Transparent protiv izručenja Kini

AFP/Getty Images
Transparent protiv izručenja Kini

Posle nekoliko nedelja prodemokratskih protesta, nemiri ne pokazuju znake posustajanja.

Protesti su započeli zbog planova – kasnije zamrznutih – koji bi omogućili ekstradiciju iz Hongkonga u kopnenu Kinu. Ali oni su se sada proširili tako da odražavaju šire zahteve za demokratskim reformama.

I ništa od toga se ne dešava u vakuumu. Postoji mnogo važnih razloga – neki se protežu decenijama unazad – koji bi pomogli da se objasni šta se trenutno dešava.

Hongkong ima specijalan status…

Bio je britanska kolonija više od 150 godina – jedan njegov deo, hongkongško ostrvo, pripojen je Velikoj Britaniji posle rata iz 1842. godine. Kasnije, Kina je iznajmila ostatak Hongkonga – Nove teritorije – Britancima na 99 godina.

Postao je prometna trgovačka luka, a njegova privreda procvetala je 1950-tih, kada je postao fabričko čvorište.

Teritorija je bila popularna i među migrantima i disidentima koji su bežali od nestabilnosti, siromaštva ili progona u kopnenoj Kini.

Potom, ranih 1980-tih, kako je polako isticao rok za 99-ogodišnji najam, Velika Britanija i Kina započeli su pregovore o budućnosti Hong Konga – komunistička vlada u Kini smatrala je da čitav Hongkong treba vratiti.

Dve strane postigle su sporazum 1984. godine prema kom će se Hongkong vratiti Kini 1997. godine, pod načelom „jedna zemlja, dva sistema“.

To je značilo da će, iako će postati deo jedinstvene zemlje sa Kinom, Hongkong u narednih 50 godina uživati „visoki stepen autonomije, sem u spoljnim poslovima i odbrani“.

Kao posledica toga, Hongkong ima vlastiti pravni sistem i granice, a prava, uključujući slobodu okupljanja i slobodu govora, ostaju zaštićena.

Na primer, to je jedno od retkih mesta na kineskoj teritoriji na kom ljudi mogu da obeleže masakr na Tjenanmenu iz 1989. godine, kada je vojska otvorila vatru na nenaoružane demonstrante u Pekingu.

Ali stvari se menjaju

Hongkong i dalje uživa slobode koje se ne viđaju u kopnenoj Kini – ali kritičari kažu da su one u opadanju.

Grupe za zaštitu prava optužile su Kinu za mešanje u poslove Hongkonga, navodeći primere kao što su sudske odluke koje su diskvalifikovale pro-demokratske poslanike.

Zabrinute su i zbog nestanka pet hongkongških knjižara i jednog tajkuna – koji su se svi na kraju pojavili u pritvoru u Kini.

Umetnici i novinari tvrde da su pod sve većim pritiskom da sprovode auto-cenzuru – a novinaru Fajnenšel tajmsa bilo je zabranjeno da uđe u Hongkong nakon što je organizovao događaj na kom se pojavio aktivista borbe za nezavisnost.

Detalj sa demonstracija 2014.

EPA
Detalj sa demonstracija 2014.

Druga tačka trvenja je demokratska reforma

Lidera Hongkonga, izvršnog šefa, trenutno bira izborni odbor od 1.200 članova – uglavnom pro-pekinško telo koje bira samo šest odsto legalnih glasača.

Glasači iz Hongkonga ne biraju direktno svih 70 članova u zakonodavno telo teritorije, Zakonodavni savet. Većinu mesta koja se ne biraju direktno zauzimaju pro-pekinški poslanici.

Neki izabrani članovi su čak bili smenjeni nakon što je Peking doneo kontroverznu sudsku odluku koja ih je praktično diskvalifikovala.

Mini-ustav Hongkonga po imenu Osnovni zakon tvrdi da bi na kraju i lider i Ustavni savet trebalo da budu izabrani na demokratskiji način – ali ne postoji konsenzus oko toga kako to treba da izgleda.

Kineska vlada je 2014. godine saopštila da će omogućiti glasačima da izaberu vlastite lidere za spiska koji odobrava pro-pekinški odbor, ali su kritičari to prozvali „lažnom demokratijom“ i nije izglasano u hongkongški zakon.

Za 28 godina, 2047. godine, ističe Osnovni zakon – a nije najjasnije šta će se desiti sa autonomijom Hongkonga nakon toga.

Iako su većina ljudi u Hongkongu poreklom Kinezi i ovaj grad je zvanično deo Kine, većina tamošnjih ljudi ne doživljava sebe kao Kineze.

Ankete sa Univerziteta u Hongkongu pokazuju da se većina identifikuje kao „Hongkonžani“- samo 11 odsto je sebe nazvalo „Kinezima“ – dok 71 odsto ljudi kaže da se ne oseća ponosno što su kineski građani.

Ta razlika je posebno istaknuta među mladima.

„Što su mlađi ispitanici, manja je verovatnoća da će se osećati ponosno što će postati kineski državljani a isto tako su negativniji prema politici Centralne vlade prema Hongkongu“, kaže program javnog mnjenja univerziteta.

Građani Hongkonga su naveli pravne, društvene i kulturološke razlike – i činjenicu da je Hong Kong 150 godina bio odvojena kolonija – kao razloge zašto se ne identifikuju sa sunarodnicima u kopnenoj Kini.

Poslednjih godina došlo je i do porasta antikineskih osećanja u Hongkongu, sa ljudima koji se žale na bezobrazne turiste koji ne haju za lokalne norme ili podižu troškove života.

Neki mladi aktivisti čak pozivaju na nezavisnost Hongkonga, što posebno brine vladu u Pekingu.

Demonstranti smatraju da će predlog zakona o ekstradiciji, ukoliko bude usvojen, staviti teritoriju pod tešnju kontrolu Kine.

„Hongkong će postati samo još jedan kineski grad ukoliko ovaj zakon bude izglasan“, kaže za BBC jedan demonstrant, 18-godišnji Majk.

Građano Hongkonga znaju da protestuju

Pre pet godina demonstracije su trajale nekoliko nedelja

AFP
Pre pet godina demonstracije su trajale nekoliko nedelja

U decembru 2014. godine, kada je policija rasturila ono što je preostalo od prodemokratskih protesta u Hongkongu, demonstranti su skandirali: „Vratićemo se“.

Činjenica da su se demonstranti sada vratili ne mora nužno da bude iznenađujuća. Hong Kong ima bogatu istoriju pobune, koja seže u mnogo dalju prošlost od poslednjih nekoliko godina.

Demonstracije su izbile 1966. godine nakon što je trajektna kompanija Star Feri donela odluku da podigne cenu vožnji. Protesti su prerasli u nemire, proglašen je policijski čas, a na ulice je izašlo više stotine vojnika.

Protesti su se redovno nastavili i posle 1997. godine, ali sada su najveći među njima obično političke prirode – i dovode demonstrante u sukob sa pozicijom kopnene Kine.

Iako građani Hongkonga uživaju određeni stepen autonomije, imaju malo slobode na izborima, što znači da su protesti jedni od retkih preostalih načina na koje mogu da iskažu svoje mišljenje.

Održani su veliki protesti 2003. godine (na ulice je izašlo i do 500.000 ljudi, što je dovelo do odustajanja od kontroverznog predloga zakona o bezbednosti), a godišnji marševi za univerzalno pravo glasa – kao i obeležavanja masakra na Tjenanmenu – postali su fiksni datumi na kalendaru ove teritorije.

Demonstracije iz 2014. godine trajale su nekoliko nedelja, a građani su zahtevali pravo na izbor vlastitog lidera. Ali takozvani Pokret kišobrana na kraju se „izduvao“ a da nije doveo do ustupaka iz Pekinga“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari