Mišel Lojd

BBC

„To je kao nekakva rupa, osećanje praznine. Kao kad imate neke novosti, bilo da su dobre ili loše, a nemate nekoga s kim biste ih podelili. Nedostatak takvih ljudi u životu ume da bude veoma težak.“

Mišel Lojd ima 33 godine i živi u Londonu. Pričljiva je i prijateljski nastrojena, a uživa u svom poslu – deluje da joj sve ide kako treba, ali zapravo se oseća usamljeno. Živela je u nekoliko gradova do sada, pa su joj prijatelji raštrkani po celoj zemlji.

Vikendima su uglavnom zauzeti, baveći se decom. Sa kolegama sa posla ide na piće nekad posle radnog vremena, ali kaže da joj nedostaje dublja povezanost.

„Odlično mi ide ćaskanje, sa svakim mogu da razgovaram, ali to ne znači da sam u stanju da imam trajnije odnose sa ljudima“, kaže Mišel. „Kad se zateknete u grupi ljudi može vas obeshrabriti to što ste svesni da ne dozvoljavate drugima da vas istinski upoznaju kao osobu.“

„Mislim da sam se oduvek osećala donekle usamljeno. Još otkad sam bila tinejdžer, uvek sam se osećala pomalo drugačije i odvojeno od velikih grupa prijatelja, ali tokom poslednjih pet godina se to dodatno pogoršalo.“

Mišel je imala problema sa anksioznošću i depresijom i smatra da to pojačava osećanje usamljenosti, jer joj je teško da izrazi negativne emocije.

„Ako sam u grupi ljudi, često uhvatim sebe kako govorim ‚odlično’ ako neko pita kako sam. To je skoro kao vantelesno iskustvo, jer čujem sebe kako izgovaram te pozitivne stvari, dok u sebi razmišljam o tome kako sam juče s teškom mukom ustala iz kreveta. Usamljeno je kad u svojoj glavi znate kako se osećate, ali nikad niste u stanju da to kažete drugima.“

Čest je stereotip da usamljenost uglavnom pogađa starije, izolovane ljude – to je svakako moguće, a i događa se. Međutim, anketa BBC-ja pokazala je još više nivoe usamljenosti među mlađim ljudima i taj obrazac je bio isti u svim zemljama.

Možete li da verujete da ovo stvarno postoji na zemlji
The British Broadcasting Corporation

Anketa je sprovođena na internetu, što je moglo da odvrati deo starijih ljudi od učešća, ili da privuče ljude koji se osećaju usamljeno. Ipak, ovo nije prva studija u kojoj su utvrđene visoke stope usamljenosti među mlađim ljudima. Istraživanje koje je ne samo na internetu, već i na papiru sprovela Kancelarija za nacionalnu statistiku ranije u toku 2018. godine, sa manjim ali reprezentativnijim uzorkom, takođe je pokazalo da su mladi ljudi usamljeniji.

Bilo bi lako zaključiti da nešto u vezi sa modernim načinom života povećava rizik od usamljenosti kod mladih ljudi, međutim kada su stariji ljudi u anketi ispitivani o periodu života kada su se osećali najviše usamljeno, takođe su odgovorali da je to bilo u mladosti.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih su mlađi ljudi možda više usamljeni. U uzrastu od 16 do 24 godine ljudi najčešće prolaze kroz životne promene kao što su selidbe, izgrađivanje sopstvenog identiteta i traženje novih prijatelja.

S druge strane, do tog momenta obično nemaju prilike da usamljenost dožive kao nešto privremeno, pa čak i korisno, što nas navodi da tražimo nove prijatelje ili da ponovo stupimo u kontakt sa starim – 41% ljudi smatra da usamljenost ponekad može da bude pozitivno iskustvo.

Mišel je do sada bila iskrena i otvorena u vezi sa svojom usamljenošću i svojim mentalnim zdravljem, čak je pisala i blog o tome. Veliki broj ljudi ne bi bio u stanju tako nešto da radi. Anketa je pokazala da su mlađi ljudi skloniji od starijih da ispričaju drugima o usamljenosti koju osećaju, premda je veliki broj mladih ljudi koji se tako osećaju ipak rekao da se zbog toga stide. Da li to znači da se stariji ljudi plaše da priznaju kako se zapravo osećaju, ili da su pronašli način da se nose sa tim?


BBC-jev Eksperiment o usamljenosti

BBC-jev eksperiment o usamljenosti pokrenut je u februaru 2018. godine na BBC Radiju 4, u saradnji sa muzejom „Velkamova zbirka“. Onlajn anketu sastavila su tri vodeća akademika u oblasti istraživanja usamljenosti.


Iz rezultata ankete svakako je jasno da je usamljenost važna u svim životnim dobima.

Kada usamljenost postane hronična, to može ozbiljno da utiče kako na zdravlje, tako i na dobrostanje. Da bismo pokušali da ustanovimo zbog čega se neki ljudi osećaju toliko usamljeno, sagledavali smo razlike između ljudi. Oni koji su se izjasnili da se uvek ili često osećaju usamljeno, pokazali su niže nivoe poverenja prema drugima.

Anketa je obuhvatila samo jedan presek u vremenu, tako da ne možemo da znamo odakle potiče taj nedostatak poverenja prema drugima, ali ranija istraživanja su pokazala da ljudi postaju osetljiviji na odbacivanje ako se hronično osećaju usamljeno. Zamislite da sa nekom osobom u prodavnici pokrenete razgovor, a ona vam ne odgovori – ako se osećate beznadežno usamljeno, možda ćete se osetiti odbijeno i zapitati se da li sa vama nešto nije u redu.

Mišel deo toga prepoznaje kod sebe. „Postanete veoma zatvoreni. Sa toliko mnogo toga se nosite sami, da ako drugi i pokažu interesovanje, ponekad ste vrlo defanzivni. Usamljenost ume neverovatno da onesposobi čoveka.“

Odnos između usamljenosti i provođenja vremena nasamo je kompleksan – 83% ljudi koji su učestvovali u anketi rekli su da vole da budu sami. Ipak, trećina je rekla da se osećaju usamljeno kada su sami, i u nekim slučajevima izolovanost je zasigurno uzrok usamljenosti.

Džek King ima 96 godina i živi sam u Istbornu, na južnoj obali Engleske, nakon što mu je supruga preminula 2010. godine. Na simsu čuva kamen veličine teniske loptice koji ga je udario u glavu i napravio mu rupu na čelu, dok je više od tri godine proveo kao japanski ratni zatvorenik tokom Drugog svetskog rata.

Kaže da su mu sada dani veoma dugi, a da bi skrenuo sebi misli sa osećanja usamljenosti, vreme popunjava pisanjem romana i poezije, puštanjem muzike i slikanjem.

Džek vreme ispunjava slikanjem

BBC
Džek voli kada je zauzet

„Volim da budem aktivan. Kreativan sam, to je kletva“, kaže. Upravo mu je ta kreativnost pomogla da izdrži zatvoreništvo pre toliko decenija. Pisao je komične predstave i izvodio ih pred drugim zatvorenicima, a zavese za scenu pravio je od vreća za pirinač.

Posle rata, nalazio se u vozu koji je upravo izlazio iz stanice, kada mu je jedna mlada žena sa perona doviknula da bi mogao da je odvede u bioskop ako želi. Prvo je mislio da nije ozbiljna, ali je primetio da ima divnu, gustu kosu. Zaista su otišli na sastanak, a venčali su se iste godine. Posle 65 godina srećnog braka, ona je doživela moždani udar, praćen još jednim, nakon čega joj se razvila demencija i potom je umrla. Tada je Džek počeo da se oseća usamljeno.

„Usamljenost je poput dubokog, dubokog bola“, kaže. „Čudno je kad se nađete u praznoj kući, zaista ne znate šta ćete sa sobom. Uživali smo u jednostavnim stvarima u životu, kao što su šetnje. Nebrojeno puta smo išli da gledamo senke oblaka na moru kod stena Sedam sestara. To je ono što mi nedostaje, ta vrsta zajedništva i partnerstva koje je tako blisko i tako snažno.“

Džek je utehu delimično pronašao u svom računaru. Pošto je previše slab da bi često izlazio napolje, kaže da mu je računar otvorio čitav novi svet.

Džek ima problema sa kretanjem

BBC
Džek je previše krh da bi napustio kuću, pa utehu pronalazi u kompjuteru

Kada smo u anketi ispitali upotrebu društvenih mreža, videli smo da ljudi koji se osećaju usamljeno Fejsbuk koriste drugačije, odnosno upotrebljavaju ga više za zabavu i da bi se povezali sa drugim ljudima. Imaju manji broj prijatelja sa kojima se druže i na društvenoj mreži i u stvarnom životu, a više prijatelja sa kojima se druže samo na internetu. Društvene mreže mogu da pojačaju osećanje usamljenosti, ali sa druge strane mogu i da pomognu ljudima da se povežu.

Mišel smatra da istovremeno i pomažu i odmažu. „Pošto pišem blog, ljudi tako kontaktiraju sa mnom i to je super, ali kada se osećam najlošije, ako otvorim Instagram i vidim ljude koji imaju fantastične živote i koji uživaju, zaista pomislim ‘A što ja to ne mogu da imam’?“

„Mislim da je veoma važno da se uvek setimo da ljudi kače samo zabavne stvari“, dodaje. „Mislim da bi trebalo da budemo iskreniji na društvenim mrežama. Poznate ličnosti nastoje da budu iskrenije u vezi sa manje glamuroznim aspektima svojih života, ali dug je još put pred nama.“

Anketa je takođe pokazala veću verovatnoću da se ljudi koji smatraju da su diskriminisani iz bilo kog razloga (kao što su seksualnost i invaliditet) osećaju usamljeno.

Megan Pol ima 26 godina. Kao i Džek i Mišel, vrlo je društvena i živahna. Megan je slepa i seća se koliko je u školi bila usamljena, izdvojena zbog svog invaliditeta, a još više zbog tuđih reakcija.

„Išla sam u redovnu žensku školu“, kaže Megan. „Prvih nekoliko godina su protekle u redu, međutim kada su došle tinejdž godine, druge devojčice su počele da se interesuju za šminku i časopise i za to kako izgledaju dečaci, što su sve vrlo vizuelne stvari. Ja sam volela svoje knjige i životinje, pa nismo delile interesovanja. Pošto ja nisam mogla da pričam o tome da li je neki dečko sladak, došlo je do tog prirodnog udaljavanja.“

Đaci su na časovima često radili u parovima. Kada bi nastavnik pitao celo odeljenje ko želi da bude u paru sa Megan, nastupila bi neprijatna tišina, sve dok na kraju nastavnik ne bi radio zajedno sa njom. Megan smatra da je ponekad i samo osoblje postavljalo loš primer.

„Kada bi mi trebala pomoć od nastavnika, podigla bih ruku, ali bi me nastavnik ignorisao ili iznosio neumesne komentare na moj račun. Đaci u tom uzrastu mnogo toga uče od odraslih uzora, a videli su da nastavnici nisu znali šta da rade sa mnom“, kaže Megan.

„Osećala sam se užasno. U tom periodu je moje mentalno zdravlje bilo najgore do sada. Želela sam da umrem, radije nego da budem u školi. Onda se u trećem razredu gimnazije škola složila da veliki deo zadataka radim od kuće. To je za mene bilo mnogo bolje od stresa koji sam doživljavala u školi, a i naučilo me je odličnim veštinama učenja.“

Megan smatra da je zbog invaliditeta imala probleme u školi

BBC
Megan smatra da je zbog invaliditeta imala probleme u školi

Megan je sada na master studijama i život joj je postao lakši. Ipak, kaže da i dalje postoje određeni aspekti invaliditeta zbog kojih se oseća usamljeno.

„Slepe osobe ne mogu da ostvare kontakt pogledom ili da koriste govor tela. Kada neko ko vidi uđe u prostoriju, prirodno će težiti ka osobi koja mu se nasmeši. Ja se ne smešim sve dok ne saznam da se taj neko tu nalazi, tako da od mene ne dobija povratnu informaciju.“

„Naročito me frustrira to što imam dovoljno samopouzdanja da priđem nekom i zapodenem razgovor, ali moram da čekam da taj neko dođe do mene prvi. S druge strane, to znači da su moji prijatelji veoma posebni, zato što pripadaju onoj vrsti ljudi koji su istrajni. Utoliko više cenim svoje prijatelje, jer ih nemam mnogo.“

Kada je Megan nabavila psa vodiča, pitala se da li će on privući ljude da razgovaraju sa njom, znajući koliki broj ljudi voli pse. Uvidela je da to nije uvek slučaj.

„To što sam vlasnik psa vodiča sa sobom nosi posebnu vrstu usamljenosti, u vidu usamljenosti u gomili“, kaže. „Ako ljudi krenu da maze mog psa, to iskoristim da bih započela razgovor, ali veliki deo ljudi samo ode. Ponekad se osećam kao da sam u senci svog psa. Znam da ja nisam slatka i čupava životinja, ali ipak imam neke kvalitete.“

Pitala sam Megan da li je pokušala da se učlani u neko društvo ili klub čiji cilj je ublažavanje usamljenosti. Kaže da bi to volela, ali da se pokazalo da je pristup takvim grupama problematičan. „Sastajanje je nezgodno jer ljudi ne znaju kako prema meni da se postave. Skoro sam pokušala da se pridružim jednoj grupi za šetanje sa svojim psom, ali odgovorili su mi da bi trebalo da nađem grupu u kojoj se hoda polako. Ja brzo hodam. Zapravo bi trebalo da razmišljaju o tome koliko ćemo zajedno brzo hodati. Ako se i priključim nekoj grupi, uvek sam u uglu i napravi se vrtlog oko mene. Ali što bi bio veći broj grupa kojima bih mogla da se pridružim, to bi bilo bolje.“

S vremenom, Megan je uvidela da je jedno potencijalno rešenje u korišćenju telefona. „Tokom odrastanja, razvijate mehanizme pomoću kojih izlazite na kraj s tim. Danas kada se osetim baš loše, pustim nekome poruku. Ne napišem toj osobi da se osećam loše, već samo želim povezanost i ostvarujem kontakt, da bih mogla da prevaziđem to osećanje.“

Imajući u vidu visok nivo usamljenosti među mladima, blog koji je Megan pisala mogao bi da bude naročito koristan osobama sa invaliditetom koje idu u školu. U njemu je uključila i praktične savete, kao što je pridržavanje vrata drugima, kao način za početak razgovora.

„U školi mi je bilo strašno dosadno. Mnogi ljudi bi samo prošli kroz otvorena vrata a da ništa ni ne primete, ali čak i ako bi mi rekli samo ‘hvala’ ili ‘zdravo’, i to je bila nekakva komunikacija. Ja nisam mogla da prilazim drugima da se sa njima pozdravim, jer nisam znala gde se nalaze. Ovo je bio jedan način da me primete. Lepše je da drugi smatraju da sam uslužna nego da misle ‘opet ova slepa čudakinja’.“

Još jedan Meganin savet je da deca sa nastavnicima razgovaraju kao da su obični ljudi, a ne samo nastavnici.

„Čak i kao tinejdžer, ako ste toliko usamljeni, neće vam biti bitno sa kim razgovarate. Sećam se razgovora sa jednom nastavnicom koja mi je pričala o tome kako se njena mačka omacila. Posle toga sam pomislila: „jedan samotni školski odmor manje“.

Megan veruje da je zbog toga što ne vidi ljubaznija prema drugima. „Ljudi koji vide prosuđuju o drugima na osnovu izgleda, a ja to ne radim, jer i ne mogu“.

Moguće je da ju je i usamljenost učinila ljubaznijom. Naša anketa je pokazala da ljudi koji kažu da se često osećaju usamljeno imaju veći prosečan skor na testovima empatije. Oni bolje primećuju da se neko drugi oseća odbijeno ili isključeno, verovatno zbog toga što su to i sami iskusili.

Međutim, kada se radi o poverenju, rezultati su veoma drugačiji. Iako imaju više razumevanja za emotivni bol drugih, ljudi koji kažu da su često usamljeni u proseku pokazuju niže nivoe poverenja prema drugima i više nivoe anksioznosti, a obe ove stvari mogu da otežaju sprijateljavanje.

Mišel se pronašla u tome. „Ponekad mi se čini da ljudi hoće da provode vreme sa mnom samo iz sažaljenja. Istina je da imam problem sa poverenjem, koji je verovatno uzrokovan anksioznošću. Mislim da ako ste usamljeni, postajete introspektivniji i počnete da preispitujete motivaciju drugih. Odjednom se pitate da li ljudi provode sa vama vreme zato što to žele, ili zato što se osećaju krivim.“

Neki smatraju da ljudi koji osećaju usamljenost treba da nauče društvene veštine pomoću kojih bi upoznali prijatelje, ali u našoj anketi smo ustanovili da ljudi koji se osećaju usamljeno imaju podjednako dobre društvene veštine kao i svi drugi. Umesto toga, možda su neophodne tehnike za prevazilaženje anksioznosti u vezi sa upoznavanjem novih ljudi.


Usamljenost širom sveta

  • Stanovnici 237 različitih država, ostrva i teritorija učestvovali su u anketi
  • Kultura društva u kom osoba živi utiče na usamljenost
  • Ljudi iz okruženja u kojima se samostalnost visoko ceni, kao što su severna Evropa i SAD, izjavljivali su da je malo verovatno da bi nekome od svojih kolega ispričali da se osećaju usamljeno
  • U tim regionima sveta odnos sa partnerom ima poseban značaj za sprečavanje usamljenosti
  • U kulturama u kojima šira porodica ima naglašeno mesto, kao što su južna Evropa, Latinska Amerika, Azija i Afrika, niži rizik od osećanja usamljenosti postoji naročito za starije žene

I Džeku i Mišel su vikendi najteži. Mišel bi volela da ode na branč, ali nema nikog s kim bi to mogla da uradi.

„Sve to možete da radite i sami, ali nije toliko zabavno, jer ne možete da probate ono što je druga osoba naručila“, kaže. „Lepo vreme dodatno pogoršava stvari. Kada vidim druge ljude kako sede napolju, šale se i smeju, pomislim kako i ja želim da učestvujem u tome.“

„Ako ostanem kod kuće celog vikenda, nastupa nervoza zbog zatvorenog prostora. Onda odem u ulicu Oksford u šoping i potrošim i više novca nego što imam. To nije najzdraviji ni najpraktičniji način borbe protiv usamljenosti ali barem ima ljudi okolo, a super je što možete da se utopite u masu.“

Šta, onda, pomaže? Pitali smo ljude koja rešenja su im bila korisna protiv usamljenosti. Na prvom mestu su naveli skretanje sebi pažnje posvećivanjem poslu, učenju ili hobijima. Sledeće je uključivanje u neki društveni klub, međutim to je takođe bilo među prva tri mesta na listi najnekorisnijih sugestija od drugih ljudi. Ako se osećate izolovano, pridruživanje klubu može da pomogne, ali ako vam je teško da verujte ljudima, možda ćete se svejedno osećati usamljeno u gomili.

Na trećem mestu je bila promena sopstvenog razmišljanja kako bi bilo pozitivnije. Ovo je lakše reći nego uraditi, ali postoje kognitivno-bihevioralne tehnike koje mogu da pomognu ljudima da steknu poverenje u druge. Primera radi, ako vas neko ignoriše ili je hladan prema vama, možda ćete pretpostaviti da je to zbog toga što mu se ne dopadate, ali ako se iskreno preispitate da li postoje bilo kakvi dokazi da je tako, možda ćete shvatiti da ih nema. Umesto toga, učite da usvajate alternativna objašnjenja – da je osoba umorna, zauzeta ili rasejana.

Sledeće najzastupljenije sugestije su bile: započinjati razgovore sa svima, podeliti svoja osećanja sa prijateljima i porodicom, kao i tražiti ono dobro u svakoj osobi koju upoznate.

Učesnici ankete su nam rekli da je najnekorisnija sugestija koju dobijaju od drugih ta da treba da izlaze na sastanke. Mišel kaže da se oseća usamljenije sada kada nije u vezi, ali je svesna da i ako bi upoznala nekog novog, to ne bi rešilo sve. „Važno je da ne zaboravimo da možemo da budemo usamljeni čak i ako smo u vezi“, kaže.

Džek sa suprugom Odri u blizini njihovih omiljenih stena

BBC
Džek sa suprugom Odri u blizini njihovih omiljenih stena

Džeku još uvek silno nedostaje supruga. Pitala sam ga da li bi bio voljan da u njegovoj kući živi još neko, kako bi imao društvo, ali on kaže da je previše nefleksibilan u svojim navikama. Ne želi da se preseli u dom za stare sa drugima sličnim njemu, jer ne bi imao prostora za pisanje i slikanje. A pošto je previše slab da bi izlazio iz kuće, obratio se dobrotvornom udruženju „Srebrna nit“ koje je organizovalo telefonske razgovore sa svojim volonterima, sa kojima se nedeljom sit ispriča. Džekovo troje dece stanuju na nekoliko sati od njega, ali ga svi često zovu telefonom, a radnim danima mu neko dođe na po dva sata da pomogne oko kuće. Sve to pomaže, kaže Džek, ali i dalje mu ne pruža onakvo sadružništvo kakvo je nekad imao.

„Vikendi su sumorni“, kaže. „Vreme se razvuče. Više nemam prijatelja, jer su svi moji prijatelji umrli. I sve žene koje sam voleo su umrle. U ovim godinama, skoro svi su mrtvi – osim mene. Ja sam još tu, sa 96 i po godina.“

Pitala sam Džeka šta su po njegovom mišljenju moguća rešenja. „Radite ono što možete. Ako ste pokretni možete da idete na časove nečega, a ako niste, radite nešto kreativno sami za sebe. Kada slikate najobičnijim vodenim bojama, toliko se fokusirate na ono što radite, da ne možete da razmišljate ni o čemu drugom.“

Još jedna mogućnost savetovana u anketi je da započinjete razgovore sa svima koje upoznate. Džek to radi. „To je prosto lepo vaspitanje. Ako možete da smislite neko interesovanje koje delite sa tom osobom, to je dobar način za pokretanje razgovora.“

Nekoliko organizacija bavi se projektima za olakšavanje usamljenosti, ali Mišel do sada nije pronašla nijednu u kojoj bi se osećala dovoljno prijatno da učestvuje.

„Gde čovek sa 33 godine da ide da bi našao prijatelje? Ljudi kažu: ‚nabavi psa’. Jako bih to volela, ali to ne bi bilo fer prema tom psu u ovom periodu mog života. Možda bi fizička aktivnost bila dobra – možda časovi joge – ili volontiranje. Znam koliko to može snažno da deluje na čoveka.“

Mišel grli psa

BBC
Ljudi su savetovali Mišel da nabavi psa kako sprečila osećaj usamljenosti

Međutim, pošto je pisala o usamljenosti na svom blogu, Mišel bi mogla da dođe do sopstvenog jedinstvenog rešenja, koje je prilagođeno njenom muzičkom ukusu. Veliki broj ljudi ju je kontaktirao u vezi sa odlascima na svirke, pa razmišlja o tome da pokrene nekakav društveni klub u Londonu za druge mlade ljude koji se osećaju usamljeno i vole muziku.

Takođe, Mišel je primetila da mali znaci ljubaznosti od drugih mogu da pomognu, pa pokušava da to primenjuje i sama. „Ako vam se neko nasmeši u metrou na putu do posla, to može da napravi veliku razliku, naročito ako ste se probudili sa osećanjem da nosite ceo svet na plećima. Onda na poslu odem po kafu u istoj zgradi, i žena koja tamo radi je prosto divna. To je prvi susret koji imam svakog dana.“

„Sve se svodi na to da budemo svesni da se svako nosi sa nekim svojim stvarima i da budemo obzirni. I da činimo sitna dobra dela.“


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari