedino ukoliko se razvija izvan utabanih staza (to je naprosto tautološki uvid), jer, po svojoj strukturi i društvenoj funkciji, a pogotovu kad je reč o umetnosti, ona jeste narušavanje rutinskih oblika rada i komunikacije. Smisao kulture, najzad, upravo je u tome da podstiče novo iskustvo. Šta tu čini kulturna politika?

„Ko investira u kulturu, treba da zna da investira u produktivni haos. Niko ne može da predvidi šta će tačno da nastane u njoj“, kaže Štraser, upozoravajući i na to da je kulturni čin ujedno i samotnički i socijalni čin. Dakle, kulturna politika treba da omogući vreme i mesto za ovo eksperimentisanje u samoći iz kojeg će, možda, proizaći nešto novo i za društvo u celini. U kulturnoj praksi se, dakle, stvaraju i mogućnosti za preoblikovanje društva, jer su društvene promene kulturni činovi. Akt pobune radnika ili seljaka koji nikad nisu gledali pozorišnu predstavu ili pročitali roman, kulturni je akt par excellence.

Dakle, ukoliko kulturna politika u jednom društvu sve ulaže isključivo na račun lako predvidljivih rezultata, to nije ništa drugo do uništavanje kulture. A to je kod nas već sistemska stvar. Da manjka novca, to svi znaju i o tome svi govore, ali se ne govori o tome da neuporedivo više od finansiranja u kulturi, nedostaje ideja u/o kulturnoj politici. Sama kulturna politika je kod nas, naime, jedna zaboravljena ideja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari