Jasna Đuričić in Quo Vadis, Aida?

Curzon
Iz filma „Quo Vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić

Nominacija dve žene – Kloi Žao i Emerald Fenel – za najbolju režiju na ovogodišnjem Oskaru pozdravljena je kao istorijska.

Ali još dve žene rediteljke takođe se u konkurenciji za nagrade sa dugometražnim filmovima.

I „Čovek koji je prodao vlastitu kožu“, tunižanske rediteljke Kuter Ben Hanije i „Quo vadis, Aida?“ bosanske rediteljke Jasmile Žbanić nominovani su za nagradu za najbolji međunarodni film.

Quo vadis, Aida nominovan je i na Bafti u istoj kategoriji, dok se Žbanić nadmeće u kategoriji za najbolju režiju.

To je priča o izmišljenom prevodiocu Ujedinjenih nacija, koju tumači Jasna Đuričić i njenoj borbi za spas porodice u masakru u Srebrenici, gde su snage bosanskih Srba 1995. godine ubile 8.000 muslimanskih muškaraca i dečaka.

Film je finansiralo devet evropskih zemalja, među kojima i Bosnu i Hercegovinu.

„Kada smo film započeli pre pet godina, izgledalo je kao nemoguća misija“, objašnjava Žbanić.

„Bosna nema filmsku industriju. Godišnje proizvedemo jedan film, s budžetom od oko milion evra.

„Ali ovaj film, delom i zbog dodatnih troškova, koštao bi najmanje četiri puta više i pa je to morala biti koprodukcija sa drugim zemljama“.

Jasmila Žbanić

Getty Images
Jasmila Žbanić

„Ovo je osetljiva i bolna tema, a čim smo spomenuli reč genocid, mnogi ljudi su se klonili rekavši: ‘Preteško je’.

„Sad mislim – ne, vi ste ti koji mislite da publika ne želi da vidi teške stvari.

„Nominacije za nagrade su tako neverovatna čast.

„Reditelj se uvek nada da će njegova priča u velikom broju dopreti do srca ljudi, a sada kada imamo nominacije za Baftu i Oskara, znam koliko će još ljudi sada gledati film.“

Jedna inspiracija za film bila je knjiga Hasana Nuhanovića Pod zastavom UN-a: Međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici, ali glavni lik Aide rediteljka opisuje kao „kombinaciju mnogih ljudi koje smo upoznali ili o kojima smo čitali“.

Quo Vadis, Aida?

Curzon
Za film „Quo vadis, Aida?“ bio je potreban veliki broj statista

„Hasan je prevodilac koji je bio u Srebrenici i njegova porodica je ubijena“, objašnjava ona.

„Obratila sam mu se, ali bilo mi je teško da po njemu snimim film, a takođe sam želela i ženu za glavnog lika, koja je želela da zaštiti svoje sinove i muža.

Bilo je mnogo žena koje su mi bile nadahnuće čiji su sinovi bili u Srebrenici“.


Pogledajte video o filmu Jasmile Žbanić

O motivima za snimanje filma o Srebrenici „Quo vadis, Aida“
The British Broadcasting Corporation

U filmu rediteljke Kuter Ben Hanije „Čovek koji je prodao vlastitu kožu“ Jahia Mahaini glumi Sema, sirijskog izbeglicu koji pristaje da se pretvori u ljudsko platno i bude prikazan po evropskim galerijama.

Italijanska glumica Monika Beluči igra sporednu ulogu vlasnice galerije.

Priča je inspirisana primerom iz stvarnog života Tima Štajnera, koji se složio da mu belgijski umetnik Vim Delvoija tetovira leđa, a zatim ih proda nemačkom kolekcionaru umetničkih dela.

Rediteljka kaže da želi da publici pokaže kako je izbeglici teško da se kreće po svetu i to poredi sa kretanjem robe.

Tim Steiner during his first stint at Mona in 2012

Wim Delvoye
Tim Štajner tokom prvog boravka na izložbi u Moni 2012. Godine

„Nije samo lakše da se umetnost kreće, lakše je za sve – za robu, testeninu, voće, parfeme, modu“, kaže ona.

„Moja poenta je da publika živi iskustvo ovog izbeglice, koji je normalno ljudsko biće, ali nije rođen na pravom mestu, kako kaže umetniku koji ga upozna.

„Dakle, želela sam da izazovem empatiju, da shvatim izbegličko putovanje.

„Ali njegovo putovanje nije tipično izbegličko putovanje. Nemamo čamac i on ne tone. On postaje delo.

„Želela sam da ova kombinacija između izbegličkog i opstajućeg sveta savremene umetnosti napravi ovaj kontrast.

„Tržište umetnosti, kao i svaka institucija, imaju svoje kodove, svoj način funkcionisanja“, dodaje ona.

„Dakle, u filmu vlasnik galerije, čuvar muzeja, direktor muzeja imaju refleks rada sa umetničkim delom, jer su potpisali ugovor, a ovo je ono što oni znaju.

„Ne mogu da izađu na kraj sa Semom kao ljudskim bićem.“

Kaouther Ben Hania

Getty Images
Ben Hanija osvojila je priznanje za najbolju međunarodnu koprodukciju na francuskoj nagradi Lumijer za film Čovek koji je prodao svoju kožu

Ben Hanija nominaciju za Oskara opisuje kao „totalnu ludost“.

„To je prva nominacija za Tunis i volela bih da Africi donesem Oskara“, kaže ona.

„Takođe sam Arapkinja i san mi je da svim zemljama arapskog govornog područja donesem i Oskara.“

Žbanić je 2006. godine osvojila Zlatnog medveda – najvišu čast na Berlinskom filmskom festivalu za svoj prvi dugometražni film Esmina tajna: Grbavica.

Radnja je smeštena u savremenom Sarajevu, a priča o samohranoj majci koja je bila žrtva sistemskog silovanja žena, od kojih su većina bile Bošnjakinje.

Silovali su ih srpski vojnici tokom rata u Bosni.

„Mnogo se stvari promenilo otkako sam kao student studirala film“, komentariše ona.

„U istoriji stvaranja filma nikada nismo pomenuli nijednu rediteljku, tako da sam četiri godine učila o genijalnim muškarcima.

„Imala sam 17 godina kada je rat počeo, tako da nisam imao pristup mnogim izvorima.

„Mnogo mojih kolega su mi, kada sam snimala prvi film, rekli da bi trebalo da budem sa malim detetom, umesto da radim“.

„Pokušali su da se osećam krivom. Ali sada se publika i filmske ekipe navikavaju na ideju da žena režira.

„Ovaj film pokazuje kako se ženski ugao zaista razlikuje u ratu i kako imamo drugačiji način razmišljanja.

„Za mene rat ne može biti seksi. Ne mogu da nađem zadovoljstvo kad ovo uokvirim svojom kamerom.“

Prethodni film Ben Hanije, Lepota i psi, premijerno je prikazan 2017. godine, mesecima pre pokreta #MeToo.

To je priča o mladoj ženi koju siluju policajci.

„Mislim da je međunarodno iskustvo da se žene ne čuju i da im se ne veruje“, kaže rediteljka.

„Taj film je priča o mladoj ženi koju policajci siluju i ona mora da ode da policiji prijavi silovanje.

„Mislim da je to bio veoma važan film za mene, jer kad si žena, u nekom trenutku svog života suočiš se sa ovako nečim.

„Neko ti kaže da umukneš, neko te podseti da si bespomoćna i da ne možeš da se boriš.

„Radila sam ovaj film sa svim besom i ogorčenjem koje imam kao žena.“

The Man Who Sold His Skin

Samuel Goldwyn Films
Insert iz filma Film Čovek koji je prodao kožu

Oskar akademije „menja stvari polako, ali se one zaista menjaju“, dodaje ona.

„Sada ima više glasača i van SAD, u Africi i Aziji i Evropi, tako da ovo definitivno vidimo u nominovanim filmovima.

„U glavnom delu imamo dve rediteljke i dve rediteljke u međunarodnoj filmskoj selekciji.

„I to su prelepi filmovi – nije to samo zato što su žene.“


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari